POVIJEST odnosa Hrvatske i Haaškog suda poznaje, valjda ne treba podsjećati, stotinu i jednu peripetiju. Mnoge su bile vezane uz izvještaje koje su glavni haški tužitelji podnosili svom "poslodavcu" Vijeću sigurnosti UN-a, a tek to znalo je biti napeto da puca glava. Treba samo podsjetiti na onu strku s odbjeglim Gotovinom, kada je od Carle del Ponte ovisilo hoće li Hrvatska uopće započeti ono što već godinama dominira političkim životom zemlje, pregovore o članstvu u EU.
Hrvatska se doslovce pretrgla da dokaže "strašnoj Carli" da je za petama generalu, ona je sumnjičavo prevrtala dokaze, ali se na kraju uvjerila da stoje na čvrstim nogama. I otišla je na East River s pozitivnim izvještajem. Pregovori su mogli početi. Tako se to onda radilo. A pogledaj sada. Sanader je odletio na više dana u New York, iako je savršeno dobro znao da izvještaj Carlinog nasljednika Sergea Brammertza može biti prije loš nego dobar.
Kakav bi i bio kada prethodno nije napravljeno ništa da bude bolji. Jest da je lobiranje u Hrvatskoj politička disciplina koja je još u povojima, ali da se u diplomatsku akciju ide prije, a ne nakon što stvar bude gotova, za to ti zbilja ne treba nikakvo lobističko znanje. Dovoljno je imati samo malo zrnce soli u glavi, a hrvatski premijer preletio je "veliku baru" i umalo se izgubio negdje u njoj kao ovaj francuski avion, čak i bez toga.
Ipak su tužitelji plaćeni za to da optuženi budu osuđeni, a ne oslobođeni
I naravno da su ga onda, kako se čuje, odgovarali od puta u SAD i "utjecajni hrvatski diplomati", podsjećajući ga da je Brammertz nedavno bio u Zagrebu. Pa ako ga se ovdje nije dalo razuvjeriti u vrlo kritičan odnos prema hrvatskoj vladi u vezi nestalih topničkih dnevnika, kako ćeš to u New Yorku gdje je on praktički kod kuće. Osim toga Sanaderu je preneseno da glavni haški tužitelj nikako ne razumije zašto Hrvatska, ako joj je zbilja do istine o Oluji, ne prione zajedno s njim da se do nje dođe.
Jer tko kaže, veli se dalje u toj Brammertzovoj poruci, da on traži topničke dnevnike kao dokaz protiv Gotovine i Hrvatske? Zašto ne bi bilo obratno? Dobro, možda čovjek malo mulja, ipak su tužitelji plaćeni za to da optuženi budu osuđeni, a ne oslobođeni. Ali, stvarno nije jasno zašto je Sanaderu, koji je svojedobno bez sentimentalnosti i krzmanja predao Gotovinu Haagu, sada odjednom tako silan problem poslati Tribunalu i te nesretne topničke dnevnike.
Što, zbog toga jer tužiteljstvo tvrdi da je "neselektivno" granatiranje Knina imalo za cilj etničko čišćenje Srba? Pa za to postoji puno bolji dokaz u zapisu s brijunskog sastanka Tuđmana s generalima, pa i gorim, a osim toga dovoljno je usporediti snimke granatiranja i bombardiranja Vukovara i Knina, što je obrana već i učinila. U vukovarskom slučaju nije se radilo samo o etničkom čišćenju, nego i o etničkom satiranju, i ako bi haški suci prešli preko toga više bi naštetili sebi nego Hrvatskoj.
Sanader se kod kuće više ne osjeća tako sigurno i moćno
Ukratko, nešto drugo bi ovdje moralo biti po srijedi. Najvjerojatnije to što se Sanader kod kuće više ne osjeća tako sigurno i moćno kao u vrijeme kada se "identificiralo, lociralo, uhitilo i transferiralo" Gotovinu. Tada je on još bio u zamahu svojih proeuropskih reformi, koje su očarale i značajan dio lijevo-liberalne javnosti. No, kako su te reforme uglavnom ostale mrtvo slovo, taj medeni mjesec ideoloških neistomišljenika se ugasio.
Vidjelo se to na dvoma posljednjim izborima, na parlamentarnim 2007. i sada ovim lokalnim, kada je Sanader toliko ostrastio svoju retoriku da je bilo jasno da se opet obraća samo HDZ-ovim biračima. A oni su uvijek na suradnju s Haagom gledali s mrzovoljnim podozrenjem, kao na nešto što se, ajde, možda mora, ali s figom u džepu. I upravo tako je postupila Sanaderova vlada.
Najprije je tvrdila da nikakvih topničkih dnevnika nema, ali kako neočekivano tvrdi Brammertz nije popuštao, priznalo se da ipak postoje. Dakle, Sanaderova vlada je uhvaćena u laži, što nije bio bogzna kakav kunst, jer su se gornjogradske šeprtlje zapravo same odale. Istodobno dok se Haagu tvrdilo da nikakvih dnevnika nema, podignuta je optužnica protiv člana Gotovine obrane, bivšeg SIS-ovca Marina Ivanovića baš zbog krađe tih dnevnika.
I da bude gore, sve je to još i lijepo objavljeno u hrvatskim medijima. Oni u Haagu mogli su, dakle, ležerno držeći noge na stolu, iz hrvatskih novina saznati da im Jadranka Kosor laže u oči, a bilo je tu i štiva za uveseljavanje. Novinskim stranicama i televizijskim ekranima paradirala je čitava četa hrvatskih vojnih "znalaca", koji inače tvrde da je Oluja bila vojno besprijekorno izvedena akcija.
Kula providnih laži već se toliko nagnula da spasa nije bilo
Ali, sada su, gle vraga, odjednom počeli uvjeravati da je Hrvatska vojska nije bila ni izbliza na takvoj razini da bi vodila dokumentaciju tipa topničkih dnevnika. Poslije se sve to petljanje pokušalo spasiti tvrdnjom da je sam Gotovina ukrao dnevnike, a ostatak spaljen, ali se kula providnih laži već toliko nagnula da spasa nije bilo.
I, naravno, da su onda diplomati odgovarali Sanadera od puta u SAD, gdje se ništa ne može galamom kao na nedavnim lokalnim izborima, kako je, izgleda, on sebi uvrtio u glavu. Zanimljivo je da se savjetu diplomata na svoj način pridružila i premijerova vjerna saveznica Crkva, priopćenjem komisije Iustitia et pax.
To priopćenje opora je kritika vladine politike, uključujući i na temu pravosuđa koja je s obnavljanjem slučaja Gotovina postala još otvorenija rana u pregovorima Zagreba i Bruxellesa. Pa, iako je to priopćenje prepuno dvojbenih mjesta i rupa, o čemu ovdje nećemo, u jednome je bez dvojbe u pravu. U poruci Sanaderu - što ćeš, brate Ivo, u Americi, imaš ti previše ozbiljnog posla i kod kuće.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Arhiva