Najnovija najava o gradnji podatkovnog centra od 1 GW, investicije navodno vrijedne 50 milijardi eura, zvuči kao podloga za dobar SF scenarij.
Podatkovni centri danas su zvučna riječ i "vruća" tema.
Svi ih grade, svi ih žele, no analitičari upozoravaju kako bar polovica centara koji su u gradnji ili u najavi gradnje nikad neće biti izgrađeni.
Jedan od glavnih problema je opskrba električnom energijom, zbog čega se smatra kako čak i oni podatkovni centri koji na papiru imaju ugovoreno napajanje u stvarnosti to napajanje teško mogu zaista i dobiti.
Data-centar poput ovog navodno budućeg u Topuskom od 1 GW svaki sat potroši 1 GW električne energije.
Čak ako uzmemo rad s 80% kapaciteta, to je i dalje dnevna potrošnja struje veća od grada Zagreba. Samo puštanjem u pogon takvog centra potrošnja struje u Hrvatskoj povećala bi se bar za trećinu, a u ovom trenutku Hrvatska takvih viškova električne energije nema te uvozi bar 30% struje.
Potreba za uvozom donekle je logična jer Hrvatska ima znatan hidroenergetski potencijal koji nije uvijek pouzdan i ovisi o vremenskim prilikama. U današnje vrijeme globalnog zagrijavanja i promjene klime to može biti ozbiljan problem.
Za napajanje data-centra od 1 GW potrebna je nuklearna centrala veća od Krškog, potrebna su bar dva odvojena dalekovoda spojena na odvojene električne mreže. Time se samo povećava složenost projekta i potrebna financijska sredstva. Najavljena solarna centrala koja bi trebala biti izgrađena za potrebe napajanja podatkovnog centra u Topuskom od 500 MW samo djelomično rješava problem.
Solarne centrale specifičan su izvor električne energije koji zahtijeva pažljivo upravljanje i neku vrstu backupa, odnosno energetske podrške, jer njezina proizvodnja ovisi o dobu dana, vremenskim prilikama i godišnjim dobima. Naravno, moguće je pohraniti struju u baterije ili kao neki oblik toplinske ili kinetičke energije, no to dalje poskupljuje projekt.
Zbog ogromne potrošnje energije neki su se dosjetili mogućnosti gradnje data-centara u svemiru, postavljenih u orbitu permanentno izloženu suncu, gdje bi solarni paneli radili s većom iskoristivošću i praktično permanentno izloženi sunčevoj svjetlosti. Iako ova ideja nije toliko luda koliko bi na prvi pogled moglo izgledati, i dalje se radi o projektu na granici ili čak preko granice današnje tehnologije.
Solarnu elektranu od 500 MW u praksi možete zamisliti kao kvadrat stranica od 4 km, što po prilici pokriva centar Zagreba. Sami paneli zauzimaju dosta manje prostora, ali zbog trasa potrebnih za nadzor, održavanje i čišćenje te izbjegavanja međusobnog zasjenjenja potreban je dodatni prostor oko panela.
Tijekom rada podatkovnih centara električna energija koju troše pretvara se u toplinsku energiju. Budući da su čipovi vrlo osjetljivi na povišenu temperaturu, kada postaju manje efikasni ili se pokvare, potrebno im je stalno intenzivno hlađenje. Usporedbe radi, oslobođena toplinska energija podatkovnog centra od 1 GW dovoljna je za zagrijavanje grada veličine Rijeke.
Odvođenje tolike količine toplinske energije nije jednostavno i pri tome se troše ogromne količine vode. Ovisno o korištenoj tehnologiji, podatkovni centar takve veličine može dnevno potrošiti vode kao grad Split.
Postoji više metoda hlađenja. Jedna od naprednijih - koja traži bitno manje količine vode - je uranjanje računala u posebne tekućine koje ne provode struju, poput ulja za transformatore, ali postoje i druga napredna rješenja.
Ove tekućine u pravilu su dodatan ekološki problem te otežavaju održavanje i servisiranje, no smanjuju potrošnju vode, ali i buku, koja je jedan od glavnih problema povezanih uz data-centre, odnosno njihove rashladne sustave, pogotovo one smještene unutar ili blizu urbanih sredina.
Data-centar od 1 GW može sadržavati 500.000 naprednih procesora. Mislim kako u ovom trenutku niti jedan proizvođač nije u stanju isporučiti toliku količinu čipova, pogotovo uzevši u obzir kako su velike količine čipova već unaprijed ugovorene.
Moguće je da bi tako opsežna narudžba imala neku prednost, ali i dalje realno govorimo o isporuci koja bi vjerojatno trajala godinama.
Kako su za gradnju takvog podatkovnog centra potrebne godine, logično je pretpostaviti da bi se ona odvijala u fazama pa bi se operativne jedinice popunjavale onim redom kojim stižu čipovi.
Ovako veliki data-centri u pravilu se spajaju na okosnicu interneta, dakle izravno na najjaču ključnu infrastrukturu, i to obično putem višestrukih redundantnih veza, tzv. tamnim vlaknima (dark fiber), koje ostvaruju gotovo neograničene brzine prijenosa podataka.
Spojni kapacitet tako velikog data-centra gotovo sigurno prelazi trenutni ukupni kapacitet svih internetskih veza u Hrvatskoj, možda i desetak puta. Dakle, za potrebe najavljenog podatkovnog centra potrebno je izgraditi internetsku infrastrukturu koja de facto nadilazi sve dosad izgrađeno i instalirano u Hrvatskoj.
Pored pitanja velike potrošnje električne energije i posljedično stabilnosti ukupne elektroenergetske mreže te potrebe za iznimno velikim količinama vode, tu su i drugi mogući problemi. Najčešće spominjani je utjecaj na okoliš, ne samo zbog potrošnje vode već i zbog emisije velikih količina topline, a zatim i zagađenja bukom koja se zna širiti kilometrima uokolo.
Tu su i drugi ekološki rizici poput velikih klastera baterija koje osiguravaju pričuvno napajanje te dizelskih ili plinskih generatora za opskrbu strujom u slučaju ispada električne mreže. Kod hlađenja potapanjem tu su i rizici koji proizlaze iz korištenja specijalnih neprovodljivih tekućina ili ulja.
U konačnici, iako je rečeno kako se radi o privatnoj investiciji u kojoj investitori financiraju potrebne dijelove elektroenergetske mreže, solarnu centralu, internetsku infrastrukturu i priključke te sam centar, elektroenergetska mreža i dalje je, poput izvora vode i prostora, javni - zajednički resurs.
Iskustva gradnje podatkovnih centara pokazala su kako se glavni benefiti, u pravilu, ostvaruju drugdje, a ne u zajednicama gdje su ti centri izgrađeni, gdje građani uz neugodnu i izluđujuću permanentnu buku često snose povećane troškove energenata i vode, a zauzvrat mogu do mile volje generirati beskorisni AI otpad (tzv. slop).
Broj zaposlenih u podatkovnim centrima relativno je malen. Manji centri zapošljavaju od nekoliko desetaka do možda koju stotinu ljudi.
Ovako veliki centar teško može zapošljavati obećanih 6.000 ljudi, vjerojatno je realni broj zaposlenih nekoliko puta manji. No, možda se mislilo na ukupan broj radnih mjesta koji bi bio osiguran za vrijeme gradnje centra.
Čak i ako pogledamo cijelu investiciju od 50 milijardi eura, samo manji dio tog iznosa imao bi ikakve šanse ostati u Hrvatskoj - uglavnom dio za izgradnju elektroenergetske infrastrukture, dalekovoda, transformatora, generatora te za fizičku gradnju.
Sve ostalo, ključna oprema - čipovi, računalna infrastruktura, veze, komunikacijski sustavi, klimatizacija itd. - bit će iz uvoza.
Ironično, čak će i potrebna struja za centar biti iz uvoza. U biti, oni koji investiraju odabrat će njima podobne i s njima povezane izvođače gdje god to bude moguće. Titanski dio investicije nužno mora biti potrošen na napredne procesore, a tu je izbor vrlo ograničen.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala