Nakon 16 godina Viktor Orban izgubio je vlast u Mađarskoj. Vlast će nakon izbora preuzeti stranka Tisza na čijem je čelu Peter Magyar. Sumirajući rezultate izbora, smjena vlasti u Budimpešti tumači se kao pobjeda "europske" Mađarske i predstavlja se kao ozbiljan udarac za trenutnu politiku Washingtona. Sada već bivši premijer Viktor Orban godinama je slovio kao jedan od ključnih saveznika američkih republikanaca u EU.
>> Razvoj događaja pratite na Indexu
Ta važnost osjetno se povećavala kako je američki predsjednik Trump dolazio u dva navrata na vlast u SAD-u. U tom smislu, zanimljivo je kako je Orban uspješno pozicionirao Mađarsku, zemlju koja je bila relativno nebitna u globalnom smislu, u sve geopolitičke tokove. To je bilo najbolje vidljivo posljednjih tjedana, kada je u Budimpeštu došao američki potpredsjednik JD Vance, a prije toga i šef diplomacije Marco Rubio.
Osim toga, glasovi "odobravanja" dolazili su i iz Moskve. Ruski ministar vanjskih poslova često se susretao s mađarskim ministrom Peterom Szijjartom te je javno isticao Mađarsku kao jednu od rijetkih "razumnih" zemalja u EU koja odbija prikloniti se "zapadnoj histeriji". Kada se to pogleda, zanimljivo je kako je premijer Orban od relativno male, strateški nebitne i resursima ograničene zemlje napravio geopolitičkog subjekta.
Viktor Orban nije samo vladao Mađarskom, on je na neki način napravio Mađarsku kao brend. Kroz razne platforme pretvorio je Budimpeštu u svojevrstan inkubator za desne i populističke pokrete u Europi. Godinama unazad nalazio je pukotine u globalističkoj politici predvođenoj Bruxellesom i demokratama u SAD-u te se postavio kao "svjetionik" svima koji od takve politike traže "spas". Svojevrsna lutanja i nedosljednosti briselske politike Orban je koristio vrlo vješto. Uspješno je "prodao" model suverenizma nasuprot globalizmu.
Takav model bio je relativno uspješan, i tko zna koliko bi Orban u tome mogao plivati da se nije dogodila invazija ruske vojske na Ukrajinu, kao i provođenje nove američke doktrine koja sve više odmiče Europu, pa time i europske desne pokrete, od Washingtona i Moskve. Čak i na stranu unutarnji problemi mađarskog društva koji su se očito nagomilali s godinama, Orbanu bi vjerojatno bilo puno lakše održati se da SAD nisu, najblaže rečeno, promijenile politiku prema Europi, kao i da Rusija nije pokrenula invaziju na Ukrajinu.
Jednostavno, u takvom geopolitičkom trenutku Mađarska je postala usamljeni otok. Iako je unutar EU-a i NATO-a, Orban je usavršio umjetnost korištenja prava veta, gdje "ne" jedne male zemlje vrijedi jednako kao "da" svih drugih zemalja, no takva politika nije bila dugo održiva. U trenutku kada se Europa distancirala od Moskve i Washingtona, pokušaj Mađarske da ostane u sivoj zoni postao je neodrživ.
Čak i zemlje Višegradske skupine, poput Poljske, više nisu podržavale Orbanovu politiku. Osim toga, sve glavne suverenističke opcije unutar Europe, poput Marine Le Pen, premijerke Meloni ili AfD-a, učinile su odmak od takve politike. Sam Orban dobivao je tek poruke podrške od lidera koji nisu relevantni u europskoj politici, a osim toga postao je figura koja je "utjelovila" sve one negativne politike koje iz perspektive EU provode Washington i Moskva.
Upravo iz navedenih razloga velika su očekivanja od smjene vlasti u Budimpešti. U Kijevu se nadaju da će smjena vlasti ubrzati provođenje važnih procesa, poput napretka Ukrajine u EU i paketa pomoći od 90 milijardi eura. Međutim, taj optimizam je možda pretjeran. U odnosu na trenutak kada je odluka donesena, "dogodio" se rat u Iranu koji je bitno potresao globalne energetske tokove.
Drugim riječima, iako se Peter Magyar i pokaže kao suradljiva osoba, pitanje je zapravo koliko će EU moći provesti politike koje je zadala. Na paradoksalan način, politika veta donedavnog mađarskog premijera bila je dobar paravan za neprovođenje nepopularnih politika, poput spomenutog paketa pomoći Ukrajini. Europa je zapravo izgubila "prikladnog" neprijatelja koji je na sebe stavio metu i etiketu "ruskog" igrača. Ako sada Magyar da "zeleno svjetlo" za paket pomoći od 90 milijardi eura, druge zemlje morat će biti izvedene na čistac.
S obzirom na rat u Iranu, to je varijabla koja mijenja sve. Prioriteti europskog društva drastično se mijenjaju, građani Europe sve su više zabrinuti za vlastite račune za gorivo, grijanje, industriju i slično, nego za geopolitičku arhitekturu istočne Europe.
Zato očekivanja Kijeva kako odlaskom Orbana stiže novac nisu baš tako linearna, a pritom se čak i ne zna kako će novi premijer nastupiti po tom pitanju. Europa se još od krize uzrokovane kovidom bori s inflacijom i njezinim posljedicama te ne treba biti ekonomski stručnjak kako bi se zaključilo da će novo "tiskanje" novca nastaviti priču u tom smjeru. Posebno kada je jasno da se više ne može u istoj mjeri računati na pomoć SAD-a.
Također, Orbanova uloga nije bila nebitna ni u kontekstu NATO saveza. Tu također organizacija gubi unutarnju opoziciju, a jedinstvo NATO-a moglo bi biti stavljeno na novi test. Prije svega, ulogu "Orbana" vjerojatno će sada preuzeti turski predsjednik Erdogan, poznat po svom pragmatizmu kada je riječ o vanjskoj politici.
Turski predsjednik i donedavni mađarski premijer znali su sinkronizirano djelovati unutar saveza. Primjerice, upravo su Turska i Mađarska bile posljednje dvije zemlje koje su ratificirale ulazak Švedske u NATO. Iako je Turska bila ta koja je iz ideoloških razloga blokirala ulazak Švedske, odnosno zbog izručenja kurdskih aktivista, Mađarska je bila ta koja je to učinila zadnja i time skinula pritisak s Turske.
Kako je jasno da se turski interesi često ne poklapaju s interesima EU, vrlo je izvjesno da će u budućnosti ponovno doći do razilaženja u stavovima unutar saveza, samo što bi ovaj put Ankara mogla ostati na "vjetrometini". Turska, koja se dosad stavljala u poziciju posrednika kako u ratu u Ukrajini, tako i sada u Iranu, mogla bi postati sve izloženija, što svakako nije pozicija koju Ankara priželjkuje.
Dodatno, pobjeda opozicije u Mađarskoj u određenoj se mjeri tumači kao udarac za strategiju predsjednika Trumpa prema Europi. Ako je tome tako, to znači da će učestale prijetnje kako bi SAD mogle izaći iz NATO saveza biti u nekoj mjeri još učestalije. Dosad su SAD s ovom administracijom Mađarsku koristile kao primjer "prijateljske" Europe. Dok je Mađarska bila pod Orbanom, postojala je mogućnost da se i NATO iznutra reformira.
Odlazak Orbana bi, ukoliko se novi mađarski premijer zaista pokaže kao netko tko se u potpunosti odriče dosadašnje mađarske vanjske politike, mogao biti korak u odustajanju od reforme saveza i korak ka rasformiranju istog. Paradoksalno, Orban je bio figura koja je Washington u određenoj mjeri držala zainteresiranim za Europu.
Što se tiče Rusije, Viktor Orban bio je jedini lider unutar EU koji je održavao izravnu komunikaciju s Kremljom. To je naravno Orbanu dalo etiketu "ruskog" čovjeka, ali je s druge strane imao ulogu neslužbenog posrednika. Diplomacija često zahtijeva osobu koja može prenijeti poruke koje se ne mogu poslati u javnost. Upravo je Orban bio taj koji je te kanale vrlo vješto koristio.
Stoga, iako se vjeruje da pobjeda opozicije u Mađarskoj donosi jedinstvo Bruxellesu i pobjedu EU politike, vrlo vjerojatno se time gubi diplomatska "elastičnost" unutar unije. U biti, Bruxelles je pokazao što želi - monolitnu i "krutu" uniju koja će imati jedinstven stav kako bi cijela EU mogla formirati vanjskopolitički nastup.
U tom smislu, EU može krenuti u formiranje čvršćeg političkog i vojnog saveza koji će biti na istoj udaljenosti i od Moskve i od Washingtona. I iz perspektive Bruxellesa, vrlo je bitno kakva će se suradnja uspostaviti s Budimpeštom nakon Orbanove smjene.
Međutim, čak i ako nova vlast krene putevima Bruxellesa, otvaraju se novi skup problema. Sve dok ta unija ne poprimi obrise pravog, čvrstog političkog i vojnog saveza, postoji rizik od "pucanja" monolitnog i krutog sustava pod vanjskim pritiscima.
Dok je ranije Orban blokirao odluke, Bruxelles je to mogao prikazivati kao borbu za europske vrijednosti. Ukoliko toga više ne bi bilo, otpor više ne bi dolazio iz jednog centra, ali bi svejedno postojao unutar društva. Kada se građani pobune zbog slanja pomoći Ukrajini, a istovremeno im je struja preskupa ili u redovima čekaju za gorivo, tada se više ne može pozivati na borbu za europske vrijednosti.
U tom smislu, ono što je Orban godinama koristio kao populističke fraze, kao što su nacionalni interesi, tiskanje novca, energetska neovisnost, moglo bi se kanalizirati "odozdo". Situacija bi mogla postati takva da se Europa ne bi mogla financijski nositi sa zahtjevima rata u Ukrajini, energetskom krizom i inflacijom istovremeno.
U smislu krize naravno da je potpuno irelevantno je li u Mađarskoj na vlasti Orban ili Magyar, ali u političkom smislu takav "gromobran" poput Orbana ostatku bi EU služio kao jako dobar alibi za neprovođenje nepopularnih poteza. Stoga će idućih tjedana oči europske javnosti biti uprte u Budimpeštu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala