Nakon Prvog svjetskog rata vodeće svjetske sile suočile su se s potrebom za smanjenjem vojnih troškova i sprječavanjem nove utrke u naoružanju. Upravo je to bio cilj Vašingtonske pomorske konferencije, održane u Washington D.C.-ju od studenog 1921. do veljače 1922. godine.
Rezultat ove konferencije bio je Vašingtonski pomorski sporazum, potpisan 6. veljače 1922., kojim su Sjedinjene Američke Države, Britansko Carstvo, Japan, Francuska i Italija dogovorili ograničenja u izgradnji ratnih brodova.
Sporazum je postavio omjere ukupne tonaže kapitalnih brodova (bojnih brodova i nosača zrakoplova) za svaku zemlju: SAD i Britansko Carstvo mogli su imati sveukupno 525.000 tona, Japan 315.000, Francuska i Italija po 175.000.
Ovi omjeri, poznati kao 5:5:3:1,67:1,67, trebali su održati ravnotežu pomorskih snaga među potpisnicama. Također, sporazum je zabranio izgradnju novih bojnih brodova težih od 35.000 tona i ograničio gradnju nosača zrakoplova. Dogovoren je i desetogodišnji moratorij na izgradnju novih kapitalnih brodova.
Vašingtonski pomorski sporazum imao je nekoliko značajnih posljedica: privremeno je usporena utrka u naoružanju i smanjene su napetosti između pomorskih sila. Sporazum je također potaknuo razvoj nosača zrakoplova, koji su igrali ključnu ulogu u Drugom svjetskom ratu.
Japan je bio nezadovoljan ovakvom raspodjelom. Glavnu nepravdu vidio je u većem broju američkih i britanskih brodova koji su mu bili glavni konkurenti na Pacifiku. Japan se iz istih razloga povukao iz sporazuma 1936. godine.
Potpisnice su sporazum uglavnom slijedile sve do 1930-ih kada ga je gotovo svaka prekršila, sve radi geopolitičke situacije i rata koji će uskoro uslijediti.