"KAKO zemlja može dozvoliti ljudima da žive ovako?" pita se jedna stanovnica Los Angelesa u reportaži NBC-ja, govoreći o životu beskućnika. Ona nije beskućnica, ali spada u onu drugu kategoriju Amerikanaca ozbiljno zahvaćenih tim problemom - onih koji žive ili rade u blizini beskućničkih skupina i kampova, razbacanih diljem Amerike, svake godine sve većih i brojnijih.
U Los Angelesu se, kako vidimo u ovoj reportaži, šatori, plastične vreće i one za spavanje, kolica, torbe i ostala imovina beskućnika, kao i njihovo smeće, protežu uz cestu i po cesti ili su razbacani po improviziranim kampovima posvuda, od Hollywooda do Venice Beacha s njegovom popularnom promenadom uz more. Najgore je, ipak, u Skid Rowu, četvrti koja je poznata kao beskućnička zona već desetljećima.
Situacija koja je bila alarmantna i prije pandemije samo se pogoršala kad je covid-19 lani stigao u Ameriku. Prosječna američka plaća posljednjih 50 godina stagnira - 1964. je prosječna satnica iznosila 20.27 dolara, a 2018. samo 22.65 dolara, kad se nominalna vrijednost dolara prilagodi prema inflaciji, prema podacima Američkog biroa za radnu statistiku. U isto vrijeme cijene stanova i kuća konstantno rastu, osim pauze između 2008., kada su se zbog financijske krize naglo srušile, i 2012.
Broj beskućnika povećao se s pandemijom
Drugim riječima, milijuni Amerikanaca mučili su se s osiguravanjem krova nad glavom i prije nego što su, uslijed pandemije i epidemioloških mjera, mnogi od njih ostali bez posla ili s mnogo nižim prihodima. A onda se i broj beskućnika, logično, povećao. U rujnu prošle godine donesen je moratorij na deložacije iz doma, ali za mnoge je stigao prekasno.
Los Angeles procjenjuje da je prije pandemije imao 66 tisuća beskućnika. Još gore, gradske službe su zbog zaraze prestale čistiti većinu beskućničkih kampova, pa se situacija samo pogoršala
Savezna vlada iznijela je 2019. procjenu od 568 tisuća beskućnika u cijeloj zemlji. No taj je broj zastario i uslijed pandemije zasigurno je daleko veći i tada je sigurno bio manji od stvarnog, piše New York Times. Koliki je stvarni broj beskućnika u SAD-u, pitanje je na koje nitko ne zna odgovor. To je poseban problem jer kad se vlasti oslanjaju na pogrešne i umanjene podatke, to znači da neće ulagati dovoljno sredstava za pomoć i smještaj beskućnika.
>> U Los Angelesu se gomilaju šatori beskućnika, vlasti nikako da riješe problem
U svakom slučaju, drogiranje, povraćanje, mokrenje, pa i vršenje velike nužde na otvorenom postali su uobičajeni prizori. I beskućnici i oni koji žive i rade u njihovoj blizini osjećaju se iznevjerenima i zanemarenima od države.
Gradonačelnik Los Angelesa Eric Garcetti pokrenuo je projekt za borbu protiv beskućništva, odnosno izgradnju 10 tisuća domova za beskućnike, težak gotovo milijardu dolara. No dosad je izgrađeno tek 700 takvih stambenih jedinica.
Zabraniti beskućničke kampove ili ne?
"Ovi šatori su manje od minute vožnje od mog trijema. Na ruti su za drugi kamp pored rijeke, pa prolaze pored moje kuće svo vrijeme. Razumijem zašto su tu i ne žele otići, ali mi smo izgubili svoju knjižnicu. Izgubili smo svoje susjedstvo. Ne mogu hodati ulicom sa svojom kćerkom i osjećati da je ovo u redu", priča Donnie Knutson, stanovnik Austina u Teksasu.
