ANTO NOBILO citira Tuđmana, Gotovina i Rojs potpisuju peticiju za oslobađanje udbaša, a ako je suditi po najavama, biranim će riječima na njihovu stranu stati i Branimir Glavaš... Površnijim pratiteljima hrvatske politike ovo zvuči kao predložak komedije zabune, a zapravo je dio hrvatske političke zbilje.
Odvjetnik je slučaj prebacio iz pravne u političku sferu
Nobilo je predan i okretan advokat koji igra ne samo nakon kraja utakmice nego i po završetku produžetaka. Nakon što su mu klijenti Josip Perković i Zdravko Mustač u Njemačkoj pravomoćno osuđeni na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u likvidaciji hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića, pa potom prebačeni na izdržavanje u Hrvatsku, gdje su im kazne preinačene iz formalnih u faktički doživotne - Perkoviću je odrezano 30, a Mustaču 40 godina - Nobilo, koji je i poslovno povezan s obitelji Perković - s Josipovim sinom Sašom godinama ima firmu PIN Consultants - cijeli je slučaj skoro potpuno lišio pravnog konteksta i prebacio ga u političku sferu.
Mobilizirao je skupinu generala da potpišu peticiju kojom od predsjednika države, bivšeg socijaldemokrata, Milanovića traže pomilovanje osuđenih. Autori peticije ljudi su neobično raznovrsnih predratnih biografija, od najpopularnijeg, bivšeg legionara Gotovine, preko bivšeg šofera Ćesića Rojsa, do bivšeg KOS-ovca Domazeta Loše, s Ivanom Čermakom i Pavlom Miljavcem, uz podršku Luke Džanka, a bez Krešimira Ćosića i Marinka Krešića koji su prvo potpisali, pa dezertirali s liste potpisnika malčice uznemireni negativnim reakcijama.
Generali pišu o Perkovićevim i Mustačevim zaslugama u obrani RH
"Dvojica vrlo zaslužnih ljudi za obranu RH nalaze se na izdržavanju kazni koje su proizašle kao direktna posljedica pogrešne odluke sudaca Vrhovnog suda i neusklađenosti njemačkih i hrvatskih zakona vezano za kaznu i prava na uvjetni otpust.
Ova nepravedna situacija u kojoj su se našli brigadir Josip Perković i brigadir Zdravko Mustač ne može se razriješiti redovnim pravnim mehanizmom.
Zato Vas, gospodine predsjedniče, molimo da Vi sanirate nepravedne posljedice za naše suborce, u okviru Vaših zakonskih i ustavnih ovlasti", piše u peticiji iz koje se već letimičnim čitanjem može razabrati kako su potpisnici ponajprije poslužili kao nositelji visokih činova, vojni celebrityji, čija je uloga da u tanašnu pravnu argumentaciju ubrizgaju veću količinu domoljubnog adrenalina. Rečeno rječnikom čije je značenje osuđenicima vjerojatno ostalo u glavi: generali su pravnoj bazi dali domoljubnu nadgradnju.
Najveće iznenađenje, kako se vidi, izazvalo je Gotovinino ime kao da se ono i ranije nije znalo javljati na opskurnim mjestima, recimo u osmrtnici Slobodanu Miloševiću koju su, u beogradskoj Politici, dali pokojnikovi zatvorski kolege iz Haaga.
Perković i Mustač osuđeni su zbog sudjelovanja u ubojstvu čovjeka koji, iz svega što znamo, nije bio terorist. S kakvim je pobudama napustio visoku poziciju u državnoj Ini i pobjegao iz Jugoslavije, pa u naizgled sigurnoj Njemačkoj tiskao knjige protiv tadašnjeg državnog vodstva, je li sudjelovao u nekim špijunskim igrama, odnosno je li bio dvostruki agent sa sumnjivim odnosom prema državnom novcu ili idealist ogorčen crvenom buržoazijom - danas je savršeno nebitno.
Špijunima nije pametno vjerovati
U špijunskim igricama najmudrije je preventivno sumnjati na sve jer obično nitko ne govori istinu. Točnije, nitko ne govori čitavu istinu i svi pomalo manipuliraju. Zna to i Nobilo, pa u borbi za klijente ostavlja po strani činjenice i izvlači najtežu nacionalnu mehanizaciju. Generali mu potpisuju inicijativu, a on citira navodnu Tuđmanovu izjavu: "Da nije bilo Perkovića, ne bi bilo mene, da nije bilo mene, ne bi bilo ni HDZ-a ni Hrvatske."
Pripremljena su, tako, snažna domoljubna čuvstva, ojačana generalskim sudjelovanjem u akciji, koje treba naznačiti iznimno otajstvo veličanstvene uloge Perkovića i Mustača u mitskom procesu stvaranja države. Sve to imalo bi zagarantirati što širi konsenzus za projekt pomilovanja.
No, inicijativa je zasad ponajprije ogorčila dio desnice, najglasniji je na Facebooku bio sinjski gradonačelnik Miro Bulj, a ni Glavaševa najava da će napisati svoje mišljenje i saznanje o Perkoviću "od svibnja 1990. pa nadalje", i to pod cijenu da mu svi "..ebete sve po spisku", nije među njegovim sljedbenicima dočekana s oduševljenjem.
Što ako su Perković i Mustač zaista zaslužni za ovakvu Hrvatsku?
Desničarsko ogorčenje naznakom pomilovanja "udbaških ubojica", uz poslovično omalovažavanje njihova doprinosa u svetoj državotvornoj misiji, zapravo, polazi od više nego sumnjive pretpostavke da je stvaranje države samo po sebi dobro. Današnja Hrvatska nesretna je država i zbog toga što je nastala iz političkog braka udbaša i ustaša: prvima je miraz bila ideološka ostrašćenost, drugima tehnologija vladanja.
Uopće se ne treba čuditi da su Perković i Mustač bitno doprinijeli "stvaranju države" jer im je, kao profesionalnim špijunskim krpeljima, u vrijeme raspada Jugoslavije bilo važno samo pronaći dovoljno izdašan organizam na koji će se nakačiti. Stoga ne treba sumnjati u Perkovićevu i Mustačevu ulogu u stvaranju hadezeovsko-kleptokratske Hrvatske. I zbog toga ih ne treba pomilovati. Ako postoje neki osobiti, humani razlozi, poput teških dijagnoza, to je druga priča, s kojom Gotovina, Rojs i društvo ne bi trebali imati veze.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala