STIGLO je jedno od najdražih razdoblja za političare, početak nove školske godine. Kako političare ništa ne veseli više od toga da tuđim novcima mogu kupiti glasove na izborima tako im je ovo razdoblje u godini posebno priraslo srcu.
Po gradovima, općinama i županijama diljem Hrvatske će se sitni politički oportunisti hvaliti kako su oni učenicima podijelili besplatne knjige za školu. To je vjerojatno bio i dio izbornog programa većine tih političara.
Sjatit će se po školama s velikim osmjesima na licu ponavljajući slične mantre o tome kako dijele besplatne knjige za školu. Internetske školske stranice, lokalni mediji, društvene mreže, čak i nacionalni mediji, svi se u ovo doba godine raspišu o besplatnim udžbenicima.
To bi trebalo imati dvojaku političku poruku. Prvo, kod glasača stvara dojam da im je trenutna vlast olakšala financijsku situaciju i rasteretila kućni budžet. Druga poruka je da se vlast brine za obrazovanje, napredna je i moderna.
To zapravo ovisi o političkoj poziciji vladajućih, neki će to prikazati kao dio demografske politike, drugi kao ulaganje u obrazovanje, treći kao brigu o društvenoj i socijalnoj dobrobiti. Ovisi i o tome što je trenutno aktualna dnevno-politička tema, pa će tako akt dijeljenja besplatnih udžbenika poprimati drugačije značenje ovisno o trenutnoj klimi u društvu i specifičnim problemima o kojima se u nekom trenutku priča.
Političari tvrde da su udžbenici "besplatni", ali su ih platili građani
Ali radi se o jednoj perfidnoj prevari, koju političari vole koristiti da bi se prikazali dobrohotnima, sposobnima i osviještenima. Idealno za njih, dobiju političke bodove besplatno.
Nema veće laži i prevare od toga kada političari kažu da je nešto "besplatno". Svim treba biti jasno da "besplatne" stvari ne postoje. Iako to lijepo zvuči, kao dar s neba koji se materijalizirao sam od sebe, stvari i usluge se uvijek i svuda moraju platiti.
Jedina razlika je u tome tko će ih platiti. Primjerice, donacije su nekome možda besplatne, ali netko je morao pretrpjeti nekakav oblik troška da bi donirao. Ništa što je kupljeno i plaćeno ne može biti besplatno. Eventualno se radi o tome da su osobe koje će to koristiti i koje su to platile različite. Ali to ne znači da je "besplatno", samo da je nešto platio netko drugi umjesto krajnjeg korisnika.
Bilo bi lijepo da političari iz vlastitog džepa plaćaju udžbenike i daju ih učenicima, ali ni onda se ne bi zaista radilo o besplatnome, nego bi samo trošak s obitelji učenika bio prebačen na političare. Ipak, to bismo još i mogli prihvatiti kao "besplatno".
Po pitanju udžbenika, za koje svi govore da su besplatni, trošak su platili upravo isti oni koje se uvjerava da su ih dobili bez troška ili da je netko drugi podmirio trošak. To bi bila istina da su političari sami platili udžbenike, ali zapravo se radi o tome da političari te udžbenike plaćaju novcima koje su uzeli tim istim ljudima koje uvjeravaju da su im ih dali "besplatno".
Ljudi i ne shvaćaju da im lažu
Poprilično jednostavno, udžbenike gradovi, općine i županije plaćaju iz proračuna. A proračun se puni porezima, koje plaćaju svi građani na nekom području, uključujući i one kojima djeca idu u školu.
U Hrvatskoj oko 90 posto poreza izravno ili neizravno plaćaju građani, na državnoj razini. PDV se prebacuje do krajnjeg kupca, a on čini glavninu prihoda proračuna, trošarine se kao i PDV prebace preko cijene na krajnjeg kupca, a ostalo se odnosi na porez na dohodak (plaću) te porez od igara na sreću.
Županijski porezi su porez na nasljedstvo, porez na cestovna motorna vozila, porez na plovila i porez na automate za zabavne igre. U gradske i općinske poreze spadaju prirez porezu na dohodak, porez na potrošnju, porez na kuće za odmor i porez za korištenje javnih površina. Porez na dohodak i porez na promet nekretninama su zajednički porezi.
"Besplatne" knjige plaćamo svi mi, vrlo jednostavno
"Besplatni" udžbenici se zapravo financiraju iz nabrojanih poreza, koje većinom plaćaju građani. Te iste građane, koji su preko poreza platili udžbenike, političari i neki mediji uvjeravaju da im je nešto poklonjeno. Većina povjeruje u to, pa hvale političare koji im lažu o "besplatnom", kao da su to političari platili iz vlastitog džepa, i glasaju za njih na izborima.
Zapravo se radi o genijalnom političkom reketu. Ljudima oduzmeš novce porezima, manji dio im vratiš i proglasiš to aktom dobrote, brige i dobrog upravljanja. Na temelju toga dobiješ izbore, ostaneš na vlasti i poluge moći koristiš da bi ostvario osobnu korist na nelegalan način, uhljebljuješ, trošiš preko kartice na račun grada/općine...
Možeš raditi što želiš, a glavni argument u samoobrani ti je da si podijelio besplatne udžbenike. Glasači i ne shvaćaju da udžbenike kupuješ njihovim novcima, a nema im tko to ni objasniti.
Ništa nije skuplje od "besplatnog"
U cijelom lancu od proizvodnje udžbenika do krajnjeg korisnika, učenika, gradovi i općine čine samo još jednu kariku. Iz tog razloga udžbenici ne samo da nisu besplatni nego su vjerojatno i pretplaćeni. Svaki trgovac i proizvođač će podignuti cijenu ako zna da mu je prodaja zagarantirana. Ako znaš da ćeš prodati, a zbog toga ne podižeš cijenu, loše posluješ.
Uostalom, mijenja li se osnovnoškolsko i srednjoškolsko znanje toliko brzo da je uopće potrebno svake godine ili svakih nekoliko godina mijenjati udžbenike i kupovati nove? Postoji li zaista nešto u udžbeniku drugog razreda osnovne škole od prošle ili pretprošle godine što više ne vrijedi pa se trebaju kupiti novi udžbenici, umjesto da novi učenici kupe stare od bivših učenika?
Bilo bi zanimljivo vidjeti po kojim cijenama gradovi i općine koje se hvale "besplatnim" udžbenicima te udžbenike plaćaju. Dapače, na tome bi trebalo inzistirati jer su to iznosi koje su zapravo platili porezni obveznici, građani.
Svi bi trebali naučiti da se najviše trebati političara koji obećava nešto besplatno. To uglavnom znači da će to platiti građani, da će biti skupo, nekvalitetno i sporo. Ništa nije skuplje od "besplatnog".
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala