Predsjednik Ustavnog suda Frane Staničić u stručnom je članku ustvrdio da se Ustavni sud u nedavnoj odluci nije bavio surogat majčinstvom niti ga je na bilo koji način "legalizirao", suprotno tvrdnjama koje su se pojavile u javnosti, već je odlučivao isključivo o pravima djeteta kojemu je bio onemogućen upis u hrvatsku maticu rođenih.
"Ustavni sud nije se bavio fenomenom surogat majčinstva niti ga je ni na koji način ‘legalizirao’", napisao je Staničić u časopisu Informator, osvrćući se na odluku Ustavnog suda od 16. prosinca 2025.
Pritom je naglasio da je riječ o njegovoj stručnoj analizi u svojstvu profesora prava, koja ne predstavlja službeni stav Ustavnog suda niti ostalih ustavnih sudaca.
Riječ je o predmetu u kojem je Ustavni sud zaključio da je djetetu rođenom u inozemstvu, kao i njegovu ocu, drugopodnositelju ustavne tužbe, povrijeđeno pravo na poštovanje i pravnu zaštitu obiteljskog života jer mu Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije nije omogućilo upis u maticu rođenih, nakon dopisa hrvatske veleposlanice iz države u kojoj je dijete rodila surogat majka.
Podnositelji su protiv takvog rješenja pokrenuli upravni spor, ali su se obratili i Ustavnom sudu, navodeći da su im povrijeđena prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ustavni sud je u prosincu odlučio u korist djeteta i njegova oca, hrvatskog državljanina koji je očinstvo dokazao DNK analizom, te je nadležnom upravnom sudu naložio da predmet riješi u roku od 30 dana.
Istodobno je odbacio ustavnu tužbu trećepodnositeljice, koja je u zahtjevu za upis djeteta bila navedena kao majka, ocijenivši da nije ovlaštena za podnošenje tužbe.
Konzervativne udruge tu su odluku protumačile kao "legalizaciju surogatstva zaobilaženjem zakona", tvrdeći da je Ustavni sud "otvorio vrata zaobilaženju pravnog sustava" i da se postavio iznad važećih zakona.
Staničić takve tvrdnje odlučno odbacuje, ističući da se Sud uopće nije bavio pitanjem dopuštenosti surogat majčinstva niti je doveo u pitanje njegovu zakonsku zabranu u hrvatskom pravnom poretku.
Naglašava da je predmet odlučivanja bio isključivo pravni položaj djeteta rođenog u inozemstvu, a ne vrednovanje samog instituta surogat majčinstva.
S obzirom na to da bi se u slučaju zabrane upisa dijete moglo smatrati apatridom, Staničić smatra da hrvatski pravni sustav, u postojećem obliku, ne ostavlja druge mogućnosti osim upisa djeteta u maticu rođenih.
"Zaključno bi se moralo smatrati da je dopušteni upis u maticu rođenih pravilo za svu djecu rođenu uz pomoć surogat majke kada je otac biološki otac, osobito ako njihov državljanski status nije jasan. Međutim, to ne znači i obvezu države da upiše podatke o roditeljima navedene u stranim javnim ispravama, što se posebno odnosi na upis majke koja očito nije žena koja je dijete rodila", naveo je.
U iznimnim slučajevima, kada bi se utvrdilo da dijete nema genetsku vezu ni s jednim od namjeravanih roditelja, smatra da bi ga trebalo upisati bez podataka o roditeljima.
Zaključno ističe da je u ovakvim situacijama jedino ključno mjerilo - ostvarivanje najboljeg interesa djeteta.