U ZAGREBAČKOJ pučkoj kuhinji Dobri dom koja se nalazi na tri lokacije u gradu, dnevno se hrani do 4600 korisnika, a mi smo posjetili onu u Alfirevićevoj ulici. Iako se red za ulazak počinje stvarati i do 45 minuta prije otvaranja, s obzirom na to da smo došli u petak pa je na meniju bio rižoto od liganja, gužve nije bilo.
"Naši korisnici više vole meso, a kad su na meniju plodovi mora, onda ih baš i ne dođe puno", rekli su nam u ustanovi Dobri dom.
Oni koji imaju obitelj ponekad, kažu nam, dolaze s plastičnim posudama pa nose hranu kući. A takvih ima dosta, rekla nam je Jelena Marić, voditeljica pučke kuhinje u Alfirevićevoj koja ondje radi već 15 godina, a od toga je 10 godina voditeljica.
Na toj lokaciji hrani se, kaže, oko 700 korisnika. Ne dolaze svi svaki dan. Kad je kiša ili snijeg, ili ih spriječi bolest, onda ne dolaze, dodaje.
"Povežem se s njima, teško mi je kad netko od korisnika premine"
"Imamo dosta obitelji s djecom koje redovito dolaze. Korisnici mi se svakodnevno povjeravaju bez da ih išta pitam. Najteže mi je kad dođu djeca pa se žale kako nemaju, ili kad vidim stare i nemoćne, to me dosta pogađa", ispričala nam je Jelena Marić.
Posebno je dirne kad vidi djecu koja se vesele kad na meniju imaju kolače, voće i mliječne proizvode, a pogotovo, kaže, vole puding.
No najteže joj ipak pada kad dozna da je neki dugogodišnji korisnik preminuo.
"Ovdje dolaze svaki dan, povežem se s njima i onda vidim da ga neko vrijeme nema pa kasnije doznam da je preminuo. Teško mi bude jer ne gledam ih samo kao naše korisnike već ljude s kojima smo se svi mi koji radimo tu povezali, znamo njihove životne priče, godinama nam dolaze", ispričala nam je Jelena Marić.
A osim zaposlenika, korisnicima hranu povremeno dijele i volonteri. Tako su nedavno imali studentice sa socijalnog rada koje su došle raditi od 11 do 15 sati.
Razgovarali smo s nekoliko korisnika, no samo je jedan htio stati pred našu kameru, a drugi su nas molili da ostanu anonimni.
"Sve je bolje nego prazan želudac"
Drago Slavulj tako nam je ispričao da se već 15 godina hrani u pučkoj kuhinji, i to otkako je došao u mirovinu.
"Radio sam 29 godina, počeo sam odmah nakon završene srednje škole. Mama mi je rekla kad sam završio školu: 'Biraj, posao ili cesta. Imaš tjedan dana da odlučiš.' Ja sam odlučio raditi i sad mi je žao. Bolje da sam kao neki cijeli život klošario. Bolje se isplati piti, hodati i klošariti se. Ogorčen sam, otišlo mi je zdravlje, radio sam razne poslove, otišla mi je kičma, izgubio sam živce i danas sam na istom kao neki koji nemaju ni dana staža. U rangu sam s ljudima koji ništa nisu radili. Imam 1400 kuna mirovine. Podstanar sam. Na početku nisam mogao prihvatiti da se hranim u pučkoj kuhinji, no privikao sam se. Supruga i ja živimo sami i prisiljeni smo tu jesti. Nije me sram jer, nažalost, nemam drugog izbora. Sve je bolje nego da je želudac prazan", rekao nam je Slavulj.
Hranom je, kaže nam, zadovoljan iako ima dijabetes i neke stvari ne bi smio jesti koje mu daju u pučkoj kuhinji.
Razgovarali smo i sa Suzanom koja je igrom slučaja završila u pučkoj kuhinji.
"Prije dvije godine sam išla kod socijalne radnice tražiti jednokratnu pomoć i tad mi je rekla da imam pravo na obroke u pučkoj kuhinji. Nisam htjela završiti ovdje, ali živim od socijale i nemam izbora. Bolesna sam. Sjećam se kad sam prvi put došla u pučku kuhinju, rasplakala sam se. To mi je bio šok, no financije su me prisilile na to jer sam sirotinja", rekla nam je Suzana i dodala da ne može više razgovarati.
"Suprug i ja smo ostali bez posla nakon 30 godina"
S nama je popričala i 65-godišnja Marija.
"Suprug i ja smo ostali bez posla, a oboje smo pod velikim kreditima. Ja sam bila kemijski tehničar, a suprug je projektirao dizala. Nakon 30 godina rada smo oboje ostali bez posla prije par godina. Sad sam u starosnoj mirovini, a suprug u invalidskoj. Mala su nam primanja. Djece nemamo, nema nam tko pomoći i zato se hranimo ovdje. Zadovoljni smo hranom jer nam je jedan topli obrok u danu jako važan", rekla nam je.
U ustanovi Dobri dom rekli su nam da imaju preko 50 posto korisnika koji su ostali bez posla i nisu se uspjeli nigdje ponovno zaposliti. "Prvo su potrošili svu životnu ušteđevinu, rasprodali sve što su imali, da bi na kraju, kad više nisu imali izbora, došli u pučku kuhinju. Njima je kao ljudima posebno teško", kazali su nam u ustanovi Dobri dom.
Inače, vrata pučke kuhinje otvorena su svaki dan, uključujući vikendima i blagdanima.