UVOĐENJE eura u Hrvatskoj je prošlo uz velike analize cijena u trgovinama. Nakon što je nestala tečajna iluzija zbog razlike u valutama, cijene je bilo lako uspoređivati između zemalja eurozone. Iako je bila javna tajna da je Hrvatska relativno skupa s obzirom na standard, građani su bili šokirani.
Za to je okrivljen euro iako nije bilo dokaza da se radi o novom fenomenu. Hrvatska je bila skupa s obzirom na razinu plaća i prije, samo zbog različitih valuta to nije bilo toliko očito kao nakon uvođenja eura.
Političari su, prirodno, ugrabili priliku da svu krivnju svale na uvođenje eura i tako iskoristili šok građana zbog spoznaje kolike su zaista cijene u Hrvatskoj u usporedbi s drugim državama eurozone da bi zaradili koji politički bod. Jeftino politiziranje, koje se prelilo i izvan granica Hrvatske.
Poljski premijer Mateusz Morawiecki je iskoristio situaciju u Hrvatskoj da bi opravdao odluku Poljske da ne ulazi u eurozonu. ''Ovaj kaos s cijenama u Hrvatskoj bi nam trebao poslužiti kao upozorenje'', naglasio je 10. siječnja.
>> Poljski premijer: Ne želim uvesti euro. Pogledajte kaos i sumanute cijene u Hrvatskoj
Rekao je da bi se razine prihoda u Poljskoj trebale približiti prosjeku EU prije nego što zemlja počne razmišljati o uvođenju eura. Prosječna mjesečna primanja u toj zemlji su manja od polovice prosjeka EU.
Poljska i Mađarska imaju puno veće probleme s rastom cijena
Stvarnost ga demantira. Inflacija u Poljskoj i drugim državama EU koje nisu uvele euro je daleko veća nego u Hrvatskoj. Uvođenje eura to nije promijenilo, točnije nije značajno utjecalo na rast cijena. Rasta je bilo, ali u okviru očekivanja i ne toliko dramatično kako to prokazuju poljski premijer i politički populisti u Hrvatskoj.
U ožujku je godišnja stopa inflacije u Hrvatskoj iznosila 11.7 posto, iznad prosjeka EU od 9.9 posto, ali daleko niže od država usporedivih po standardu koje nisu uvele euro. Godišnja stopa inflacije predstavlja rast općih cijena u odnosu na isti mjesec prethodne godine.
Poljska je imala godišnju inflaciju od 17.7 posto, pedeset posto veću nego Hrvatska. A ona čak nije rekorder u EU ili među zemljama koje nisu u eurozoni. Rekorder je Mađarska, s godišnjom stopom inflacije od 25.8 posto, više nego dvostruko većom nego u Hrvatskoj.
U Češkoj, koja također nije uvela euro, iznosila je 18.4 posto. Bugarska je u istom periodu imala inflaciju od 13.7 posto, a Rumunjska 13.4 posto. Srbija i Makedonija, koje nisu dio ni eurozone ni EU, imale su godišnju stopu inflacije 15.4 posto.
Utjecaj eura na rast cijena je bio puno manji od percepcije građana
Isti mjesec je Hrvatska narodna banka (HNB) objavila da je utjecaj uvođenja eura na inflaciju u Hrvatskoj iznosio 0.4 postotna boda. To ne odstupa od iskustva drugih zemalja nakon što su uvele euro. To je otprilike na gornjoj granici relevantnih istraživanja na temu i očekivanja HNB-a iz prijašnjih godina.
Ljudi standardno imaju daleko veću percepciju rasta cijena od službenog izračuna. To nije neočekivano, tako je i u vremenima kada je inflacija niska i kada je visoka. Ipak, razlika između percipirane stope inflacije i službene raste u vremenima kada je rast cijena veći, tj. ljudi su još gori u procjeni realnog rasta cijena.
Za to postoji nekoliko razloga. Veliki rast cijena proizvoda privlači veću pozornost od malog rasta cijena proizvoda. Ljudi se uvijek fokusiraju na proizvode i usluge kojima je cijena rasla najviše, a zanemaruju one kojima je cijena ostala ista ili se smanjila.
Za primjer, cijena ulja za prehranu je u trgovinama sredinom 2022. rasla daleko više od ostatka prehrambenih proizvoda, ali su ljudi izjednačavali rast cijene sve hrane s rastom cijena ulja ili im je procjena rasta cijena hrane bila veća zbog jednog proizvoda koji je odskakao od ostalih proizvoda.
