A.L. je napad Hamasa zatekao u Italiji. U pola šest ujutro (pola sedam po izraelskom vremenu) zlokobno je zazvonio alarm koji svaki izraelski građanin ima u mobitelu. Djecu i supruga alarm je probudio na suprotnoj obali Sredozemnog mora, u Tel Avivu. Okupili su se 12. listopada na aerodromu u Sofiji te za manje od dva sata bili u Srbiji, u domu u kojem je A.L. odrasla.
A.L. dulje od desetljeća živi u Izraelu. Podrijetlom je Srpkinja, a udana je za Židova s kojim podiže kćer i sina. Odrasla je u istoj zgradi kao i ja, šest katova iznad stana u kojem živim sa suprugom. Tu je odrasla i moja kći, njena prijateljica iz mladosti. Zajedno su osnovale ženski rokenrol bend i tijekom gimnazijskih dana aktivno prašile po gradu i regiji. A.L. je svirala gitaru, a moje dijete bubnjeve i udaraljke. Ovih dana razgovarali smo dok je ozarenog lica listala sačuvane koncertne plakate od prije više od dva desetljeća.
U Tel Avivu pripada širokom liberalnom, ljevičarskom miljeu, koji se ne protivi stvaranju palestinske države, ali se mjesecima žestoko protivio pokušaju desničarske vlade Izraela da promjenom pravosudnih propisa suspendira demokraciju koju Izraelci ljubomorno čuvaju. Ne voli ni čuti Netanyahuovo ime. U jako širokom krugu prijatelja i poznanika, koji je odnjegovala i u kojem se kreće, veli da ne poznaje nikoga tko glasa za Bibija, a pogotovo ne za ekstremiste kao što je aktualni ministar vojske i sigurnosti.
A.L. je užasnuta stradavanjem djece i žena u Gazi, ali i razočarana šutnjom druge strane u vezi s divljačkim pokoljem nad civilima 7. listopada. Fatalnim smatra splet okolnosti pod kojima su se, kao nikad poslije 1948., na obje strane licem u lice našle najekstremnije političke struje, kojima osveta i eliminacija onog drugog zauzimaju značajno mjesto u kulturno-religijskom kodu djelovanja.
"Hamas je, za razliku od Fataha, potpuno napustio retoriku o stvaranju palestinske države, samo govori o uništenju Izraela… Naravno da smo svi za prekid vatre i protiv ubijanja civila, ali pitanje je hoće li taj cilj zaista biti ostvaren ili je to prvenstveno prilika za Hamas da se osvježi i nastavi napade, što bi dovelo do još žešćih borbi i još strašnijeg stradanja nevinih. Btw, pozivi za bezuvjetni prekid vatre, barem odavde iz Srbije, zvuče mi kao da se odnose samo na Izrael... Ili se varam?!"
Dok Hamas ne bude barem izbačen iz Gaze, borbe neće prestati
Pitanja su ostala lebdjeti u sobi (kao neugodan dim cigarete) dok je A.L. elegantno izlazila iz teške priče i prelazila na veselo pregledavanje fotografija djece i naših unuka.
Dok svijet jednoglasno ultimativno traži bilo kakav, a pogotovo trajni prekid vatre u Gazi, glasnogovornik militantnog krila Hamasa Abu Obeida upravo odgovara na pitanje A.L. i poručuje da "neprijatelj neće dobiti ni dan ni sat zatišja". Istovremeno predsjednik Irana Ibrahim Raisi otvoreno izjavljuje da "ljubi ruke Hamasu za pružanje otpora Izraelu".
Mladi srpski politički analitičar na info kanalu televizije dodatno dramatizira dileme A.L. postavljajući pitanje: "Je li uništenje Hamasa vrijedno stradavanja civila?" i tako nas uvodeći u beskrajne dileme.
Naravno da to nije vrijedno stradavanja civila i djece, problem je u tome što dok Hamas ne bude barem izbačen iz Gaze ili politički zamijenjen Fatahom, borbe neće prestati, a time i daljnje stradavanje civila. Abu Obeida bio je jasan – Hamas sebe ne vidi kao stranu koja će prihvatiti prekid vatre. Kad bi netko riješio ovu "kvadraturu kruga", zaista bi zaslužio Nobelovu nagradu za mir. Ne bi bila prva kada je arapsko-izraelski sukob u pitanju.
Na drugoj televiziji, otvoreno sklonoj režimu, naletim na Miloševićevog dužnosnika iz devedesetih koji također komentira bliskoistočni sukob. Ne bih ni obratio pažnju na tog ocvalog luzera da nije spomenuo zločine na sarajevskoj pijaci Markale. Sjećam se kako se u ljeto 1995. pjenio uvjeravajući nas da iza napada na tržnicu u centru Sarajeva nisu stajale srpske snage, nego muslimani, i to teroristički Hamas, ni manje ni više. Mislio je na brigade al-Kasam, koje su s drugim radikalnim militantnim grupama sudjelovale u bosanskohercegovačkom ratu. Tada je to nazvao provokacijom, koja će dovesti do bombardiranja Republike Srpske, a završiti potpisivanjem Dejtonskog sporazuma.
Danas mrtav hladan veli kako je Hamas oslobodilački pokret palestinskog naroda - jer da nije, ne bi imao podršku turskog, a pogotovo ruskog predsjednika, niti bi njegova delegacija onomad bila primljena u Moskvi.
Šizofrenost srpske politike
Prateći srpsku medijsku scenu nakon 7. listopada, čovjek ponekad pomisli da je kojim slučajem Rusija stala na stranu Izraela u aktualnom sukobu – što ne bi bilo nemoguće imajući u vidu da u Izraelu živi preko milijun sovjetskih Židova, kao i da Izrael nije uveo sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu – naši političari i analitičari zborno bi pjevali drugu pjesmu, odu podrške Izraelu, podsjećajući na zajedničko stradavanje u Jasenovcu ili tako nešto… Što ti je antiamerički i antizapadni sentiment, po svaku cijenu!
S druge strane, dobro poznata kronična šizofrenost srpske politike (ovdje široko tumačena kao božanska mudrost njenih vođa!) danas se izražava u gesti gostoprimstva i domaćinstva "ponosu Izraela", košarkaškom klubu Makabi iz Tel Aviva. Naime, slavni klub, kako se čini, svoje će utakmice u Euroligi igrati u beogradskoj Areni nakon otvorenog poziva iz srpske prijestolnice. Nadam se da je ovom pozivu prethodila ozbiljna sigurnosna procjena vladinih struktura, ali još ozbiljnije u to sumnjam, pogotovo nakon Banjske.
Izjava iranskog predsjednika koju sam također ovdje citirao pruža nam priliku da se podsjetimo "kako je sve počelo". Možemo li rađanje novog svijeta na Istoku - o kojem Putin bunca godinama, a pogotovo prije i tijekom napada na Ukrajinu - povezati s 24. veljače 1979., a ne s 24. veljače 2022.?
Tih zimskih dana 1979. ajatolah imam Homeini trijumfalno se iz egzila u Parizu vratio u Teheran. Malo tko je u tim trenucima mogao do kraja razumjeti da je to označilo početak kraja svijeta stvorenog 1945. i rađanje jedne autentične, beskompromisne antizapadne i antikomunističke političke doktrine, koja će se iz Irana do danas širiti u koncentričnim krugovima dijeleći svijet na vjernike i nevjernike.
Kultura (čitaj: religija&ideologija) postala je kao rijetko kad važnija od love, a tu onda mira nema.
Nova podjela svijeta
Samo deset mjeseci nakon uvođenja nove teokracije u Teheranu izbio je rat u Afganistanu uz direktno ili indirektno sudjelovanje Moskve i Washingtona, sukob tijekom kojeg je formatirana Al Qaida. Poslije toga su se, uz Muslimansko bratstvo, redali Hezbolah, Hamas, Islamska država…, a nakon Afganistana i Čečenija, Irak i Sirija, uz permanentne međuplemenske obračune u kojima je mir isparavao u "bermudskom trokutu" krvavih sukoba Sunita, Semita i Šiita.
Proteklih skoro pola stoljeća obilježile su mnoge terorističke akcije po europskim prijestolnicama s potpisom nabrojanih militantnih organizacija, a sve je kulminiralo rušenjem tornjeva Blizanaca u New Yorku i napadom na Pentagon. Danas to sagledavamo samo kao "pikove" na sinusoidi nasilja i terora, gdje su Izraelci, čini se, 7. listopada prepoznali kao svoj 11. rujna.
Politička tektonika koja je pokrenuta epidemijom korone i snažno pojačana ratom u Ukrajini, na Bliskom istoku dovršava bitno drugačije odnose i pozicije tektonskih ploča naše civilizacije.
Vrela lava i dalje teče, ali kada se ohladi, sigurno ćemo prisustvovati oblicima političke geografije koje još uvijek teško možemo zamisliti. Pogotovo se to odnosi na njen izgled na potezu od Washingtona (i Londona?) do Teherana (i Ankare?), koji će se kao lideri suprotstavljenih civilizacija naći na najudaljenijim polovima nove podjele svijeta.
Kina i Rusija, razapete između iskonskog zova istočnih korijena i zapadnih vrijednosti koje su ih izbavile iz bijede i postavile na noge, morat će birati stranu, što će uvelike odrediti budućnost svih nas.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala