Foto:Hina
Novi proboj na novom frontu
Svaki dan doznajemo za neki novi proboj na nekom novom frontu. Sjetimo se defamatorskog pohoda notorne ikone američkog konzervativizma koja je po hrvatskim obrazovnim institucijama demonizirala zdravstveni odgoj i njegove autore pod krinkom borbe protiv pedofilije, pa molitelja koji pred bolnicama uredno već godinama spopadaju žene, pa marševa za život na koje su u Zagreb organizirano dovoženi ljudi iz provincije prethodno obrađivani po crkvama, pa udžbenika vjeronauka koji demoniziraju znanost, a ateiste predstavljaju kao zločince odgovorne za holokaust i Auschwitz, pa inicijativa za otvaranje odvojenih škola za dječake i djevojčice kako bi se suzbilo širenje liberalnih svjetonazora, pa vjeroučitelja koji poziva na linč političkih čelnika liberalnih opcija, pa proglašenja žena drugotnima, pa relativiziranja silovanja svaljivanjem krivnje na žene, pa infiltracije protivnika kurikularne reforme na gotovo sve ključne pozicije u ministarstvu i HAZU, pa zaustavljanja kurikularne reforme, pa kapelice kojoj se daje prvenstvo na ulazu u bolnicu na mjestu na kojem bi trebao biti šalter za bolesnike, pa histerije oko navodne rodne ideologije u Istanbulskoj konvenciji, pa raznih cenzura filmova i smjena novinara na javnoj televiziji, pa napada na kazališne predstave, plakate i njihove autore, pa optužbi na račun naših vrhunskih znanstvenika da po školama šire ideologiju kada zapravo populariziraju znanost...
Tko bi sve to pobrojao, a kamoli opisao? Čak i s ovakvim podsjetnicima u vidu kratkih kodova, lista bi ispunila više prostora od onoga koji je predviđen za ovaj članak.
Simptomi radikalizacije
Stoga, za predstavljanje razmjera desno-klerikalne indoktrinacije koja je uzurpirala sve sfere javnog života možda je bolje posegnuti za pojedinačnim događajima koji, kada se podrobnije sagledaju, svojom anamnezom duha zorno ilustriraju u kojoj je mjeri vjerska radikalizacija u Hrvatskoj postala usporediva s onom koja se provodi po fundamentalističkim islamističkim zemljama trećeg svijeta.
A upravo u sljedećoj priči, koja je ovih dana stigla do nas, nalazimo sve elemente vjerskog fundamentalizma:
1) Sve počinje s ultrakonzervativnim voditeljima i gostima koji u jednoj emisiji na javnoj televiziji, kao da su na nekom opskurnom islamističkom kanalu, bez temelja i bez srama, služeći se malicioznim lažima i vađenjem polucitata iz konteksta, vrijeđaju djela suvremene hrvatske književnosti i književnike uz optužbe da promiču pedofiliju i krše zakon; takvo djelovanje, u kojem se ciljem opravdava sredstvo, svojstveno je vjerskom i ideološkom fanatizmu; jasno je da bi sudionici emisije, da su u pravu, to lako dokazali na sudovima, osobito hrvatskim, ali i europskim;
2) imamo, dakle, jednu radikaliziranu, minornu manjinu, koja svoju fundamentalističku ideologiju, svjetonazor i pravila ponašanja i mišljenja želi silom nametnuti većini koja ih ne dijeli, da bi ih u konačnici ozakonila;
3) imamo pokretanje potpisivanja peticije koja se poziva na spornu emisiju i njezine obmane, a traži ostavke ministrice obrazovanja i njezine pomoćnice zbog navodnog podržavanja navodno pedofilske lektire;
4) imamo zatim majku koja takve laži ne provjerava čitanjem prozvanih knjiga, već im vjeruje, ili se, što je još opasnije, i sama svjesno uključuje u promicanje laži i akciju lova na vještice;
5) imamo majku koja kanale poput WhatsAppa, koji inače služe za komunikaciju svih majki osnovaca određenog razreda o aktualnim školskim temama, bez srama koristi za vrbovanje drugih majki da potpišu spornu peticiju;
6) imamo majku koja se ne srami za svoju inicijativu vabiti druge majke koje ne moraju nužno dijeliti njezin svjetonazor, što vjerojatno znači da je uvjerena da većina misli i vjeruje poput nje, ili pak da je njezina misija, budući da je od boga i za boga, neupitno moralna i za opće dobro čak i onih koji je ne žele;
7) imamo na tisuće potpisa na polupismenoj peticiji koja promiče iste laži koje su izgovorene na javnoj televiziji uz još neke slične dodatke i proširenja;
8) napokon imamo zapanjujuće pristajanje ili šutnju svih majki osim jedne koja se odvažila reagirati na svim frontama – i kod majke huškačice i na Facebooku i na Indexu.
Ta 'buntovna majka' je Irena Šekez Sestrić, producentica u kulturi i književnosti te modna dizajnerica brenda ekskluzivne odjeće za djecu koji je prikladno, po stihu pjesme Izeta Sarajlića, nazvala Mala Velika Moja.
Što može Edip, ne mogu hrvatski likovi
Evo što nam je ispričala za Index.
Na valu novonastalog trenda cenzure u muzejima i likovnim galerijama na mail mi je stigao link za potpisivanje peticije u svrhu revidiranja školske lektire kako bi se iz nje izbacile 'pedofilija i perverzije'. Mail je poslala jedna majka, a u cc-u su svi roditelji djece iz razreda. Važno je napomenuti da se radi o lektiri za gimnazije (!!) i to ne redovnoj, nego o prijedlogu novog popisa u okviru reformi koje su tek u razmatranju. Zbog Novakove 'Črne mati zemle' i Ugrešićkinog 'Forsiranja romana reke' traži se smjena ministrice obrazovanja i njene pomoćnice. Zašto? Zato da naša nejačad od 16/17/18 godina ne bi slučajno pročitala da netko posjeduje spolovilo, onanira ili vodi ljubav!?
Nije me toliko iznenadila sama peticija koliko reakcije roditelja na nju. Jer kako objasniti nekome/nekoj kome je Coelho literarni domet da je poanta književnosti razvoj kritičkog mišljenja, a ne serviranje idealnog svijeta u svrhu držanja djece neinformiranima o postojanju incesta, pedofilije, ovisnosti, prostitucije... Oni s njima o tome sigurno neće razgovarati jer je to nemoralno, iz knjiga pročitati ne smiju, a vrijeme krate mašući s balkona rodama koje im donose braću i sestre. I onda sestrica od 15 godina ostane trudna. I svi u čudu. Trbuh raste, a niđe rode! Jedino logično rješenje je razgovor s paterom iz lokalne župe jer on je stručnjak za takve stvari.
Veliki problem je i Adrian Mole koji onanira misleći na svoju Pandoru, ali Edip koji si bukvalno jebe mater i ubija oca (samo to nije detaljno opisano, pa ne saznajemo ništa o samom činu) je sasvim opravdan. Sablažnjiv je i Nabokov i njegova nimfeta Lolita, dok Raskoljnikov koji kolje babu lihvarku na 7 stranica gusto pisanog teksta savršeno odgaja našu djecu u ljubavi i kreposti. Črna mati zemla je leglo pedofilije i perverzije, ali Mannova Smrt u Veneciji je, za krasno čudo, remek-djelo... valjda zato što ju nitko od njih nije pročitao. Kao ni Mi djeca s kolodvora Zoo, što je bila prva knjiga koju sam kupila za svoje dijete dok mi je još bilo u trbuhu i odgovorno tvrdim da je značajnija za odrastanje od bilo koje Novele od Stanca ili Dunda Maroja. Dakle, poanta nove hrvatske kreposti je: ubijajte očeve i braću, slobodno jebite majke i malu djecu, ali ne pišite pobogu o tome (bar ne detaljno... pogotovo ne o seksu, o ubijanju slobodno) da bi naši sinovi mogli rasti slijepi i neuki kao Edip, ritualno se bičevati zbog svake adolescentske erekcije i mrziti žene jer im uzrokuju istu, pa ih onda za to lijepo po hrvatski kazniti i nalijepiti im na rukav žuto K kao Kurva. Kad si umire savjest, mitraljez na rame i ožeži rafal po svima koji su čitali Millera, Bukowskog i Anais Nin. Navodno takva štiva intenzivno čitaju Srbi, homoseksualci, cigani, crnci, muslimani, židovi, jugonostalgičari i ateisti. Logično je da Pravi Hrvat tada puca. I fiktivno i de facto...
Potpuno rasulo pameti
Susrećući se s književnošću na dnevnoj bazi, svjesna sam koliku moć ona ima i iz te perspektive mi je jasno da su upravo književnost, kultura i obrazovanje poligoni koji djeci i mladima 'otvaraju oči' i tjeraju ih na propitivanje i kritički osvrt na nametnute dogme koje su zaživjele upravo iz razloga što se premalo ljudi danas usudi misliti i doslovce reći 'popu pop, a bobu bob'. Seksualnost je sastavni dio života svakog čovjeka, a upravo mistifikacijom iste postižemo devijacije na tom planu jer djeca o tome (pod pritiskom sveopće cenzure) saznaju na krive načine i iz krivih izvora. Isti slučaj je i sa zabranom pobačaja koji je rezultirao isključivo i samo povećanjem smrtnosti žena jer to nisu imale mogućnosti napraviti uz pomoć stručnjaka nego su se skrivale po veš kuhinjama upitne higijene s 'pomoćnicima' sumnjivih metoda. Nije slučajno da su se u pohodima na iskorjenjivanje duha i svijesti bilo koje nacije prvo palile knjige u bibliotekama.
Nurnberg je davno osudio naciste i fašizam, čak se i Njemačka kao kolijevka nacizma stidi tog dijela svoje prošlosti dok mi, mala državica veličine jednog berlinskog kvarta, rekreiramo duh Goebbelsa kao svoj obol suvremenoj i naprednoj Europi.
Za kraj, kao epilog ovom potpunom rasulu pameti, navela bih odlomak iz “Vrlog novog svijeta” Aldousa Huxleya (1946.)
“Naravno, ne postoji nikakav razlog zbog kojeg bi novi totalitarizam nalikovao starom. Vladanje batinama i vodovima za strijeljanje, umjetno izazvanim nestašicama, masovnim zatvaranjima i progonstvima, nije samo nehumano (za to danas nitko i ne mari); dokazano je kao nedjelotvorno, a u doba razvijene tehnologije, nedjelotvornost je grijeh protiv Duha Svetoga. Stvarno djelotvorna totalitarna država bila bi ona u kojoj svemoćna izvršna vlast političkih glavešina i njihove vojske upravljača kontrolira populaciju robova koje nije potrebno prisiljavati jer oni vole svoje robovanje. U današnjim totalitarnim državama, zadaća da robovi zavole svoje robovanje dodijeljena je ministarstvima promidžbe, masmedijima i učiteljima.”
(Preveo Stanislav Vidmar, Izvori, Zagreb 1998.)