Beskućnički kampovi buknuli su svuda po gradu nakon što su demokratske gradske vlasti ukinule zabranu kampiranja beskućnika. No uskoro nakon toga pokrenuta je inicijativa za referendum o vraćanju te zabrane, koji je na kraju prošao u svibnju ove godine. To, međutim, samo znači da će se beskućnici premjestiti izvan grada ili da će ih policija uhićivati, ne i da će problem biti riješen.
>> Zašto je San Francisco, najbogatiji američki grad, pun beskućnika?
Beskućnička kriza već godinama ozbiljno narušava kvalitetu života i u San Franciscu, inače donedavno najbogatijem američkom gradu prema srednjoj vrijednosti prihoda po kućanstvu (2019. je pao na drugo mjesto, iza San Josea), zahvaljujući blizini Silicijske doline i njenih iznimno profitabilnih tech-tvrtki. U isto vrijeme je i najskuplji grad u SAD-u po cijeni stanovanja i života.
San Francisco - grad milijardera i beskućnika
San Francisco se komotno može nazvati gradom milijardera i beskućnika. Taj je grad, prema podacima iz 2019. godine, treći na svijetu po broju milijardera - njih 77, po čemu su samo New York i Hong Kong ispred njega. U njemu je prošle godine bilo evidentirano više od 18 tisuća beskućnika, od čega 4 tisuće istovremeno pate i od ovisnosti i psihičkih bolesti, navodi konzervativni institut Heritage Foundation. Od toga je čak polovica doselila u grad.
Unatoč tome što gradske vlasti troše više od milijardu dolara godišnje na skloništa za beskućnike, trajne stanove za njih, kao i policijske i medicinske programe, broj beskućnika se povećao za 32% u posljednjih 10 godina, s prosječno 450 beskućnika koji migriraju u grad svake godine, prema San Francisco Chronicleu.
U isto vrijeme stanovnici San Francisca napuštaju grad jer se ne mogu više nositi s beskućničkom krizom koja je potpuno izvan kontrole. Šatori, improvizirani kartonski ležajevi, smeće i ljudski izmet mogu se vidjeti po ulicama u samom centru grada.
"Kako smo dozvolili nekome da u takvom stanju živi na ulici jer je to njegova sloboda?"
Konzervativni aktivist i autor Christopher Rufo, i ne samo on, smatra da je glavni uzrok tome permisivna gradska politika koja s jedne strane osigurava besplatni smještaj za beskućnike, a s druge dekriminalizira javno kampiranje, drogiranje, prostituciju i druge vrste kriminala vezane uz beskućništvo. Ne samo da je San Francisco zbog toga postao odredište za beskućnike već se smrtonosne droge, poput heroina, fentanila (koji je oko 50 puta snažniji od heroina) i metamfetamina, otvoreno dilaju u velikom beskućničkom naselju u četvrti Tenderloin, pored mosta Golden Gate. No beskućničke zone se sve više šire iz te četvrti u druge.
"Apsolutno je eksplodiralo. Više je droge na ulici, više je prodaje droge, šatori su potpuno okupirali pločnike. Vidjela sam mnogo ljudi koji se seksaju u javnosti, nije baš izgledalo dobrovoljno, vidjela sam kako muškarac jede vlastitu povraćotinu zbog mentalne bolesti", ispričala je Erica Sandberg, autorica koja živi u San Franciscu više od 30 godina.
"Kad sam to vidjela, pomislila sam: 'Kako smo dozvolili nekome da u takvom stanju živi na ulici jer je to njegova sloboda?' Ovo je potpuni slom. Užasno je", dodaje Sandberg i naglašava da problem nije u nedovoljnim sredstvima, već upravo u pogrešnoj politici.
Više od 40% stanovnika San Francisca razmišlja o napuštanju grada
Prema najnovijoj anketi koju je objavila Trgovinska komora San Francisca, kriminal i beskućništvo su najčešći razlozi za zabrinutost među stanovnicima ovog grada, a njih više od 40% razmišlja o tome da se odseli iz grada. Njih 80% odgovorilo je da se kriminal pogoršao, a njih 70% da se kvaliteta života također pogoršala.
"Iskreno mislim da smo u posljednje tri godine vidjeli golemi pad kvalitete života, a to se samo pojačalo s covidom. Beskućništvo je ozbiljan problem, ljudi se ne osjećaju sigurno šetajući svog psa ... Čini se da broj provala neprestano raste", komentirala je za CBS Lindsay Stevens, koja se upravo odselila iz grada.
Problem nije ograničen na Kaliforniju. I iz Denvera u Koloradu ljudi odlaze jer im se domovi nalaze u blizini beskućničkih kampova. Brendan McCormick i njegova supruga pokušali su prodati svoj dom koji se nalazi u blizini takvog kampa, ali morali su odustati kad im je više potencijalnih kupaca reklo da iz istog tog razloga ne žele kupiti kuću.
"Bojim se da smo došli do točke gdje ćemo vjerojatno vidjeti kako ljudi uzimaju pravdu u svoje ruke, a nitko to ne želi vidjeti u ovom gradu", rekao je McCormick za CBS. Mnogi vlasnici kuća i stanova počeli su postavljati ograde kako bi spriječili beskućnike da kampiraju pred njihovim domovima.
Nasilje beskućnika nad prolaznicima
Da beskućnici mogu biti nasilni i opasni, svjedoči slučaj od prošlog tjedna, kada je 25-godišnji beskućnik udario 66-godišnjeg turista iz Kolumbije u glavu željeznom šipkom nasred New Yorka, u blizini znamenitog Times Squarea, kako javlja New York Post. Drugi 38-godišnji beskućnik, inače Afroamerikanac, u ožujku je divljački premlatio 65-godišnju azijsku Amerikanku nakon što ju je vrijeđao na rasnoj osnovi.
Možda najbizarniji dio ove priče je taj što je napadač živio hotelu Sheraton. Naime, kad je pandemija izbila, New York je smjestio nekih 9 tisuća beskućnika u hotele koji su tada bili zatvoreni zbog lockdowna. New York je sad, budući da se epidemiološka situacija poboljšala, počeo vraćati beskućnike iz ovih hotela u skloništa, što nisu svi prihvatili bez pogovora. Ipak, New York je i prije pandemije zbrinjavao čak 95% svojih beskućnika u privremenim skloništima. U Kaliforniji je taj postotak manji od 30%, piše NPR.
Uzroci epidemije beskućništva su brojni - mentalna bolest, uključujući PTSP kod ratnih veterana, drastično rezanje psihijatrijskih centra i bolničkih odjela, ovisnost koja je postala još veći problem posljednjih godina, s poplavom opasnih opioida poput fentanila ili oksikodona, lijeka koji se ilegalno dila kao droga, dekriminalizacija posjedovanja droga u nekim saveznim državama, kao i rast nezaposlenosti uslijed pandemije.
Glavni uzrok krize: Nestašica stanova koje ljudi mogu priuštiti
No glavni dugoročni uzrok je, kako za NPR kaže predsjednik Nacionalne alijanse za okončanje beskućništva Nan Roman, naprosto to što su stanovi i kuće postali preskupi da bi ih mnogi siromašni priuštili. Prema nedavnom ekonomskom istraživanju za tvrtku Zillow, beskućništvo počinje drastično rasti kad prosječni stanovnik mora plaćati više od trećine svog prihoda za stanovanje. Problem je posebno izražen u Kaliforniji gdje je, prema jednoj studiji, potrebno izgraditi 3.5 milijuna novih stambenih jedinica da bi se okončala kronična nestašica stanova.
A beskućničkom krizom su posebno pogođeni Afroamerikanci - dok čine 13% ukupne populacije, u beskućničkoj populaciji ih je oko 40%, prema procjenama. Kongres je izglasao, a predsjednik Joe Biden je u ožujku potpisao American Rescue Plan Act, zakon koji predviđa više od 46 milijardi dolara za pomoć pri plaćanju stanarine u hitnim slučajevima i 5 milijardi dolara za vaučere za stanovanje u hitnim slučajevima. Hoće li to biti dovoljno?