KATASTROFALNE poplave diljem Hrvatske proteklih dana iznova su povukle ključno problemsko pitanje o razini sustava zaštite od poplava.
"Sputali smo rijeke, ostavili im uske prostore, isuviše uredili i izbetonirali te njima namijenjene koridore", rekla je za Deutsche Welle Lidija Runko Luttenberger, okolišna inženjerka i profesorica na politehnici Sveučilišta u Rijeci. "Potom dođu veće oborine i sve poplavi", kaže ona i dodaje: "Sve je to vrlo logično, ali nikako da naučimo."
Prema njezinu uvidu, problem nastaje već zbog činjenice da se Hrvatska uopće ne oslanja na tzv. zelenu infrastrukturu. Umjesto betoniranja obrambenih zidova i odljevnih kanala ili sličnih građevina, uz rijeke bi se moralo ostavljati prirodne pokrove, poput jaraka uz ceste, da se apsorbira višak vode.
Stvara se previše nepropusnih površina, i to ne isključivo u gradovima, iako ondje to najviše dolazi do izražaja. Dok se neko područje urbanizira, ne vodi se dovoljno računa o propusnosti za vodu pa čitava područja postaju kritične plohe preko kojih se bujice prelijevaju tražeći svoj najbrži put.
Kobni prezir spram močvara
"Takav koncept je drugdje već dugo napušten, a kod nas se o tome jednostavno ne vodi računa. Nikakva se regulativa time ne bavi kako bi trebalo, pa ni sami gradovi pojedinačno. Vidi se to i prije velikih kiša, samo pogledajte kako se gradi blizu riječnih obala. Vodotocima se ne pušta da dišu", drži sugovornica.
Odjeknula je izjava direktora Hrvatskih voda koji je rekao da Hrvatska Kostajnica nema nasip jer se nije smjelo zagraditi – pogled na Unu. "Nije riječ o pretjeranom esteticizmu, nego simptomu nepovezanosti nadležnih službi, u ovom primjeru vodno-gospodarske i konzervatorske, pod kapom državnog autoriteta", kaže profesorica.
Priroda nije matematički jednostavna
Zato je taj gradić na rijeci koja dijeli Hrvatsku od Bosne i Hercegovine u proteklih devet mjeseci plavio nepojmljivih šest puta, računajući šire područje. Sad je, pak, najavljeno da će prvi dobiti modernu montažnu zaštitu, što valjda znači da je nađen srednji put između vodozaštite i konzervacije.
Moglo bi to i modernije, inzistiraju stručnjaci i stručnjakinje kao što je Runko Luttenberger. "Močvare funkcioniraju kao prirodne spužve. No mi uzimamo u obzir još i manje od takvih spoznaja. Čitam tako da je onaj poplavljeni novi vrtić u Podravini (Čačinci – op. DW) bio sagrađen u nekom tipu rupe", dodala je.
"Kanaliziranje rijeka je naša jedina metoda", nastavila je ona, "a nemoguće je točno predvidjeti navalu vode, izračunati masu koju s veće površine tjerate da se kreće neprirodnim putem. Dovoljno je da slučaj premaši izračune samo jednom u nekoliko desetaka godina, i zadesila vas je razorna nepogoda, teško procjenjiva šteta. Pratim kako iz Hrvatskih voda navode mnogo podataka, ali na kraju im se rijeke opet izlijevaju. Priroda nije matematički tako jednostavna. Naravno, ovo je prije svega posljedica klimatskog poremećaja koje se ne ogledaju samo temperaturno, nego i u nepravilnim padalinama."
Zanemareno mišljenje struke
Kako kaže, literatura upućuje na oslonac kod isparavanja u tzv. malim ciklusima. Ukratko, smisao takvog pristupa je vraćanje što većeg udjela vode na isto područje s kojeg je isparila evaporacijom i transpiracijom, dakle kroz biljke. U protivnom, lišena zelenog uporišta, ona zračnim strujama biva odnesena daleko, a to je posljedica upravo betonizacije. Umjesto češćih manjih kiša, dobiju se hirovite bujice koje nose sve pred sobom. Jedan od glavnih uzroka tog stanja jest zanemarivanje mišljenja struke, kaže profesorica.
"U vodnom gospodarstvu RH malo je npr. ekologa i šumara, a vodeći su građevinci. Oni bi trebali biti samo izvođači, ali njihovi lobiji, kao i proizvođača cementa, forsiraju što veću svoju zastupljenost, zbog profita. To vidim i u Rijeci po gradskim parkovima koji imaju sve manje slobodne zemlje, pa su i stabla nerijetko stavljena u posude ili na ograničene zemljane površine", zaključila je Lidija Runko Luttenberger.