BACANJE atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki jedna je od najvećih tragedija 20. stoljeća i oko njega još traju rasprave među povjesničarima, vojnim stratezima, pa i filozofima. Ovih dana je tema popularizirana filmom Oppenheimer, nastalom na temelju biografske knjige Američki Prometej, koji prati događaje koji su doveli do potpunog uništenja dva grada u Japanu iz perspektive fizičara Juliusa Roberta Oppenheimera.
Slijed događaja koji će dovesti do upotrebe atomskih bombi je počeo 2. kolovoza 1939. pismom koje je potpisao već tada slavni fizičar Albert Einstein i poslao ga tadašnjem predsjedniku SAD-a Franklinu D. Rooseveltu. To će postati pismo s najdalekosežnijim posljedicama u povijesti.
Put do oružja masovnog uništenja je počeo jednim pismom
Iako je danas široj javnosti poznato kao Einsteinovo, ustvari su ga zajednički napisali Albert Einstein i Leo Szilard. Prvi je danas planetarno poznat, dok je drugi relativno nepoznat široj javnosti. A upravo je Szilard, rođen u Budimpešti, inicirao samo pismo.
S još dva fizičara iz Budimpešte, Edwarda Tellera i Eugenea Wignera, kontaktirao je Alberta Einsteina zbog zabrinutosti da bi nacistička Njemačka mogla napraviti atomsku bombu i time stvoriti gotovo beskonačnu vojnu nadmoć.
Sva trojica su bila dio tzv. marsovaca, mađarskih znanstvenika židovskog podrijetla koji su pobjegli u SAD. Uglavnom se radilo o matematičarima i fizičarima, ali i dva kemičara te jednom ekonomistu.
Prema knjizi Genij u sjeni: biografija Lea Szilarda, čovjeka iza bombe, Einstein je nakon što su mu Szilard i Wigner predstavili opasnost od nacističke atomske bombe rekao: "Nisam ni razmišljao o tome."
Nacisti možda razvijaju atomsku bombu
Roosevelt je pismo primio tek u listopadu, a dostavio ga je Alexander Sachs, ekonomist i bankar rođen u nekadašnjem Ruskom Carstvu na području današnje Litve. Sastanku su još prisustvovali tajnica predsjednika i nekoliko vojnih časnika.
Pismo počinje konstatiranjem da bi se novim metodama element uranij mogao iskoristiti za dobivanje velikih količina energije i da bi se nuklearna lančana reakcija mogla postići u neposrednoj budućnosti.
"Taj bi fenomen također doveo do konstrukcije bombi, a zamislivo je - iako mnogo manje sigurno - da se tako mogu konstruirati iznimno snažne bombe novog tipa. Jedna bomba ove vrste, kad bi bila nošena brodom i eksplodirala u luci, mogla bi vrlo lako uništiti cijelu luku zajedno s dijelom okolnog područja. Međutim, takve bi se bombe mogle pokazati preteškima za prijevoz zrakom", pisalo je.
Upozorava se predsjednika da SAD ima samo uranij loše kvalitete te se predlaže nabava tog materijala iz Kanade i Konga. Predlaže se održavanje stalnog kontakta između državnih vlasti i fizičara u SAD-u te financiranje eksperimentalnih istraživanja.
"Prema mojim saznanjima, Njemačka je zaustavila prodaju uranija iz Čehoslovačkih rudnika koje je preuzela. Tako rana radnja se može razumjeti na temelju činjenice da je sin njemačkog državnog tajnika Von Weizsäckera zaposlen na Kaiser-Wilhelm-Institutu u Berlinu gdje se sada ponavljaju neki američki radovi na uraniju", zaključuje se pismo.
"Sada sam postao smrt, uništavač svjetova"
Nakon što je projektom Manhattan stvorena i testirana prva atomska bomba Trinity, trebalo je odlučiti kako iskoristiti tu vojnu prednost. A radilo se zaista o ogromnoj prednosti, od koje ni jedna država na svijetu nije imala efikasnu obranu. S obzirom na razorni potencijal novog oružja, prednost SAD-a nad ostalim svjetskim silama u to vrijeme je bila najveća prednost bilo koje države prema drugima u povijesti.
Julius Robert Oppenheimer je, prema njegovim vlastitim navodima u dokumentarcu iz 1965., nakon testiranja prve bombe pomislio na danas poznati stih: "Sada sam postao smrt, uništavač svjetova."
"Znali smo da svijet više neće biti isti. Neki ljudi su se smijali, neki su plakali, većina ljudi je šutjela. Sjetio sam se retka iz hinduističkih spisa Bhagavad Gita. Višnu pokušava uvjeriti princa da treba izvršiti svoju dužnost i kako bi ga impresionirao preuzima svoj oblik s više ruku i kaže: 'Sada sam postao smrt, razarač svjetova.' Pretpostavljam da smo svi to mislili na ovaj ili onaj način", rekao je.
Kako se radi o tekstu starom više od 2000 godina, pisanom na sanskrtu, prijevod koji je Oppenheimer koristio vjerojatno nije sasvim točan. Prema jednom drugom prijevodu, "smrt" nije dobar prijevod, nego bi bliže originalu bilo "vrijeme uništavanja svijeta".
Poanta samog teksta iz kojeg je Oppenheimer izvukao stih je da princ nema izbora i da treba izvršiti svoju dužnost kao ratnik, bez kajanja i premišljanja. Oppenheimer je svoju ulogu u razvoju atomske bombe poistovjećivao s ulogom princa iz Bhagavad Gite.
Oppenheimer se zalagao za korištenje atomske bombe
I Oppenheimer je u početku stvarno bio sklon tome da se atomska bomba iskoristi. U lipnju 1945. je sastavljan dokument zvan Franck Report, u kojem skupina nuklearnih fizičara predlaže da se atomska bomba ne koristi kao oružje u borbi protiv Japana.
Umjesto toga se predlaže testiranje oruža u nenaseljenom području, koje bi bilo javno obznanjeno cijelom svijetu. Tvrdilo se da novo oružje ne može dugo ostati tajno i da će ga druge sile razviti u narednih deset godina.
"Vjerujemo da ova razmatranja čine upotrebu nuklearnih bombi za rani, nenajavljeni napad na Japan nepreporučljivom. Ako bi Sjedinjene Države bile prve koje bi pustile ovo novo sredstvo neselektivnog uništavanja na čovječanstvo, žrtvovale bi javnu potporu u cijelom svijetu, ubrzale utrku u naoružanju i prejudicirale mogućnost postizanja međunarodnog sporazuma o budućoj kontroli takvog oružja", navodi se u izvješću.
Oppenheimer nije bio potpisnik tog izvješća. Odbio je potpisati i tzv. Szilárdovu peticiju, u kojoj 70 znanstvenika koji su radili na projektu Manhattan traži od tadašnjeg predsjednika Trumana da se Japan obavijesti o postojanju atomske bombe i zatraži predaja prije same upotrebe bombe. Oppenheimer, koji je tada bio direktor laboratorija u Las Alamosu, nije dopustio prikupljanje potpisa u laboratoriju pod argumentom da se radi o političkom pitanju u koje se znanstvenici ne trebaju miješati.
Oružje se treba upotrijebiti bez upozorenja, protiv vojnih i civilnih meta, tako da uzrokuje što veću štetu
Još u svibnju 1945. je osnovan tzv. Interim Committee, čiji je glavni zadatak bio iznošenje preporuka za korištenje atomske bombe protiv Japana. Odbor su savjetovali znanstvenici, među kojima je bio i Oppenheimer.
U zaključnom mišljenju znanstvenika odboru se navodi da ne postoji jednoglasan stav oko korištenja atomskog oružja među znanstvenicima, ali se ipak više naginje vojnoj upotrebi umjesto samo demonstracije.
"Mišljenja naših znanstvenih kolega o početnoj uporabi ovog oružja nisu jednoglasna; kreću se od prijedloga čisto tehničke demonstracije do one vojne primjene koja je najbolje osmišljena da dovede do predaje. Oni koji zagovaraju čisto tehničku demonstraciju htjeli bi zabraniti korištenje atomskog oružja i bojali su se da će naša pozicija u budućim pregovorima biti oštećena ako sada upotrijebimo oružje.
Drugi ističu mogućnost spašavanja američkih života trenutnom vojnom uporabom i vjeruju da će takva uporaba poboljšati međunarodne uvjete u budućnosti, tako da će više biti angažirani oko sprječavanja rata nego uklanjanja ovog oružja. Bliže smo potonjim gledištima; ne možemo predložiti nikakve tehničke demonstracije koje bi mogle dovesti do kraja rata; ne vidimo prihvatljivu alternativu izravnoj vojnoj uporabi", stoji u izvještaju koji je potpisao Oppenheimer.
Glavni odbor je u nekoliko navrata potvrdio stajalište da "se oružje upotrijebi protiv Japana što je prije moguće, da se upotrijebi bez upozorenja i da se upotrijebi protiv dvostruke mete, prije svega vojnog postrojenja ili ratnog postrojenja okruženog ili u blizini kuća ili drugih zgrada koje su najosjetljivije na oštećenje".
Postavljeni uvjeti za predaju Japana
Puno se rasprava vodilo oko toga kako upotrijebiti atomsku bombu. Osim demonstracije u nenaseljenom području i otkrivanja postojanja takvog naoružanja svijetu, predlagala se vojna upotreba isključivo na vojnoj meti, bacanje na grad bez upozorenja, bacanje na grad uz prethodno upozorenje i korištenje kao taktičkog oružja prilikom invazije na Japan.
Predaja Japana je zatražena Potsdamskom deklaracijom 26. srpnja 1945. U njoj su izneseni uvjeti predaje Japana, kao što je oslobađanje okupiranih područja, sudsko procesuiranje ratnih zločinaca te osnaživanje demokratskih institucija.
Bezuvjetna predaja se spominje na kraju deklaracije, ali se ne spominje abdikacija cara Japana. U njoj se nalazi i aluzija na atomsku bombu, direktna prijetnja da Japan čeka "brzo i potpuno uništenje" ako se ne preda.
Japanski civili su masovno pogibali u klasičnom bombardiranju
Japan je u vrijeme bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki još uvijek kontrolirao velika područja Kine i jugoistočne Azije. Ali praktički sva trgovačka mornarica je bila uništena pa nije bilo načina da se dopremaju sirovine (posebno nafta).
Japansko otočje manjka prirodnim sirovinama, posebice naftom, pa je i ono mornarice što je još bilo u plovnom stanju bilo neupotrebljivo zbog jednostavne činjenice da nije bilo dovoljno pogonskog goriva. Zbog potpune nadmoći na moru, jedna od opcija za završavanje rata je bilo izgladnjivanje Japana, uz masovno bombardiranje gradova.
Naime, protuzračna obrana Japana nije se mogla nositi s najnovijim bombarderima SAD-a, B-29 Supertvrđava. Koliko je lako i efikasno bilo klasično bombardiranje pokazuje napad na Tokio u noći s 9. na 10. svibnja kada je oko 100 tisuća Japanaca poginulo. Od 279 američkih bombardera koji su sudjelovali, samo ih je 14 oboreno.
Japan je bio i na putu izgladnjivanja, ali zadnja bi gladovala vojska. Za razliku od SAD-a, vlast u Japanu nije bila civilna, nego vojna, a vojska se pripremila i imala je velike zalihe hrane. S obzirom na to da bi Japan do kraja 1945. ostao bez hrane i da je u samo jednoj noći bombardiranja poginuo broj ljudi usporediv s brojem poginulih nakon jedne od dvije bačene atomske bombe, moguće je da bi scenarij izgladnjivanja i bombardiranja doveo do još više žrtava.
Iskrcavanje bi bilo jako krvavo
Opcija savezničkog iskrcavanja je bila najmanje privlačna, a procjenjivalo se da bi dovela do višestruko više smrti od atomskih bombi. Dodatno, masovne žrtve bi bile na obje strane, ne samo japanskoj. Prema većini prognoza tog vremena, procjenjivalo se da bi u invaziji poginulo od pola milijuna do milijun američkih vojnika. Tome treba pribrojiti i broj japanskih vojnika i civila koji bi poginuli, a koji bi zasigurno bio puno veći.
Za testiranje tih pretpostavki može poslužiti bitka za Okinawu, mali otok 640 kilometara južno od glavnih otoka Japana. U malo više od dva mjeseca invazije na njega poginulo je 12 tisuća američkih vojnika, 50 tisuća japanskih i 30 tisuća unovačenih civila s otoka. Trebao je poslužiti kao baza za invaziju glavnog otočja, kodnog imena Downfall. Smrtnost branitelja Okinawe je bila iznad 90 posto.
Iskrcavanje na Iwo Jimu početkom 1945., 1200 kilometara od Tokija, SAD je koštalo života oko 25 tisuća vojnika, a Japan nešto manje od 20 tisuća. Bitka je trajala 5 tjedana. Doduše, Okinawa i Iwo Jima su praktički pretvoreni u tvrđave, ali je i glavno japansko otočje.
Japanska vojska ni u najtežim razdobljima nije pokazivala znakove da je voljna predati se, a mnogi vojnici su počinili samoubojstvo radije nego pali u zarobljeništvo. Japanska vojska je već 1944. bila svjesna da nema više šansi za pobjedu, ali su se nadali da bi iznimno snažnim otporom u slučaju invazije glavnih otoka uspjeli slomiti borbeni duh američke vojske.
Iako je Japan bio u izolaciji, veliki dijelovi Kine i jugozapadne Azije su još bili pod okupacijom. Na tim područjima je mjesečno pogibalo na desetke tisuća vojnika, a izbijala je i glad. Od listopada 1944. do kapitulacije Japana, u Vijetnamu i Francuskoj Indokini je izbila glad u kojoj je, zavisno o procjenama, preminulo od 400 tisuća do dva milijuna ljudi.
Da bi se Japan prisilio na predaju, nije bila dovoljna jedna atomska bomba
Nakon što je bačena prva atomska bomba japanske vlasti se nisu bile spremne predati. Nakon druge atomske bombe, bačene na Nagasaki, i napad SSSR-a na japansku de facto koloniju Mandžuriju, car Hirohito 15. kolovoza preko radija objavljuje kapitulaciju. To je bio prvi put u povijesti da se japanski car obratio cjelokupnom stanovništvu, ljudima izvan svog užeg kruga.
Iako se u carevom govoru ne govori direktno o predaji, prihvaćaju se uvjeti postavljeni Potsdamskom deklaracijom. Vojni porazi i razorni učinci atomskih bombi se direktno navode kao razlozi. Formalno potpisivanje predaje je održano 2. rujna, čime završava 2. svjetski rat.
Oppenheimer je do kraja života smatrao da je bacanje atomskih bombi na Japan bilo opravdano
Iako je većina znanstvenika koji su radili na projektu Manhattan prije samog bacanja atomskih na japanske gradove podržavala vojnu upotrebu, pa i na civilne ciljeve, mnogi su se nakon što su svjedočili razornim mogućnostima novog oružja predomislili.
Sam Oppenheimer se do kraja života kajao zbog svoje uloge. 1949. se usprotivio izradi još razornije, hidrogenske bombe. Ali radilo se o jako inteligentnoj osobi, jako načitanoj i širokog znanja. Odrastao je u sekularnoj židovskoj obitelji, a pročitao je brojna religijska i filozofska djela.
Na neki način je tražio iskupljenje, iako je uvijek smatrao kako je bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki bilo nužno da bi se spasilo više života. No, istodobno je smatrao da ima "krvi na rukama" zbog svoje uloge u razvoju.
Na pitanje novinara CBS-a 1965. o tome smatra li još uvijek kako je korištenje atomskih bombi bilo opravdano odgovara: "Vjerujem da je gledište koje sam naučio od mnogih, ali prije svega od generala Marshalla i pukovnika Stimsona..., stajalište koje su imali da ćemo se morati boriti do glavnih otoka i da će to uključivati pokolj Amerikanaca i Japanaca u golemim razmjerima, tada doneseno u dobroj vjeri, sa žaljenjem i na temelju najboljih dokaza koje su imali. U odnosu na tu alternativu, mislim da je bomba bila veliko olakšanje.
Završetak rata na ovaj način, svakako okrutan, nije poduzet olako. Ali do danas nisam uvjeren da je tada bio otvoren bolji put. Nemam baš dobar odgovor na ovo pitanje.
Vjerujem da smo imali dobar razlog da to učinimo, ali ne mislim da bi naše savjesti trebale biti sasvim mirne."
Preminuo je 1967. od raka grla, što je bila posljedica strastvenog pušenja. Njegove dileme, unutrašnja previranja, moralna i filozofska pitanja s kojima se hrvao do kraja života još uvijek nismo razriješili. Vjerojatno nikada i nećemo.