Lokalni izbori u Srbiji i europski u Mađarskoj ovog lipnja osvježili su sjećanje na fenomen disidenata i njihovu ulogu u rastakanju autoritarnih režima, posebno u postkomunističkim zemljama.
Da ne idemo dalje od bivše Jugoslavije, barem tri disidenta započela su i dovršila projekt prvo ideološkog, a zatim i etničkog raslojavanja i nestanka te države. Prvi je Milovan Đilas još pedesetih otvoreno kritizirao nedemokratsku prirodu socijalističkog režima i stvaranje nove klase (crvena buržoazija), ali s pozicije iskrenog jugoslavenskog patriota.
Sljedeća dvojica svoju su disidentsku borbu temeljila na etnonacionalizmu kao odgovoru na (navodnu) ugroženost Srba i Hrvata, nosećih faktora jugoslavenske federacije. Podsjetimo, radi se o Dobrici Ćosiću i Franji Tuđmanu, velikim svećenicima i modernim ocima svojih nacija.
Ćosić je bio prvi predsjednik države koja je nestala (SR Jugoslavije), a Tuđman prvi predsjednik države koja je nastala (Republike Hrvatske). Franjo Tuđman također je bio okružen disidentima iz vladajućih struktura prethodnog režima, tako da se često može pročitati cinična opaska da su 1990. modernu Hrvatsku, uz bivšeg jugoslavenskog generala, stvorili i bivši pripadnici Titove Udbe.
Disidenti u Srbiji
Uloga disidenata u Srbiji devedesetih, uz to što su osnovali tri vodeće oporbene stranke, posebno je dobila na važnosti tijekom i nakon zimskih prosvjeda 1996./97. zbog krađe na lokalnim izborima.
"Nogu je povukao" Miloševićev gradonačelnik Beograda Nebojša Čović, a pridružio mu se kontroverzni virtuoz jugoslavenskog novinarstva Aleksandar Tijanić napustivši ministarsku funkciju. Došlo je do prvih komešanja i među generalima, ali i u tajnim službama.
Proces je okončan Petim oktobrom, kad se Milošević sudario s čvrstim stavom vojske i specijalnih jedinica, koje su odbijanjem primjene sile protiv građana na ulicama prešle na drugu stranu.
Uz migracije iz političkih organizacija, ne treba zaobići ni fenomen disidentstva u odnosu na vlastite, izvorne političke ideje. Primjer Vučića i njegove konverzije iz antieuropskog radikala u nominalnog europskog naprednjaka samo je jedan od onih kojima su se pridružili ortaci Orban i Dodik, krećući se navodno u ideološkom kontrasmjeru.
Danas je teško prepoznati Orbana i Dodika od prije 20-ak godina
Tko se sjeća politika potonje dvojice od prije 20-25 godina, osim na fotografijama, više ih ne može prepoznati. Svakodnevno svjedočimo onome što pričaju i rade ljudi koji su nekad bili nesumnjivi socijaldemokrati i euroatlantisti, od čijih politika, osim imena stranaka, nije ostao ni kamen na kamenu.
Disidentske prakse potvrđene su tada i rezultatima izbora u Nišu i Mađarskoj, gdje su dvojica partijskih disidenata preuzela ogroman broj tradicionalnih birača svoje dojučerašnje stranke. U Srbiji (Nišu) doktor Milić, a u Mađarskoj Peter Magjar samo u nekoliko tjedana i mjeseci od formiranja svojih ad hoc političkih platformi preskočili su jalovu opoziciju i ugrozili nesumnjivu, dvotrećinsku vladavinu Orbana i Vučića.
Možda će nekome zvučati pretjerano da bi Vučiću mogao toliko smetati poraz na lokalnim izborima u jednom gradu, pa bio on i treći po veličini. Ipak, treba poznavati revolucionarnu isključivost njegove politike, za koju su neprihvatljive pobjede od 3:1 – mora biti 7:0.
Uzbuna zbog pada vučićevaca u Nišu
U prirodi te politike - a to se u Srbiji duboko osjeća iako se još uvijek ne vidi – jest da se predstavlja kao hram od mramora, a prije će biti da je kula od karata. Njena održivost, pored nesumnjivih i sumnjivih rezultata vladanja, temelji se na činjenici da je nema tko pobijediti. U Nišu se pojavio taj jedan i odmah je dan znak za uzbunu.
Dr. Milić kao novi predvodnik niške većine, za razliku od ostalih stranaka u Srbiji, izabrao je put kroz institucije izbjegavajući ulične prosvjede. Proces institucionalnog dokazivanja ukradene pobjede još uvijek traje uz konstataciju da je sud prihvatio sve Milićeve primjedbe i da je na dosad ponovljenim izborima opozicija popravila svoj rezultat.
Magjar je bio dio Orbanovog establišmenta. Sad ga ruši i ide mu vrlo dobro
Peter Magjar bio je dio Orbanovog establišmenta, i to ne samo kao suprug bivše ministrice koja je zbog skandala podnijela ostavku. Za samo nekoliko tjedana kampanje dosegnuo je skoro 30 posto glasova ne izborima za Europski parlament, što ga je etabliralo kao drugu snagu uoči parlamentarnih izbora 2026.
Također, svojim rezultatom očito je preuzeo priličan dio Orbanovog (disidentskog!) biračkog tijela i spustio vladajući Fidesz na najlošiji izborni rezultat od preuzimanja vlasti 2010. Ono što je karakteristično i za Milića i za Magjara jest da, osim suprotstavljanja vlasti, ne možemo prepoznati neku novu ideološki ili vrijednosno različitu politiku.
Milić je izašao iz radikalskog šinjela, dok je Magjar dao ime svom pokretu po rijeci koja povezuje Mađare u svih pet država – Tisza (Tisa). Ne budimo neskromni, za početak i ovo može biti dovoljno za jačanje demokracija u dvije "bratske države". Bolje išta nego ništa.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala