Iako je jasno da Europa ulazi u period burnog političkog života, da su najmanje dvije nacionalne vlade "pale" nakon izbora za EU parlament (u Francuskoj i Belgiji) i da je Europa, kolokvijalno rečeno, "skrenula udesno", isto tako jest činjenica da se omjer snaga u EU parlamentu nije drastično promijenio.
Centrističke opcije drže većinu
Većinu od 720 mjesta i dalje će većinski držati stranke koje su i prethodno bile većina u EP-u. Europska pučka stranka (kojoj pripada njemački CDU te HDZ) zauzet će 185 mjesta u parlamentu. Upravo iz te stranke dolazi i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen.
Savez socijalista i demokrata (kojoj pripada SDP) trebao bi imati 137, dok bi Liberali trebali imati 79 mjesta. Uz njih su još i Zeleni (kojima pripada i Možemo) s 52 mjesta. Iako su rezultati privremeni, vjerojatno se neće značajno mijenjati.
Porast desnih opcija
Kako smo već danas pisali, suverenističke i populističke stranke su doživjele porast. Europski konzervativci te Identitet i demokracija imat će 71 odnosno 58 mjesta u parlamentu. Tu treba dodati još AfD i stranku Fidesz mađarskog premijera Orbana, koji ne pripadaju nijednoj od ovih europskih obitelji stranaka, a osvojili su 14 odnosno 11 mjesta.
Sve spomenute opcije raznih desnih, populističkih i suverenističkih stranaka možda će imati trećinu u parlamentu, što bi im omogućilo opstruiranje usvajanja zakona u Europskom parlamentu.
Desne stranke nemaju zajedničku politiku, naročito prema Ukrajini
S druge strane, to ne znači da je taj čitav blok monolitna struktura. Jednostavnije rečeno, stranke konzervativaca, raznih nacionalista, populista itd. uglavnom se slažu tek oko pitanja ograničavanja migracija, dijelom oko jačanja suverenizma pojedinih zemalja i oko nekih tradicionalnih vrijednosti.
Kada je pitanje vanjska politika EU, tu spomenute stranke dolaze do neslaganja. Konkretno, kada je riječ o vojnoj pomoći Ukrajini, poljska stranka PiS (Pravo i pravda) zagovara povećanje, dok se recimo austrijski FPO, kao i njemački AfD tome protive.
Meloni kontra Orbana
Isto tako su suprotna mišljenja recimo talijanske premijerke Meloni i mađarskog premijera Orbana, a oboje proizlaze iz "desnih" stranaka. Premijerka Meloni je više puta izrazila pozitivan stav kada je vojna pomoć Ukrajini u pitanju, ali s opaskom da ni pod kojim uvjetima ne treba uvlačiti NATO i EU u otvoren rat s Rusijom.
Stav premijera Orbana je potpuno drugačiji. Pozicija nove velike političke snage u EU parlamentu kada je Ukrajina u pitanju – Marie Le Pen je tu negdje između Meloni i Orbana.
To znači da tzv. desne stranke neće djelovati kao ujedinjeni front protiv vojne pomoći Ukrajini, ali će se svakako povećati broj onih koji će se ovakvoj vrsti pomoći suprotstavljati. To će svakako utjecati na rasprave o ovoj temi, kako u europskim institucijama tako i na razini pojedinih zemalja.
Simbolični i realni zaokret politike vojne potpore Ukrajini
Osim toga, izbori za EU parlament su povećali raskol između centrističkih i desnih opcija, što se "prelilo" i na unutarnji politički život nekih zemalja. Te naznake je Europa mogla vidjeti i na primjeru SAD-a, gdje je sukob republikanaca i demokrata u Kongresu doveo do odgode isporuke pomoći Ukrajini.
U EU parlamentu i dalje centrističke opcije imaju većinu, tako da je situacija nešto drugačija. Međutim, trenutnim sastavom parlamenta moguće je očekivati da će spor birokratski sustav EU biti još sporiji.
Ipak, glavna posljedica izbora je definitivno poraz Macrona i najava prijevremenih parlamentarnih izbora. U kontekstu vojne pomoći Ukrajini, ovo može biti i realni i simbolični zaokret u toj politici. Još kada je rat započeo, Macron se isprofilirao kao europski lider koji nastupa u ime EU. Izlaskom Velike Britanije iz EU, Francuska i Njemačka su postali njeni lideri.
Macron drastično zaoštrio retoriku prema Rusiji...
Međutim, u to vrijeme je novi njemački kancelar tek preuzeo vlast, tako da ga je rat u Ukrajini tada "zatekao". Upravo je tada francuski predsjednik preuzeo ključnu ulogu u formiranju odnosa prema Ukrajini, ali i Rusiji.
Ti odnosi su išli od toplog do hladnog pa je Macron u jednom trenutku govorio kako je pričao s predsjednikom Rusije, u trenutku kada su se svi zapadni lideri na sve načine ograđivali od Putina. U drugom trenutku, Francuska je postala zagovaratelj povećanja vojne pomoći i to do razine da se razmatralo i slanje borbenih jedinica u Ukrajinu.
...što bi mogao biti razlog njegova potopa
Upravo takva oštra retorika prema Rusiji i zagovaranje poteza koji bi prema viđenju opozicije uvukli Francusku u rat jest, prema analitičarima, glavni razlog ovakvih rezultata. Iako Marie Le Pen nije na poziciji ukidanja vojne pomoći Ukrajini, već protiv "uvlačenja Francuske u rat", jasno je da bi njen dolazak na vlast za Ukrajinu bio simboličan i realan čin promjene smjera francuske vanjske politike, a posljedično i europske.
Vjeruje se da je Le Pen "pregazila" Macrona upravo retorikom koja je bila prilično kritična prema predsjednikovoj ukrajinskoj politici. Ipak, politička struktura oko Macrona vjeruje da to ne odražava odnos snaga u unutarnjem političkom životu pa se odlučio na radikalan potez u vidu raspuštanja parlamenta i novih izbora.
Zašto je Macron povukao šokantan potez? Dva su scenarija
Vjeruje se da francuski predsjednik igra na heterogenost lijeve i desne oporbe te koristi posebnosti izbornog sustava u Francuskoj kako bi dobio podršku parlamenta. Međutim, gotovo sva opozicija je kritizirala njegovu politiku prema Ukrajini, naročito slanje vojske. Ako bi Macron izgubio kontrolu nad parlamentom, to bi posljedično moglo dovesti do ozbiljne krize u Francuskoj, a možda i do novih predsjedničkih izbora.
Nameće se pitanje - zbog čega se Macron odlučio na taj potez? Dva su scenarija. Prvi je, svakako, kako bi potvrdio svoj legitimitet u narodu, odnosno kako bi dokazao da ima podršku za svoje poteze.
Naravno, to znači da bi opcija iz koje dolazi predsjednik Francuske trebala osvojiti većinu. S druge strane, jasno je da je rat u Ukrajini na račvi, odnosno da se sada ili ide u daljnje zaoštravanje ili traženje mirnog rješenja.
Ako i izgubi, može se "oprati" pred zapadnim, ali i ukrajinskim partnerima
Stoga, ako predsjednik Macron i izgubi, može na neki način "oprati ruke" pred zapadnim, kao i pred ukrajinskim partnerima. Ako izgubi kontrolu nad parlamentom, može reći kako je dao sve od sebe da Ukrajini vojno pomogne, ali da ga je situacija u zemlji, odnosno demokratska volja birača spriječila u tome.
Tako bi se riješio pritiska, koji mu se očito nameće kao lideru jedne od najvažnijih zemalja EU, a da pritom ne bi još uvijek bio smijenjen na mjestu predsjednika.
Naravno, idući izbori u Francuskoj bit će praćeni širom Europe te će biti sigurno značajni za daljnje vanjskopolitičko djelovanje EU. Međutim, Europu će i dalje više ili manje voditi stranke koje su to činile dosad. Radi se o Europskoj pučkoj stranci, koja je čak i "popravila" svoj rezultat, osvojivši deset zastupničkih mjesta više nego u prošlom sazivu.
Sve je veći broj protivnika pomoći Ukrajini
Najveći gubitnici izbora su svakako Liberali i Zeleni. Liberali koje predvodi upravo opcija predsjednika Macrona i Zeleni čije politike pod krizama koje se odvijaju padaju u drugi plan. Baviti se energetskom održivošću i zelenim politikama jest vrlo izazovno u trenucima kada se odvijaju rat i migrantska kriza.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen proglasila je izbornu pobjedu i najavila da će nova većina biti "proeuropska i proukrajinska". Također je pozvala Liberale i Savez socijalista i demokrata da nastave suradnju kao i proteklih pet godina.
Iako je potrebno sačekati izbore u Francuskoj, zasad je izgledno da će kurs politike EU prema Ukrajini biti sličan kao i dosad, ali uz jednu važnu ogradu. Sve je više protivnika takvih politika, a broj im nipošto nije zanemariv.