PROŠLO je točno deset godina od ulaska Hrvatske u EU. Nakon toliko vremena razumno je postaviti pitanje koliko se (i je li se uopće) isplatila ta odluka, točnije živi li se u Hrvatskoj danas bolje ili lošije nego prije ulaska u EU.
Iako je nešto kompleksnije usporediti koliki bi bio socioekonomski napredak u alternativnoj situaciji u kojoj Hrvatska nije bila ušla u EU, gledajući podatke o ekonomskim rezultatima Hrvatske vidljiv je osjetan napredak.
Hrvatska je tek 2015. izašla iz dugogodišnje krize, u čemu je ulazak u EU (otvaranje tržišta za izvoz, fondovi itd.) sigurno pomogao. Ali treba imati na umu da ni 2013., kao ni danas, sudbina Hrvatske nije ovisila o tome hoće bi biti dio EU ili ne, tj. EU ne može spasiti Hrvatsku. Ali joj može pomoći da se sama spasi.
Makroekonomski pokazatelji napretka Hrvatske otkako je ušla u EU su jasni. Izvoz je snažno rastao, fondovi su toliko izdašni da čine velik dio državnog proračuna, a lokalni ovise o njima, pokrenete su brojne kapitalne investicije direktno uz pomoć sredstava EU (npr. Pelješki most), udio javnog duga u BDP-u je smanjen, trošak zaduživanja je manji, institucije EU pozitivno djeluju na institucije u Hrvatskoj.
To su lijepe vijesti, ali građanima Hrvatske, s punim pravom, više znači kakve su oni koristi imali. Nema smisla analizirati pojedinačno od osobe do osobe koliko joj se život od 2013. promijenio nabolje ili nagore, ali ipak postoje neki pokazatelji koji puno govore kako se mijenjala kvaliteta života ljudi u Hrvatskoj.
Siromaštvo se smanjuje
Kvalitetu nekog društva možda najbolje određuje udio siromašnih. Točnije, podatak kako siromašniji građani žive. U svrhu mjerenja toga je razvijen koncept rizika od siromaštva i socijalne isključenosti. Njime se mjeri materijalna deprivacija, u što spadaju mogućnost plaćanja nepredviđenih troškova, mogućnost tjedan dana odmora izvan mjesta stanovanja, pristup osobnom automobilu, pitanje može li se priuštiti jedan mesni ili riblji obrok svaka dva dana, zamjena istrošene odjeće i druge mogućnosti za koje se smatra da bi trebale biti dio ugodnog života.
Drugi faktor koji se mjeri je rizik od siromaštva, određen kao prag od 60 posto nacionalnog medijana (točka koja dijeli distribuciju na dva jednaka dijela) godišnjeg dohotka, a treći je živi li osoba u kućanstvu gdje je intenzitet rada premali, tj. gdje većina odraslih članova sposobnih za rad nije zaposlena. Ukratko, to su kriteriji zaposlenosti, dohotka i pristupa materijalnim dobrima.
U Hrvatskoj je 2015. (najstariji datum koji imamo) 24.4 posto stanovništva bilo u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, skoro svaka četvrta osoba, malo više od prosjeka EU (24 posto). 2022. je nabrojane parametre za ulazak u skupinu osoba u riziku od siromaštva ispunjavalo 19.9 posto stanovništva Hrvatske, ili svaka peta osoba. Pad je bio brži nego na razini cijele EU, pa je danas postotak socijalno ugroženih ljudi u Hrvatskoj manji od prosjeka EU (21.6 posto).
Ne radi se o nekom proizvoljno određenom postotku, nego o pokazatelju koji objedinjuje brojne pokazatelje kvalitete života, od materijalnih potrepština potrebnih za ugodan život preko zaposlenja do plaće.
Visoka nezaposlenost, jedna od najvažnijih tema od stjecanja nezavisnosti, više nije problem
Vjerojatno je svaka osoba u Hrvatskoj svjesna kako je od stjecanja nezavisnosti jedan od glavnih problema Hrvatske bila visoka nezaposlenost, što je problem koji je dijelila s brojnim državama koje su krajem 20. stoljeća izašle iz komunizma. Ali većina je taj problem riješila puno brže od Hrvatske.
Dobra je vijest da u Hrvatskoj posljednjih nekoliko godina nezaposlenost više nije toliko visoka da bi se o njoj raspravljalo kao o nacionalnom problemu. Dapače, rasprave o prevelikom broju nezaposlenih su zamijenjene raspravama o tome ima li dovoljno radnika u Hrvatskoj i treba li uvoziti radnu snagu. To je ogromna povijesna prekretnica.
Dakako, razlog tomu je snažan rast gospodarstva, a time i zapošljavanja. Ipak se može s velikom sigurnošću tvrditi da je u svemu tome pomogla EU, ulazak u koju je djelovao kao snažan impuls gospodarstvu. Treba priznati i da je to dobrim dijelom rezultat masovnog iseljavanja iz Hrvatske u ostale članice EU, što je smanjilo broj dostupnih radnika u Hrvatskoj.
Ako je tako, tj. ako su se iseljavali većinom nezaposleni, onda je to situacija koja je bila dobra za sve. Nezaposleni u Hrvatskoj koji nisu sudjelovali u njenom ekonomskom životu su postali korisni radnici drugdje u EU, oni koji su ostali u Hrvatskoj su imali koristi u vidu lakšeg zapošljavanja i kratkoročno snažnijeg rasta plaća. Dugoročno su plaće ipak određene produktivnošću gospodarstva, inače bi se u državama s visokom nezaposlenosti plaće smanjivale sve do razine približno pune zaposlenosti, a to se nikada ne događa.
U travnju 2013. je stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj iznosila golemih 17.5 posto, 5.8 postotnih bodova više od prosjeka EU (11.7 posto). U travnju ove godine je iznosila 6.5 posto, samo za 0.5 postotnih bodova više od prosjeka EU (6 posto).
Manji je broj blokiranih
Da su financijske prilike stanovništva Hrvatske poboljšane od ulaska u EU svjedoči i podatak o broju blokiranih. 31. prosinca 2013. ih je bilo 299.795, a 31.svibnja 2023. 222.202. Pad nije bio linearan, 2014. je bio velik rast broja blokiranih, ali je dugoročni trend jasan.
Kretanje broja blokiranih, pad nezaposlenosti i drugi pokazatelji su primarno određeni kretanjem gospodarstva Hrvatske, a ne samim činom ulaska u EU. Kako je ulazak u EU ipak na brojne načine pozitivno djelovao na gospodarstvo Hrvatske, onda je on indirektno povezan s unaprjeđenjem socioekonomskih uvjeta usred ekonomskog rasta.
Smanjena je nejednakost, danas je Hrvatska jednakija od EU
Interesantno, Hrvatska je u procesu ekonomskog oporavka posljednjih godina postala manje nejednaka, bar prema dohotku. Prema GINI koeficijentu, glavnom mjerom nejednakosti u državi, nejednakost se od ulaska u EU blago smanjila.
GINI koeficijent je samo mjera statističke disperzije. GINI 0 predstavlja savršenu jednakost, u ovom slučaju u dohocima, tj. situaciju u kojoj svaka osoba ima točno isti dohodak kao sve druge osobe u državi. GINI 1 ili 100 predstavlja hipotetsku situaciju u kojoj samo jedna osoba ostvaruje cijeli dohodak u nekoj državi, dok nijedna druga osoba nema nikakav dohodak.
Pozicija između ta dva ekstrema je pokazatelj nejednakosti u društvu. Ne radi se o jedinoj mjeri nejednakosti, ali se najčešće koristi. Prema njoj je Hrvatska 2013. bila dohodovno nejednakija od prosjeka EU (Hrvatska 30.9 / EU 30.6), a 2022. je ne samo postala manje nejednaka nego je bila jednakija od prosjeka EU kada je u pitanju dohodak (Hrvatska 28.5 / EU 29.6).
Ljudi su zadovoljniji životom
Nije sve ni u objektivnim pokazateljima blagostanja. Čak i kada svi podaci pokazuju da stanovništvo neke države objektivno bolje živi (veće plaće, manja nejednakost, manja nezaposlenost itd.) osobni dojam prosječnog stanovništva može biti drugačiji.
Ali ankete o zadovoljstvu životom pokazuju kako je subjektivni osjećaj blagostanja stanovnika Hrvatske pratio financijski i materijalni napredak. Na skali od 1 do 10, 2013. su ispitanici u Hrvatskoj svoje cjelokupno zadovoljstvo životom ocijenili sa 6.3 boda, zadovoljstvo osobnim međuljudskim odnosima sa 7.3 boda, zadovoljstvo na poslu sa 7 bodova, a najslabije je ocijenjeno zadovoljstvo financijskim stanjem.
2018. je prosječna ocjena cjelokupnog zadovoljstva životom ostala ista (6.3), iako su paradoksalno rasle ocjene zadovoljstva financijskim stanjem (5.2) i zadovoljstva osobnim i međuljudskim odnosima (7.5). Kako se radi o potpuno subjektivnoj procjeni, sasvim je normalno da ocjena cjelokupnog zadovoljstva ostane ista iako ocjene pojedinih segmenata života narastu.
Za 2022. još nema podataka o zadovoljstvima financijskim stanjem, međuljudskim odnosima i poslom, ali je prosječna ocjena cjelokupnog zadovoljstva životom stanovništva Hrvatske narasla na 6.8 bodova. Prosjek EU je 7.2 boda, ali je Hrvatska ipak napredovala jer je 2013. bila druga najnesretnija država EU (prva je bila Bugarska), a 2022. je bila sretnija od (osim Bugarske) Mađarske te Latvije. Imala je istu ocjenu kao Grčka, Francuska i Cipar.
Subjektivne procjene su osobna stvar, ali objektivno je danas situacija u Hrvatskoj puno bolja
Dakako, na pitanje je li mu bilo bolje prije ulaska u EU ili danas svatko ima osoban odgovor. Ako ništa, mnogi će imati idealiziranu verziju 2012. i ranijih godina iz jednostavnog razloga što su bili mlađi. Svaki osobni sud je pristran i iskrivljen jer je prirodno da ljudi s vremenom zaboravljaju, bolje pamte lijepe događaje te idealiziraju mladost.
Objektivno je danas život u Hrvatskoj itekako bolji nego što je bio prije ulaska u EU. Ne samo zbog samog čina ulaska nego zbog toga što je Hrvatska zbog serije loših odluka iz sfere ekonomskih politika krizu koja je u većini država svijeta trajala dvije-tri godine produljila na čak šest godina. Početak krize nije krivnja vlasti u Hrvatskoj, ali njeno trajanje definitivno jest.
Danas je manje nezaposlenosti, manji je rizik od siromaštva, plaće su realno veće, manje je prezaduženih itd. A na sve to je ulazak u EU pozitivno djelovao. S prvih deset godina članstva građani Hrvatske mogu biti zadovoljni.