Drugi razlog je taj što ljudi više obraćaju pozornost na stvari koje često kupuju, kao što su kruh, gorivo i frizerske usluge. Ako su te cijene rasle više od prosjeka, kao što je slučaj s trenutnom inflacijom, ljudi precjenjuju prosječni rast cijena.
Nadalje, godišnja inflacija računa rast cijena u odnosu na isti mjesec prošle godine, a ljudi se sjećaju cijena od prije dvije, tri i više godina. I za određivanje višegodišnje inflacije postoje alati, ali su manje popularni od godišnje stope inflacije.
Zbog eura se Hrvatska može jeftinije zaduživati od država koje nisu uvele euro
Nije samo inflacija veća u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, tj. državama koje nisu uvele euro, nego u Hrvatskoj. Unatoč tome što je udio javnog duga u ostvarenom BDP-u države veći u nego u tim državama, Hrvatska se jeftinije zadužuje. Točnije, jeftinije bi se zadužila kada bi sada išla prikupljati sredstva nego nabrojane države.
Glavni instrument zaduživanja država su obveznice i one imaju određeni prinos s obzirom na rizik države. Prinos je kamata koju država isplaćuje svake godine onome tko je kupio njene obveznice, tj. kod koga se zadužila.
Hrvatska bi trenutno mogla izdati desetogodišnju obveznicu s prinosom od 3.89 posto, što znači da bi svake godine morala plaćati kupcima obveznice 3.89 posto vrijednosti sve do dospijeća, kada bi morala vratiti puni iznos koji je posudila.
To je standardni instrument zaduživanja države, a Hrvatska je za najnovije zaduživanje odlučila izdati tzv. "građansku obveznicu", s rokom dospijeća od dvije godine i prinosom od 3.5 posto. Standardno je da obveznice s dužim rokom dospijeća imaju nešto veći prinos od obveznica s kraćim rokom dospijeća.
Istodobno bi Mađarska, kada bi izdavala desetogodišnju obveznicu, morala plaćati prinos od 8.82 posto svake godine, Rumunjska 7.38 posto, Poljska 5.59 posto, Bugarska 4.50 posto, Češka 4.43 posto. Sve bi države koje nisu uvele euro morale plaćati dug skuplje od Hrvatske. To će se vjerojatno dogoditi jer će se kad-tad morati zadužiti da bi pokrile dospijeće obveznica izdanih u prošlosti.
Razlog zbog kojeg se Hrvatska može jeftinije zaduživati, iako ima veći javni dug izražen kao postotak BDP-a, upravo je euro. Naime, ulaskom u eurozonu Hrvatska je ušla direktno pod nadzor i zaštitu Europske centralne banke (ECB), središnje banke EU. Hrvatska narodna banka je postala dio ECB-a.
Time je Hrvatska vezana uz sudbinu eura (bila je i prije jer je kuna bila fiksirana za euro), ali i euro za sudbinu Hrvatske. ECB si ne bi mogao priuštiti bankrot Hrvatske jer bi to dovelo do krize povjerenja u euro, drugu najvažniju valutu na svijetu.
Zbog toga investitori na tržištu procjenjuju da je manji rizik od bankrota Hrvatske nego Poljske, Češke, Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Iza Hrvatske stoje ECB i HNB, a iza država koje nisu uvele euro samo njihove središnje banke.
Euro nije naštetio Hrvatskoj, ali ju neće ni spasiti
Usprkos politiziranju u Hrvatskoj i izvan nje, euro nije značajno pogoršao inflaciju. 0.4 postotna boda, koliko HNB procjenjuje da je uvođenje povećalo stopu, nisu neočekivana, iako su u gornjoj razini očekivanja.
To što Mađarska, Poljska i ostale zemlje koje nisu uvele euro imaju veću inflaciju od Hrvatske ne znači da euro može pomoći u borbi protiv inflacije, ali znači da nema presudan ili velik učinak na rast cijena. Na to utječe puno faktora, unutar eurozone, unutar EU, ali i izvan. Turska primjerice ima ogromnih problema s inflacijom većom od 50 posto.
Direktni utjecaj ulaska u eurozonu je jeftinije buduće zaduživanje države. Iako bi cilj Hrvatske trebao biti da smanji javni dug, činjenica je da se sve zemlje zadužuju, ako ništa, da bi pokrile dug iz prošlosti. I Hrvatskoj će trebati nova zaduživanja, čak i u situaciji kada bude smanjivala svoju zaduženost.
Na kraju ostaje činjenica da euro ne može spasiti Hrvatsku, ali nudi mnoge prednosti. Ustvari, neprihvaćanje eura za sobom nosi veće oportunitetne troškove nego prihvaćanje.