Poruke Luke Baričića nisu trebale biti objavljene

Foto: Index

OSTAVIMO li po strani dimne efekte, buku iz političke krčme i hinjeni užas moralističkih odreda u kojima, po društvenim mrežama, rame uz rame marširaju ljevičari, liberali, desničari, patrijarhalni mužjaci i nadobudne feministice, zaboravimo li, načas, političke posljedice i osobne traume aktera, ostajemo suočeni s ključnim pitanjem: što je, zapravo, vijest u takozvanom splitskom seks-skandalu, objavljenom na stranicama Večernjeg lista, te vječne pratnje svakog režima?

Što nam je to člankopisac u dva nadahnuta napisa o aktualnoj onanističkoj prevari s fatalnim posljedicama na život jednog ljudskog bića, navodnog krivca, ponudio kao novost od javnog interesa?

Dramatično otkriće: dvije odrasle osobe razmjenjivale su seksualne fantazije

Može i ovako: kakve nam odgovore na famoznih pet novinarskih pitanja nude tiražni medij i njegova uzdanica?

Ako se možemo usuglasiti oko činjenice da nas je spektakularno otkriće Večernjeg obogatilo saznanjem da se jedan lokalni političar iz Splita upustio u seksualiziranu prepisku s navodnim Srpkinjama i da je u komunikaciju nakratko uvukao stranačkog kolegu, donedavnog dogradonačelnika, pred nas iskrsava sljedeće pitanje - otkud nam pravo koristiti Filipovićev novinarski njuh da bismo zaboli nos u nečije međunožje? 

Informacija da se Luka Baričić, donedavni splitski gradski vijećnik stranke Centar upustio u lascivnu konverzaciju na web aplikaciji "za upoznavanje i geosocijalno umrežavanje", servirana je kao prvorazredna politička senzacija, a dramatika otkrića, podvučena moralističkim licemjerjem, danima se zadržava na ispraznom skandaliziranju, bez mnogo zamaranja s meritumom.

On, pak, kaže da se na mjestu osmišljenom i za lascivne poruke odrasla osoba, splitski političar, dopisivala s drugom odraslom osobom.

Donedavni je vijećnik doveden u zabludu

Političar je, pritom, doveden u zabludu, izdašno je iskorištena njegova naivnost, jer sve upućuje da s druge strane nije bila prpošna djevojka iz Srbije, nego lokalno obavještajno podzemlje angažirano na zadatku prokazivanja Baričića i njegova stranačkog kolege Bojana Ivoševića kao osoba sklonih svakakvim opačinama i, po mogućnosti, pedofiliji. Plan nije uspio, čak i navodnoj maloljetnici, tobožnjoj djevojci-sudionici prepiske "s nepunih 18", zakon dopušta svojevoljno stupanje u seksualne odnose.

Svejedno, mladoliki teoretičar masturbacije Filipović nije odustao. On i urednici nisu imali dileme - krajnje osobna, vruća prepiska odraslog muškarca s navodnom odraslom ženom mora ići van.

Rulja hoće krv.

Ili barem spermu.

Filipović i Večernji list osiguravaju interventne količine.

Ostalo je prepušteno hordama histerika po društvenim mrežama i pod člancima te takozvanoj političkoj eliti, u nevelikom rasponu od Željka Keruma, preko Zorana Đogaša i Andre Krstulovića Opare, do Andreja Plenkovića. Svi redom hrane svoje bijedne političke živote, uokvirene dugovima, bespravnom gradnjom i članstvom u pljačkaškoj stranci, kopanjem po utrobi jednog čovjeka, slinjenjem nad njegovom intimom.

Da bi se još bolje razumjela narav slučaja, valja nam potražiti odgovore i na dodatna pitanja. Na primjer, kako je člankopisac došao do inkriminirajućeg materijala? 

Kako je prepiska stigla u medije?

Pretpostavimo li da su mu ga uputile neobične mlade djevojke iz Srbije koje u prepisci koriste i hrvatske riječi. Zašto su to učinile? U porukama koje nam je cijenjeni analitičar jedne masturbacije velikodušno dao na uvid, nema niti nagovještaja da se komunikacija odvijala bez njihova znanja i volje.

Dapače, sudjeluju, iniciraju, raspituju se, potiču. Nisu žrtve predatora s društvenih mreža, nego Baričića, očito, cijelo vrijeme uvlače u mračnu intrigu.

Da su zaista žrtve, kako opažaju neinteligentniji korisnici i korisnice društvenih mreža, valjda bi nadahnutog člankopisca opskrbile detaljima. Na primjer, ekskluzivnim iskazima o tome kako ih je Baričić danima i tjednima maltretirao opscenim pozivima na blud te kako su histerično bježale od njegovih poruka, jer su se one, eto, registrirale na Tinder da bi razmjenjivale slike mrtve prirode i citate Paula Coelha. Ekskluzivnih ispovijesti, međutim, nema, baš kao ni djevojki.

Dapače, malo prije objave prvog Filipovićeva investigativnog podviga, isključen je broj telefona koji su navodne cure koristile za dopisivanje s Baričićem, a on je bio toliko nasrtljiv da ih nijednom nije pozvao. Ako nemamo ispovijest žrtava i ako iz cijele prepiske nitko razuman ne može zaključiti da je Baričić učinio išta nelegalno, zašto sve to, upakirano u ambalažu nevjerojatnog seks-skandala, danima nađubruje javni prostor?

Jedina žrtva je Luka Baričić

I tko je žrtva? Nepostojeće djevojke ili čovjek čija je privatnost, bez ikakva razloga, voljom člankopisca, njegovih izvora i urednika - uz sekundiranje Keruma, Đogaša, Opare ili Plenkovića, svejedno - pretvorena u javnu svojinu? Tko je zbilja nastradao: lažne cure ili živi čovjek čija je politička karijera, pod naletom pravedničke histerije, pretvorena u hrpicu prašine, dok mu život sve više nalikuje paklu?

Ako tobožnje cure nisu bile izvor, člankopisac je do poruka mogao doći ili nekim oblikom provale u Baričićevu intimu ili od stvarnih autora. Dakle, od lažnih cura.

U oba slučaja radilo bi se o ozbiljnim nedjelima, no nema smisla u pomoć pozvati institucije. Ne zato što novinarski izvori trebaju ostati skriveni - ovdje, naime, nije riječ o novinarstvu - nego zbog krajnje skepse prema institucijama, utemeljene na dugogodišnjem iskustvu, kao i pretpostavke da su možda i neki njihovi dijelovi uključeni u aranžiranju hajke na Baričića.

Ukratko, Baričić nije opsesivno inzistirao na ćaskanju, nije ucjenjivao, niti tražio ili obećao bilo što nelegalno niti je išta od maštarija iz prepiske ostvario. Konzumirao je ljudsko pravo na privatnost, a ona uključuje i dobrovoljnu razmjenu seksualnih fantazija i fotografija na društvenim mrežama, barem dok ih se ne dokopaju polutablodi i njihovi člankopisci.

Konkretni člankopisac je, recimo, nekoliko dana prije objave Baričićeve "mučne prepiske" s misterioznim djevojkama, u društvu nekolicine splitskih novinara i snimatelja, bez dilema i mučnine uživao na banketu kod Željka Keruma.

O tome nismo ništa čitali. Bit će da nije od javnog interesa. Ili je možda pjesnik bio u pravu kad je davno napisao: "Znam, mogu mediji biti i bedniji/Ali ne mnogo."

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala