Foto: Hina
U Haagu je 29. studenoga prošlog tjedna donesena drugostupanjska presuda hercegovačkoj šestorki, a u sudnici je na spektakularan način samoubojstvo počinio osuđeni ratni zločinac Slobodan Praljak. U presudi je pak istaknuto kako je u udruženom zločinačkom pothvatu za koji su, između ostaloga, osuđeni Prlić, Praljak i ostali sudjelovao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kao i njegov ministar obrane Gojko Šušak i general Janko Bobetko. Haška presuda predstavljala je i još jednu osudu Tuđmanove politike prema BiH, a Praljkovo samoubojstvo samo je podiglo napetost.
Bilo je očekivano da se o svemu treba očitovati i premijer Plenković, a on si je uzeo vremena smisliti što će reći i pred novinarima pojavio se tek nakon 16 sati. Govorio je u svojem standardnom eurobirokratskom stilu, ali je javnost ipak počastio s nekoliko izjava koje su imale svjetskog odjeka. Plenković je izrekao da “čin generala Praljka najviše govori o dubokoj moralnoj nepravdi prema šestorici Hrvata iz BiH”, da “izražava nezadovoljstvo zbog današnje presude”, da se “ovom presudom na pogrešan način aludira na ulogu hrvatskoga državnog vrha u ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini devedesetih godina“ itd.
Kako je Praljkovo samoubojstvo u haškoj sudnici cijelu stvar pretvorilo u svjetsku vijest, vodeći strani mediji izvijestili su o Plenkovićevim izjavama. Britanski Guardian konstatirao je kako je Plenković “prvi premijer jedne članice EU-a koji je podržao osuđenog ratnog zločinca”, njemački Der Spiegel također je propitivao reakciju Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, kao i austrijski Der Standard, švedski Aftonbladet, danski Jyllands Posten itd. Ukratko, Plenkovićeva reakcija postajala je jednako raširena svjetska vijest kao i Praljkovo samoubojstvo, a hrvatski premijer ostao je zapamćen kao tip koji opravdava i slavi osuđenog ratnog zločinca.
Nakon članaka svjetskih medija, Plenković je shvatio da se izlanuo
U tome treba tražiti objašnjenje za veliki preokret Plenkovićeve retorike u danima nakon 29. studenoga, kao i na njegove agresivne i nervozne reakcije prema novinarima koji ga u vezi toga nešto pitaju. Plenković je shvatio kako se ipak previše izlanuo i da si je najvjerojatnije nepovratno ugrozio buduću karijeru na europskom nivou, nakon što odradi svoju trenutnu dionicu u Hrvatskoj koja mu je samo prolazna stanica.
Plenković je kao zastupnik u Europskom parlamentu pažljivo njegovao veze s moćnicima iz Europske pučke stranke (EPP), pozicionirao se kao “dečko koji obećava”, gurao u važne parlamentarne odbore i hvalio prijateljstvima s ljudima poput Josefa Daula i Elmara Brocka. HDZ je od Tomislava Karamarka preuzeo s otvorenom podrškom EPP-a i Berlina, a sada kao hrvatski premijer uživa u štipkanju s predsjednikom Europske komisije Jean-Claudeom Junckerom. Trenutni hrvatski premijer učinio je sve što treba da se preporuči briselskim igračima za poziciju u nekoj budućoj Europskoj komisiji ili na nekoj drugoj izdašno plaćenoj i utjecajnoj europskoj funkciji, ali sada mu se zbog hercegovačke šestorke konačno omaknula izjava koja se u najvišim krugovima EU-a ne zaboravlja niti oprašta.
U vrhu Europske unije nema "ali" oko osuđenih ratnih zločinaca
Naime, može se daleko doći u najvišim strukturama Unije s nekim manjim korupcijskom skandalom, može i kao ne baš uspješan premijer na nacionalnom nivou, ali ne može se računati na mjesto povjerenika u EK-u ako si “prvi europski premijer koji je podržao ratnog zločinca”. Ratni zločinci i dovođenje u pitanje presuda koje se time bave jednostavno nisu nimalo prihvatljivi u Europskoj uniji. Oko toga nema “ali”.
Ambiciozni hrvatski premijer prekasno je shvatio da se nepovratno obilježio u svjetskim medijima koje svakodnevno čita cijeli Bruxelles i stoga sada domaće novinare pokušava uvjeriti da nije rekao što je rekao i da mu se izvrću riječi. Nije Plenković skužio da je ugrozio hrvatske interese, nego da je naštetio svojim interesima.
Ali opet se preračunao jer njegovo dijeljenje lekcija hrvatskim novinarima uz perfidne optužbe da protiv njega hibridno ratuju svjetski mediji nisu prenijeli (što možda i nije tako loše za samog Plenkovića!). Praljak i Plenkovićeva sućut za osuđenog ratnog zločinca bili su svjetska medijska tema 29. i 30. studenoga, nekoliko dana kasnije više ne. U svijetu je ostalo zapamćeno što je hrvatski premijer rekao 29. studenoga, njegova kasnija opravdavanja i promjena priče odjeknuli su samo unutar granica Hrvatske i susjedne BiH.
Sada ćemo ga se još teže riješiti
Plenković je dovoljno upućen u funkcioniranje EU-a i Bruxellesa da sve to razumije i zato sad svoje frustracije istresa na hrvatskim novinarima. Unatoč pažljivom biranju riječi, unatoč svojem poslovičnom kalkuliranju, zeznuo se. U ušima mu možda i odzvanja zvuk svih onih vrata u Bruxellesu koja su mu se vjerojatno zauvijek zalupila, vrata od ureda u kojima je sanjao da će kad završi s Hrvatskom stolovati. U tim uredima nema mjesta za apologete osuđenih ratnih zločinaca i branitelje udruženih zločinačkih pothvata.
Nažalost, nema mjesta za Schadenfreude u ovom slučaju. To što si je Plenković izjavom o Praljku navukao reputaciju premijera koji podržava ratne zločince i opasno sabotirao buduću briselsku karijeru znači i da mu je za iživljavanje političkih ambicija prvenstveno preostala tek Hrvatska. Znači da mu se manevarski prostor za karijeru suzio i da ćemo ga se sada još teže osloboditi.