REPORTAŽA Kumice s Dolca za Index govore o inspekcijama, Todoriću i nametima: "Ostane nam samo za obroke"

Foto: M.P.Š./Index

DOLAC je proslavio 86. rođendan. Ova je najstarija zagrebačka tržnica ujedno i jedna od glavnih turističkih atrakcija. No, to ne bi bila da na njemu nema kumice. Upravo su one jedan od simbola Zagreba. Mnoge od njih ranom zorom stižu noseći gajbe prepune povrća i voća. Rade na Dolcu i preprodavači koji po voće i povrće odlaze na Zelenu tržnicu, no mi smo razgovarali samo s kumicama, a njih nije teško primijetiti. Po licu i rukama im se vide da upravo njihov trud stoji iza šarenila voća i povrća kojeg su poslagale na klupe čekajući da ih mušterije kupe.

A upravo je mušterija, kažu nam sve manje. Trgovački centri već su im davno uzeli dobar dio posla kojeg im pak dodatno otežava država. Striktni propisi, učestale inspekcije i velika davanja učinile su to da su im dolazak na tržnicu i rad na zemlji dostatni tek za plaćanje režija i obroke.

No ipak, iako je svake godine kažu, sve teže, one ne odustaju. Godinama dolaze na Dolac i Dolac je postao dio njih. Iako im rad po najvećim vrućinama, po kiši i snijegu nimalo nisu ugodni, ovdje dolaze kako bi kažu "prodale svoju muku", ali se isto tako usput i dobro nasmijale jer kako i same kažu - teško je naći veselije i živahnije mjesto od placa.

Štefica, Mandica, Đurđica, Marica, sve redom dolaze iz Zagreba i Zagorja, a porazgovarali smo i s gospođom Brankom čija je obitelj jedna od prvih koja je prodavala na Dolcu, još dok je tržnica bila na Jelačić placu.

Štefica: Vozili smo prije za bolnice, a sad nam je sve uzeo Todorić

Prva koju smo zatekle, a da je bila raspoložena porazgovarati je 75-godišnja Štefica Dragšić iz Dugava koja punih 50 godina dolazi prodavati svoje povrće i voće na Dolac. Svako jutro u 4 sata ona kreće od doma i na Dolac stiže oko pola pet. Zašto tako rano, pitali smo je, budući da joj prve mušterije stižu tek oko 7.

"Ja dođem ranije da si sve lijepo posložim. Dok ja sve izvadim iz gajbi pa ih potom odnesem, taman stignem sve na vrijeme i tad počinju stizati prvi kupci. Prijašnjih godina kupci su isto dolazili sve ranije. Kupovalo se za restorane, vozili smo povrće u bolnice u Draškovićevu, na Šalatu i na Zvijezdu. Danas toga nema. Sve nam je uzeo Todorić. Ljudi pak sve više kupuju na kartice u trgovačkim centrima. Manje je posla. Isto radimo i mučimo se, a sad radiš, radiš i ništa nemaš", započela je priču Štefica Dragšić.

Ona i suprug obrađuju zemlju kod Borovja i u Turopolju, a ukupno imaju 25 jutara zemlje.

"No kad sve pogledam iako nema zarade, tržnica me veže. Tu dolazim sa zadovoljstvom i uvijek nam je vesela atmosfera", kaže Štefica koja je sve ove godine samo dolazila na Dolac i niti na jednu drugu tržnicu. A inspekcije su dodaje, s godinama postale sve rigoroznije.

"Detaljno ih moram izvještavati koliko robe dopremim na plac, a koliko vratim natrag, Prije to nismo morali. Sad nam stalno dolaze inspekcije i ako nemaš uredne papire pišu ti kaznu. Nasreću meni su uvijek uredni papiri", rekla nam je Štefica.

"Sve manje kupaca, a država nas sve više maltretira"

Njezina susjeda koja također obrađuje veliki vrt na Borovju na Dolac pak dolazi već 35 godina. Mandica koja je podrijetlom iz Vinkovaca po dolasku u Zagreb s 16 godina radila je za jednog vrtlara. Zatim je odlučila postati svoj gazda. Prvih sedam godina radila je na Branimircu da bi potom došla na Dolac gdje je već 35 godina.

"Iako nije bajno sila te natjera da radiš. Ima sve manje kupaca, a i država nam otežava s papirima. Prije tog vođenja papira nije nije bilo, a bolje se prodavalo. Sad imam samo izdatke. Mjesečno me košta od 3500 do 4000 kuna samo da tu prodajem. Plus što je još roba moja pa plaćam i sjeme i sve što trebam. Tržnici za klupu mjesečno plaća 550 kuna i još dnevno po 55 kuna isto za klupu. Isto tako 200 kuna potrošim dnevno samo za gorivo dok zalijem cijeli vrt. Svoj trud uopće ne računamo, a ostane mi novac tek toliko da nešto pojedemo tu. Ovako loše nam nije bilo nikad, a na zemlji radimo i muž, sin, snaha i ja", kazala nam je Mandica.

I dok smo pričale, s klupe kraj nje u priču se ubacila i Đurđica koja već 54 godine radi na Dolcu. Đurđica je vidno ogorčena na brojne inspekcije za koje kaže da im dolaze non stop.

"Inspekcije su navalile. Nek idu SDP-u i HDZ-u. Tu nam dolaze, a bitno da tamo di se krade ne dolaze već nas maltretiraju. Mi radimo pošteno, ja po najvećoj zimi tu dolazim i radim dok drugi spavaju, a dobro žive", rekla je Đurđica koja se potom u političke rasprave upustila s mušterijom koja je kupovala češnjak.

Marica svako jutro stiže iz Zagorja

Marica je pak na Dolcu posljednjih 15 godina i to otkad su ona i suprug ostali bez posla.

"Firme za koje smo radili su se raspale, a pošto smo iz Zagorja imali smo zemlju i počeli smo se baviti poljoprivredom. Kad smo tek krenuli s tim bilo je bolje. Sad isključivo dolazim da prodam ovu svoju muku i da zaradim tek toliko da podmirim životne troškove. Ušparati se od ovoga ne može. Ovo nam je samo borba za opstanak", kaže nam Marica.

Iz Zagorja svako jutro kreće u pola 6, a zimi u pola 7 i sat vremena joj treba da stigne na Dolac. Budući da ima OPG inspekcija joj redovno stiže i doma kako bi im provjerili robu.

"A čujte teško je, no barem malo se oraspoložim ovdje kad se družim s ljudima pa je nekako lakše", kazala je Marica.

Starosjedioci na Dolcu: Prvi smo počeli prodavati ovdje

I za kraj jedna pozitivna priča. Jedina koja nam je rekla da se nema na što požaliti bila je Branka Solina. Ona na Dolac dolazi samo petkom i subotom i mušterije joj ne prestaju stizati. Tu prodaje posljednjih 17 godina, ali zato se njezina obitelj ovim poslom bavi niz godina, a ona je treća generacija na Dolcu.

"Od muža baka je od 1903. godine prodavala voće i povrće jer su se bavili poljoprivredom. Kad se Dolac otvorio prvi su došli gore, a prije su bili na Jelačić placu. Mislim da smo kao obitelj najstariji tu. Svoje povrće uzgajamo na Strugama, na istoku grada", rekla nam je Branka.

Za Dolac je kažu, vežu dobri ljudi. Svaki put kad dođe joj je zanimljivo. Uvijek se događa nešto novo.

"Ne dolaziš tu samo radi novaca, mada oni dobro dođu budući da živimo od poljoprivrede. Ja ovdje zaista volim dolaziti. Ne mogu se žaliti. Treba imati dobru ponudu. Mi imamo sami svoju robu, a uz povrće imamo klice koje još prodajemo i za Metro, a imamo i rezane začine. Imamo stalne kupce i ljudi su nas prepoznali. Radimo dva dana u tjednu i dobro nam je", kazala je Branka kod koje nam se činilo da je zaista najprometnije na štandu. A kako ne bi i bilo, kad su se s njene klupe širili opojni mirisi svježeg bosiljka, kadulje, ružmarina i ostalog bilja.