REDOVNO objavljivanje prosječnih neto plaća u državi je važno zbog toga što radnike (i poslodavce) informira o kretanju plaća u gospodarstvu, pa oni mogu prilagoditi svoja očekivanja. U Hrvatskoj Državni zavod za statistiku (DZS) revno obavlja taj posao, pa objavljuje neto plaće na mjesečnoj, kvartalnoj i godišnjoj razini te razlike u neto plaćama prema županijama, spolu, stručnoj spremi i djelatnosti.
Ali informacije o kretanju plaća ne znače puno ako nemamo informaciju o rastu cijena. Ako je prosječna neto plaća u godinu dana rasla 10 posto, to je odlična vijest, ali ako su cijene u istom razdoblju rasle 15 posto, to znači da se realna plaća smanjila.
DZS objavljuje i kretanje realnih plaća na mjesečnoj, kvartalnoj i godišnjoj razini, ali ne na dužem razdoblju od nekoliko godina. U tom razdoblju su rasle i cijene, pa da bismo mogli zaključiti koliko su zaista rasle plaće, a time i standard, treba pogledati podatke o višegodišnjem rastu cijena te ih usporediti s rastom plaća.
Koliko su rasle plaće, a koliko cijene
Možemo gledati različita razdoblja, određivati njihov početak i kraj po nekim ključnim događajima ili gledati samo protok određenog broja godina. To nam više otkriva koliko je u Hrvatskoj rastao standard nego da samo gledamo kretanje cijena.
Prema dostupnim podacima, Hrvatska je u dva desetljeća 21. stoljeća napredovala, ali neujednačeno. Od prosinca 2002. do prosinca 2022. nominalne plaće su se više nego udvostručile (rast 105.21 posto), s 3839 kn na 7878 kuna prosječne neto plaće. Kumulativni rast potrošačkih cijena u tom razdoblju je iznosio 62.29 posto, pa su plaće rasle za 42.29 postotnih bodova više od cijena.
Ali u tom razdoblju postoji velika rupa u kojoj su plaće realno smanjene. Radi se o periodu od prosinca 2008. do prosinca 2015., u kojem je prosječna neto plaća narasla s 5410 kn na 5772 kn. Rast za mršavih 6.69 posto, a kako su cijene u istom periodu narasle za 10 posto, prosječna neto plaća na kraju razdoblja realno je vrijedila manje nego prosječna neto plaća na početku.
Plaće su realno bile manje na kraju 2015. nego na kraju 2008.
Najteži period za Hrvatsku od kraja Domovinskog rata je nedvojbeno bila globalna financijska kriza. Ona je u SAD-u počela već krajem 2007., a u Hrvatsku se prelila 2008. Godine 2009. je pad BDP-a iznosio čak 7.2 posto (prema podacima Svjetske banke), što je usporedivo samo s pandemijskom 2020. (pad 8.6 posto).
Zbog krivih ekonomskih politika koje su se u Hrvatskoj provodile kao odgovor na krizu, produžena je do 2015. Šest godina pada gospodarstva je vidljivo na rastu plaća, koji je bio manji od rasta cijena. Unatoč strelovitom rastu javnog duga, s 45 posto na 96 posto BDP-a, ekonomija propada i nezaposlenost raste.
2013. je na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje registrirano 345 tisuća nezaposlenih. Protiv krize se pokušalo boriti povećavanjem poreza i uvođenjem novih (npr. posebni porez na plaće, u narodu nazvan "harač"), zaduživanjem, održavanjem istog broja zaposlenih u javnom sektoru (čak i rastom) uz istodobno smanjivanje investicija itd. Jasno je da su takve politike bile promašene, a to se osim na padu BDP-a vidi i na padu realnih plaća u periodu od prosinca 2008. do prosinca 2015.
Hrvatska ima zamjetan rast plaća od ulaska u EU, ali je pandemija dovela do pada realnih plaća
2015. je bila prva godina izlaska Hrvatske iz dugogodišnje krize. Nezaposlenost pada, izvoz raste, javni dug iskazan udjelom u BDP-u se smanjuje, rastu plaće, a cijene rastu manje od plaća. U periodu od prosinca 2015. do prosinca 2022. je prosječna plaća narasla za 2392 kn, tj. 36.49 posto, a potrošačke cijene za 22.8 posto.
Od ulaska u EU je prosječna neto plaća u Hrvatskoj narasla s 5486 kn u lipnju 2013. na 7878 kn u prosincu 2022., više od 40 posto. U istom razdoblju su cijene narasle za 20.7 posto, pa je rast plaća bio 22.9 postotnih bodova veći.
U tom periodu sliku jako iskrivljuju godine pandemije. 2020. je zbog globalnih i domaćih politika lockdowna, ograničavanja putovanja, zaustavljanja velikih dijelova gospodarstva i drugih politika pad BDP-a iznosio 8.6 posto, više nego u jeku financijske krize 2009. Nakon toga je uslijedila visoka inflacija kao direktan rezultat politika kojima se pokušavalo spriječiti potpuni kolaps svjetskog gospodarstva za vrijeme pandemije, a manjim dijelom i zbog energetske krize uzrokovane ratom u Ukrajini.
Većina realnog rasta plaća je stoga ostvarena do kraja 2019., a od ulaska EU do prosinca 2019. se prosječna neto plaća povećala za petinu (19.56 posto), dok je rast cijena iznosio samo 1.9 posto. Razlog za tako mali rast cijena je pad cijena 2014., 2015. i 2016.
Snažan rast prosječne plaće 2022. s neto 7378 kn u siječnju na 7878 u prosincu je poništio rast cijena od 12.7 posto. Zbog većeg rasta cijena prosječna neto plaća u prosincu 2022. je manje vrijedila nego prosječna neto plaća u siječnju iste godine iako je bila veća.
Realni rast plaća ove godine ovisit će o tome je li prestao rast cijena
Iako je eurozona već tehnički ušla u recesiju (dva uzastopna kvartala pada BDP-a), Hrvatska se dobro opire. Rast prvog kvartala 2023. u odnosu na zadnja tri mjeseca 2022. je iznosio 1.4 posto, ali je zamjetan trend opadanja.
Rast cijena je usporio, sve je manji na godišnjoj razini, ali još uvijek raste na mjesečnoj. Rast cijena hrane, odjeće i obuće te usluga još pridonosi rastu cijena, ali cijene komponente energije (gorivo, plin itd.) padaju. Iako je godišnja stopa inflacije pala, radi se uglavnom o statističkoj iluziji zbog toga što je baza cijena sredinom prošle godine bila velika. Ali s usporavanjem gospodarstva se može očekivati i pad cijena.
U siječnju ove godine je prosječna neto plaća iznosila 1094 eura, a u ožujku 1130 eura. Rast cijena je usporio, ali još uvijek rastu, ukupno za 1.1 posto kroz siječanj, veljaču i ožujak, što je manje od rasta plaća (3.29 posto).
Hoće li realno rasti plaće do kraja godine ovisi ponajviše o rastu cijena. S obzirom na to da je povijesno niska nezaposlenost u Hrvatskoj, pritisci prema rastu nominalnih plaća su veliki. Ali ako se nastavi rast cijena na mjesečnoj razini, to će velikim dijelom izbrisati efekt nominalnog rasta plaća.
Gospodarstvo Hrvatske se snažno oporavlja od pandemije, ali je sudbinski povezano s ostatkom EU
Hrvatska je imala najsnažniji oporavak gospodarstva od pandemije covida-19 u EU, osim Irske, čiji je BDP umjetno napuhan zbog efekta tzv. vilenjačke ekonomije. Realni BDP je 11.8 posto veći nego na kraju 2019.
Ne radi se o nekakvoj statističkoj iluziji jer je vrijednost ukupnog izvoza proizvoda narasla za 60 posto. Čak i kada se uzme u obzir da je dio tog rasta rezultat rasta cijena, radi se o golemom skoku. Ipak, još je puno prostora za napredak jer Hrvatska po stanovniku izvozi daleko manju vrijednost proizvoda od država poput Slovenije, Mađarske, Poljske, Češke itd.
To je važno zbog toga što samo prerađivačka industrija zapošljava više radnika od turizma iako je Hrvatska jako ovisna o turizmu (i previše). Ako ovogodišnja sezona pokaže i približno dobre rezultate kao industrija, tj. izvoz proizvoda, situacija će biti stabilna čak i ako eurozona ostane u recesiji.
Plaće u Hrvatskoj primarno ovise o EU iz dva razloga. Prvi je to što daleko najviše izvoznih proizvoda Hrvatska plasira u države EU, a drugi je to što većina turista dolazi iz tih država. Nije se moguće izolirati, pa tako svaka vijest o recesiji u EU predstavlja opasnost i za Hrvatsku. To ujedno znači da će nastavak rasta plaća ovisiti o onome što se događa u EU i, naravno, o rastu cijena jer ako one ne prestanu rasti na mjesečnoj razini, to bi moglo pojesti velik dio ili sav rast nominalnih plaća ove godine.