REVOLUCIJE su neizostavan dio društva, težnja za promjenama u političkoj, vjerskoj, ekonomskoj i socijalnoj strukturi. One su vatra koja uništavanjem postojećih institucija mijenja države i kulture da bi se na ruševinama mogle izgraditi nove ili, u nekim situacijama, obnoviti stare.
Svaka težnja za korjenitim promjenama može se smatrati revolucijom. Ne postoji neformalna ni formalna institucija na svijetu koja kroz povijest nije mijenjana revolucijama. Vjerske, ekonomske, političke, kulturološke, vojne... povijest revolucija je povijest nastanka društva kakvog danas poznajemo.
Baš kao vatra, revolucija istodobno uništava i stvara. Rijetko novo može nastaviti živjeti sa starim. Ako stare institucije opstanu njihova moć i utjecaj budu umanjeni i izmijenjeni. Novonastale promjene se mogu pokazati kao korisne, često kao štetne, ali uvijek dolaze kroz proces većeg ili manjeg uništavanja.
Jedna od najkorjenitijih revolucija u povijesti je počela u Kini druge polovice 60-ih prošlog stoljeća. "Kulturna revolucija" je počela naizgled bezazleno, deklaracijom izdanom 16. svibnja 1966. čiji je povod bila opera.
Iskra koja je zapalila revoluciju bila je opera
Opera je smještena u razdoblju carske Kine. Radnja je o carskom službeniku koji poništava nepravedne presude vezane za sporove s poljoprivrednim zemljištima seljaka, a u jednom trenutku direktno kritizira cara zbog dopuštanja korupcije u carstvu.
Zbog kritike ga car smjenjuje s dužnosti, a nakon careve smrti pošteni službenik je vraćen na dužnost, što je popraćeno slavljem seljaka. Književni kritičari iz Komunističke partije Kine oštro su osudili radnju opere, nakon čega je autor u pismu kritizirao samog sebe zbog "zaboravljanja klasne borbe" i "odvojenosti od politike i stvarnosti".
Naravno, kritike opere nisu imale kvalitetu opere na umu nego je u pozadini bila unutarpartijska borba za moć. Kritičari su zapravo interpretirali radnju kao kritiku "Velikog skoka naprijed", skupa ekonomskih reformi koje je uveo Mao Zedong, a koje su dovele do nekoliko desetaka milijuna smrti od gladi.
Crvena garda počinje progone
"Oni predstavnici buržoazije koji su se ušuljali u partiju, vladu, vojsku i razne sfere kulture su hrpa kontrarevolucionarnih revizionista. Jednom kad uvjeti budu sazreli, oni će preuzeti političku vlast i pretvoriti diktaturu proletarijata u diktaturu buržoazije", zaključuje se u deklaraciji od 16. svibnja. To je protumačeno kao upozorenje da se neprijatelji komunizma, partije i radnika nalaze unutar samih institucija države, partije, vojske, obrazovanja i kulture.
Uslijedio je domino efekt. Jedna članica administracije Sveučilišta u Pekingu, inače rođena u bogatoj obitelji i žena utjecajnog člana partije, na oglasnu ploču zalijepila je tekst u kojem optužuje vodstvo sveučilišta za sputavanje revolucionarnog duha na fakultetu, insinuirajući pritom da su pripadnici reakcionarske buržoazije.
Tekst je po nalogu Mao Zedonga počeo cirkulirati po sveučilištima diljem Kine, a u međuvremenu su se događale čistke unutar same Komunističke partije. Ubrzo su počeli prosvjedi na sveučilištima diljem Kine od studenata koji su se prozvali Crvena garda.
Partija je pokušala smiriti situaciju slanjem svojevrsnih političkih komesara, ali sa slabim uspjehom. Mao je iskoristio situaciju i prozvao komesare zbog navodnog sputavanja studenata. Izdao je novi proglas, pod nazivom Bombardirajte sjedišta, u kojem je pisalo da unatoč komunističkoj revoluciji još uvijek postoje elementi "buržoazije" koji su se infiltrirali u institucije.
Uništavanje starih ideja, starih navika, starih običaja i stare kulture
Inspiracija studentima okupljenima u Crvenu gardu bila je tzv. Mala crvena knjižica, skup citata samoga Mao Zedonga. Neke od tih citata, poput: "Nakon što su neprijatelji s oružjem izbrisani, neprijatelja će i dalje biti bez oružja; oni će se očajnički boriti protiv nas, a mi ne smijemo olako gledati na te neprijatelje", Crvena garda shvaćala je kao izvor inspiracije za ono što su radili.
Na prosvjedima i skupovima su studenti uzvikivali parole držeći Malu crvenu knjižicu podignutom i mašući njom. Diljem Kine su se održavali masovni skupovi, ukupno u milijunima. Na njima se pozivalo na uništavanje "Četiri starine": starih navika, starih ideja, starih običaja i stare kulture.
Crvenoj gardi i studentima se nalagalo da "počiste sve demone-krave i duhove-zmije", što uključuje ne samo tradicionalne klasne neprijatelje poput "pet crnih kategorija" (zemljoposjednici, bogati seljaci, kontrarevolucionari, loši elementi i desničari) nego i "kapitalističke putnike iz partije" (mislilo se na političke komesare koje je poslala partija da smiri situaciju) te "reakcionarne akademike" (učitelji, profesori i intelektualci).
Prva žrtva je bio zamjenik ravnatelja ženske srednje škole u Pekingu, koji je poginuo nakon nekoliko sati mučenja, poniženja i premlaćivanja. Nasilje se brzo širilo, s ritualnim javnim sramoćenjima i fizičkim kažnjavanjima koja su često završavala smrću. Na profesore i učitelje se pljuvalo, udaralo ih se i vrijeđalo. Masovna ubojstva nisu bila rijetka.
Kinu je zahvatio potpuni kaos
Nakon velikih skupova rulja Crvene garde često bi prosvjedovala na ulicama gradova, uz neizostavno razbijanje izloga, provaljivanje u kuće, uništavanje i razbijanje. Milijuni knjiga i slika su spaljeni, a kipovi razbijeni.
U knjižnice i hramove se provaljivalo da bi se uništile sve knjige i vjerski objekti. Na tisuće budističkih hramova je spaljeno, srušeno ili opljačkano. Isto se radilo crkvama i džamijama. Povijesni lokaliteti su uništavani, a iz grobnica su se vadili kosturi careva da bi se ritualno "osudili" i spalili.
Crvena garda je rušila lokalne i regionalne vlasti, a vojsci je naloženo da se ne miješaju, pa čak i da pomažu "revolucionarima". To je često dovodilo do takvog kaosa da bi se pojavile dvije ili više novih struja koje su se natjecale za vlast, osuđujući jedna drugu da nisu dovoljno veliki kritičari "reakcionara" i da su time sami reakcionarni.
U jednom takvom slučaju, u regiji Wuhan, morao je intervenirati sami Mao da bi se spriječilo izbijanje građanskog rata. Ali svejedno su se oružane borbe događale, ponekad uz upotrebu tenkova i strojnica.
Mao se okrenuo protiv onih koje je iskoristio da učvrsti vlast
Sredinom 1968. su počele političke čistke, u kojima su stradali uglavnom članovi Crvene garde koji su se do tada našli u nemilosti Mao Zedonga. Zapravo je Mao prvo iskoristio Crvenu gardu da se obračuna s političkim neistomišljenicima u partiji, a zatim je vojsku iskoristio da se politički obračuna s vodstvom Crvene garde.
Brojni članovi Crvene garde su poslani na selo da bi se "preodgojili". Mao je dao dopuštenje vojsci i starim partijskim ograncima (bar onima koji su još postojali) da vrate mir i zaustave de facto građanski rat. Mnogi su to shvatili kao dopuštenje za oružanu likvidaciju Crvene garde i drugih frakcija revolucionara pa su počela nova masovna ubojstva.
Do 1971. je u pokušajima ponovne uspostave centralne vlasti u Kini ubijeno dodatnih stotinjak tisuća ljudi. Masovna uhićenja i mučenja "skrivenih klasnih neprijatelja", što su u ovom trenutku bili mnogi koji su samo par godina ranije bili članovi Crvene garde, dovela su do vala ubojstava i samoubojstava.
Proganjanje na selo također nije bilo ugodno. Zapravo je to bila osuda na teški fizički rad, a posebno traumatično je bilo ženama jer su često bile žrtva silovanja. Dok je vojska obuzdavala nekadašnje revolucionare diljem Kine, moć i ugled nekih članova partije je rasla.
To se nije svidjelo Mao Zedongu pa su 1972. počele nove čistke unutar partije. Neki od najbližih suradnika Maoa koje je on sam izabrao su smijenjeni, uhićeni ili su poginuli u nesrećama. Sada su neki bivši članovi partije, koje je Mao prije smijenio, rehabilitirani.
Mao je još slavljen u Kini
Kulturna revolucija je završila tek smrću Mao Zedonga u rujnu 1976. Nakon političkih spletkarenja i taktiziranja na vlasti 1978. dolazi Deng Xiaoping, koji će postati veliki reformator ekonomskog modela Kine.
1981. je čak i sama Komunistička partija Kine priznala da je Kulturna revolucija bila velika pogreška koja nije donijela ništa dobro. Točan broj ljudi koji su izgubili živote u Maovom eksperimentu je teško procijeniti, ali konzervativno oko dva milijuna.
Kulturološka šteta, u vidu uništenih spomenika, grobnica, zgrada, knjiga, slika i drugih artefakata, neprocjenjiva je. Jedan od najvećih kulturocida u povijesti. Razdoblje kada je Kina pokušala izbrisati vlastitu kulturu, što nije bio prvi takav slučaj u povijesti, a nažalost će se pokazati da nije bio ni zadnji.
Maove zločine, od kojih je Kulturna revolucija samo jedan (Veliki skok naprijed je bio nekoliko puta smrtonosniji), danas Komunistička partija Kine priznaje, ali s velikom ogradom sažetom u krilatici "70 posto u pravu, 30 posto u krivu".