Otvaranje Pelješkog mosta bilo je pristojno. Zato ubuduće treba angažirati Frljića

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

"NA otvaranju Pelješkog mosta angažirano je tristotinjak policijskih službenika iz svih rodova policije. Po procjeni policijskog Stožera, svečanosti je nazočilo između 4 do 5 tisuća ljudi, a nije zabilježen ni jedan sigurnosni problem", objavio je jutros na Twitteru ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. 

Ministar je još policiji uputio pohvale, a građanima zahvalu.

>> Božinović: Na otvorenju Pelješkog mosta bilo je do 5000 ljudi, prošlo je bez problema

Tipična Dolenčićeva režija

Doista, otvaranje Pelješkog mosta u režiji Krešimira Dolenčića bilo je pristojno. Bez problema. Kako doliči. Red ovoga, red onoga. Pomalo dosadno.

Jedino ushićenje su pokazivali HDZ-ovci, kako je ispravno konstatirao kolega Hrvoje Marjanović. 

>> Ovako izgleda domoljublje na ecstasyju

S obzirom na to da je otvaranje Pelješkog mosta od vladajućih i u medijima brendirano kao spajanje Hrvatske nakon 304 godine, što je još jedno nategnuto tumačenje kao i ono o "tisućljetnom snu", čovjek bi očekivao nešto više od uobičajenih osumnjičenih u programu otvaranja: folklor, prelet Krila Oluje, nekoliko muzičkih numera itd. Na kraju obavezno vatromet.

Već sto puta viđeno

Pritom treba reći da je program išao glatko, da nije bilo nekih velikih zastoja ili vidljivih pogreški, što ukazuje na ono dobro što se dobiva angažiranjem Krešimira Dolenčića za režiju ovakvih događaja. S njim će stvari ići kao podmazane, on zna kako se to radi, režira slične manifestacije od državnog značaja još od jarunskog mimohoda 1995. godine.

Tu je i problem: Dolenčić nema više ništa novo dati ovoj formi javnih manifestacija, igra na sigurno, na prokušano, na već sto puta viđeno. 

Pelješki most mogao bi simbolizirati budućnost

Pelješki most bi, između ostaloga, trebao simbolizirati i put u bolju budućnost, nekakav napredak i povezivanje, a toga u priredbi u povodu otvaranja nije bilo. Zato je, kao što je tipično za Hrvatsku, bilo mnogo simbola prošlosti i spominjanja povijesti. 

Srećom, nije bilo igranja na najnižu domoljubnu patetiku, Dolenčić ipak ima istančan srednjostrujaški ukus, ali je na kraju sve ispalo pomalo bljutavo i predvidljivo. Nije izvedena nijedna pjesma koja nije prvo što bi vam palo na pamet za ovakav događaj, a isto važi i za plesne točke. Ni u jednom trenutku u priredbi nije bilo epskog zamaha ili duhovitosti, nije bilo moćne simbolike niti interpretiranja Pelješkog mosta izvan prvoloptaških asocijacija, ako i toliko.

Imamo niska očekivanja

Netko će reći da je time zadovoljan, da je pristojna priredba sama po sebi veliki uspjeh za državu u kojoj se sve pomalo raspada, u kojoj je ministar obrane jedan Mario Banožić. Ima i u tom istine, sama činjenica da se otvaranje Pelješkog mosta nije pretvorilo u skandal svakako jest za hrvatske prilike neka vrsta uspjeha.

No to svjedoči i o tome koliko u međuvremenu imamo niska očekivanja, koliko nas je hrvatska svakodnevica istrenirala da nikad ne očekujemo više i bolje. 

Naravno da se to od premijera Andreja Plenkovića nije moglo očekivati, njegova je mantra stabilnost.

Izvršitelj te stabilnosti je u slučaju ceremonije otvaranja Pelješkog mosta bio savršeno izabran u liku Krešimira Dolenčića. Zato smo dobili otvaranje kojega se već sljedeće jutro teško sjetiti, koje nikoga nije ni oduševilo ni uvrijedilo ni dodirnulo.

 

Sljedeći put treba angažirati Frljića

Tko zna koliko ćemo još ovakvih velikih infrastrukturnih projekata imati u budućnosti, ali sljedeći put bi bilo mnogo zanimljivije za režiju otvaranja angažirati Olivera Frljića.

On je pokazao da izvrsno režira i publiku, pa bi znao i posložiti pučku veselicu s pamtljivim prizorima i moćnom simbolikom o kojoj bi Hrvatska danima nakon toga pričala i koja bi ostala zauvijek zapamćena.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.