Sekulić za Index: Država mora preuzeti kontrolu nad Inom. Zar vječno moramo biti pod nečijom čizmom?

Foto: Hina

NAFTNA kompanija INA trenutno je u procesu reorganizacije. Benzinske pumpe izdvojene su u zasebnu tvrtku, u vlasništvu INA-e, te su zaposlenicima ponuđeni novi ugovori, koji su izazvali nezadovoljstvo kod dijela radnika. Također, ovih dana oko 70 radnika Rafinerije Sisak moglo bi dobiti otkaz.

Tim povodom razgovarali smo s Predragom Sekulićem, predsjednikom nedavno osnovanog sindikata "Nova solidarnost".

U Rafineriji Sisak više od 70 radnika moglo bi dobiti otkaz. Kako komentirate taj potez uprave? Kakvo je općenito, prema Vašem mišljenju, stanje u rafineriji?

Sekulić: Besmisleni potez dobro plaćenih menadžera, koji nikakva saznanja o radu rafinerije nemaju. Pretpostavljamo da cijelu priču vodi Sektor upravljanja ljudskim resursima. Mi smo njima samo teret i broj kojeg se oni žele riješiti. Svakodnevno na Radničko vijeće stižu reorganizacije i otpuštanja u ovom ili onom cilju, s besmislenim pojašnjenjima. Tako je i u ovom slučaju. U obje rafinerije je deficit radne snage sa srednjom stručnom spremom, jer recimo u Sisku nije nitko u proizvodnji zaposlen, čini mi se od 1998. I danas se susrećemo s problemima dugogodišnjeg nezapošljavanja, jer smo "stari". U ovom poslu je presudno iskustvo. Ne možete samo tako dovesti mladog radnika s biroa. Dugogodišnje iskustvo i susretanje sa raznim situacijama u proizvodnim procesima su presudni. Tako funkcionira i napredovanje u ovom poslu. I u zadnjem pokretanju proizvodnje u rafineriji je ovaj problem bio vidljiv, a ovo je besmislena odluka menadžmenta u službi Mola. Oni naravno za to dobiju izdašne bonuse, potpuno nesvjesni posljedica koje će to za sobom povući. Ovom odlukom, ako bude donesena - jer radi se još uvijek o namjeravanoj odluci - ugrožava se i siguran rad postrojenja i radnika, a rekao bi i građana ovog grada.

Obrazloženja o neučinkovitosti radne snage i o lošoj strukturi poslovanja i komunikaciji Rafinerije danas su također apsurdna, jer treba znati da je rad Rafinerije za ovu godinu pohvaljen prije dva mjeseca na sastanku u Budimpešti pred cijelom Mol grupom. Isto tako, dobili smo pohvalu za zadnje pokretanje postrojenja prije dvadesetak dana, od izvršnog direktora g. Oldsberga. Jednostavno je ne moguće s takvim uspjehom, na ovako staroj opremi raditi bez dobrog razumijevanja posla i odlične komunikacije. To bi naprosto bilo vidljivo u radu Rafinerije.

Ako se ova odluka donese, ona će izazvati "bježanje" još daljnjeg broja ljudi (uglavnom starijih i iskusnijih), jer će im biti jednostavno nemoguće obavljati poslove na siguran način, a odgovornost je velika. Nikada niti jedan menadžer nije završio na sudu, uvijek su to bili proizvodni radnici, potpisnici knjiga i dozvola.

Kako ocjenjujete ponašanje MOL-a kao suvlasnika Ine? Kako upravljaju kompanijom i što im zamjerate?

Sekulić: Mol ne upravlja Inom. Mol je uništava za svoju korist. Radi se o neprijateljskom preuzimanju i nije mi jasno da to u ovoj zemlji nitko ne vidi. Podsjetimo da su se obvezali proširiti tržišta, povećati crpljenje nafte i plina, modernizirati rafinerije.

Danas imamo stare rafinerije, istraživanje i proizvodnja nafte i plina su u 10 godina pali za pola (sa milijun tona na 550 tis t/god), izgubljena su vanjska tržišta i svi veliki kupci u Hrvatskoj. Zar još netko u ovoj državi misli da je to slučajno? Nakon 2010. godine i prvog egzodusa radnika iz Ine ( njih tri tisuće), u posljednjih pet godina ih je još pet tisuća protjerano. Mnogi mladi inženjeri i stručnjaci su napustili Inu. Neki su doslovce protjerani u neke druge svjetske firme, jer su voljeli Inu i nisu htjeli biti poslušnici.

Na žalost, mnogo je i onih koji su ostali i kojima je bitan samo njihov džep. Volio bi da je obrnuto, ali nije. Danas se susrećemo sa novim otkazima više od tri tisuće radnika, outsourcanjem svih mogućih službi. Još prije godinu dana smo kroz Stožer za obranu rafinerije nafte Sisak i očuvanje radnih mjesta upozoravali na ovo. Da će Ina pasti na 4500 radnika, a danas se to i događa.

I sada upozoravamo, ukoliko politika ne zaustavi ovo sve, za koju godinu u Ini neće ostati 1000 ljudi. Trenutni zločinački akt prema radnicima maloprodaje uvelike košta i državu. Kroz smanjenje plaća od 1500 do 2500 kuna svakog radnika država direktno gubi 80 milijuna kuna koje bi ti ljudi imati za potrošiti. Davanja državi se smanjuju, što je dodatni novac. Mnogi radnici neće više biti u mogućnosti servisirati svoje obveze, čekaju nas novi socijalni slučajevi, nove deložacije, blokirani. I to nitko ne vidi. Unatoč našim upozorenjima, upoznavanja svih saborskih zastupnika sa svim pogubnim odlukama kojima Mol preko Ine utječe na financije naše Hrvatske, ništa se ne događa. Više to ne možemo i nećemo trpjeti. Ukazivat ćemo na to, industrijskim akcijama i prozivanjem odgovornih. Za sve ovo razloga nema, jer Ina iskazuje veliku dobit već petu godinu za redom.

Danas, kada su sve rafinerije radile maksimalnim kapacitetima, a naftne kompanije na račun velikih rafinerijskih marži ostvarile ogromne profite i time anulirale gubitke zbog niske cijene nafte, rafinerijama u Sisku i Rijeci nije se kupovala nafta kako bi kontinuirano radile. I ovako smo ostvarili zavidne pozitivne rezultate, a zamislite kakvi su mogli biti. I Molove rafinerije u Bratislavi i Budimpešti su radile gotovo maksimalnim kapacitetom i ostvarile nevjerojatne rezultate. Zar nikome nije jasno što se krije iza svega? Naše rafinerije ne rade, a svakodnevno se uvoze tisuće tona gotovih proizvoda iz Mađarske i Slovačke. Dakle, priča o smanjenoj potražnji je još jedna glupost.

Početkom listopada podnijeli ste ostavku na mjesto predsjednika Radničkog vijeća Ine. Zašto ste se odlučili na taj korak?

Sekulić: Ovakva radnička vijeća nemaju smisla. Poslodavac udovolji zakonskim obvezama, ali prilikom savjetovanja o bilo kakvim odlukama, nije dužan uvažiti mišljenje radničkog vijeća, već nesmetano provodi svoje odluke. U Njemačkoj radničko vijeće suodlučuje o svim bitnim pitanjima reorganizacija, promjene poslovanja, pitanjima bitnim za radnika. Kod nas to nije slučaj. Stavljao sam svoj potpis na sve te odluke i nisam želio biti uveden u povijest kao ubojica Ine. Osim toga, obamrlost naših sindikata, točnije sindikalnih vođa i nereagiranje na sva ova događanja u zadnjih par godina, navela su me na taj korak. Imamo članstvo i novaca, ali se troše za pogrešne stvari. Moramo zajedno utjecati na promjene zakonodavnih okvira, kako bi zaštitili radna mjesta.

Nedavno je osnovan sindikat Nova solidarnost. Zašto ste se odlučili na osnivanje novog sindikata?

Sekulić: Mada sam u početku bio protiv takve ideje, na poziv kolega iz cijele Ine, novinara, branitelja, odlučili smo se na osnivanje Sindikata Nova Solidarnost. Naprosto iz potrebe da se promijeni sindikalna scena, da možemo djelovati u interesu radnika i da budemo oporba današnjoj suradnji sindikalnih čelnika postojećih sindikata s poslodavcem u Ini. Svjesni smo kuda bi sve otišlo, pa ćemo ovako pokušati razotkriti sve zakulisne igre. Danas radnici nemaju informacija od sindikata, autokratski su vođeni i nema demokracije. Morate slušati jednog ili dvoje na vrhu, a prijedlozi za promjenama se ne prihvaćaju. Na žalost, do prije dva tri mjeseca smo imali predsjednike sindikata koji djeluju u Ini, koji su na tim pozicijama više od 20 godina. Isto tako, sve troje su pred mirovinom.

Dok je bilo vrijeme "blagostanja" ostvarile su se veze, poznanstva, činile usluge. Sada je poslodavac "napao" i dugovi se moraju vratiti. Na žalost, preko leđa radnika. Treba znati kako u Ini nije određena najviša moguća otpremnina, a sindikalni povjerenici "dogovaraju" istu "jedan na jedan". Naravno da tu onda postoji i mogućnost za manipulaciju. Zašto uopće sindikalni povjerenici imaju veće otpremnine, ako su pošteno radili svoj posao za radnika?

Kroz svoj statut smo donijeli promjene koje nam se nisu sviđale u postojećim sindikalnim statutima. Pa tako baza radnika vodi sve, bira i opoziva povjerenike, a isto tako i predsjednika. Predsjednik sindikata može biti na čelu četiri godine i jednom reizabran, ali maksimalno jednom, dakle osam godina. Kao profesionalac u sindikatu Inaš, za godinu i pol nisam mogao dobiti na uvid financije i kako se raspolaže sa novcima. U našem sindikatu svaki član ima pravo na to.

Puno smo odradili na demokratizaciji sindikata, a ostavili smo prostora za suradnju i udruživanje sa drugim sindikatima diljem lijepe naše. Želimo iskrenošću i pravom sindikalnom borbom mijenjati stvari, ne samo u Ini, nego i šire.

Što je sa sindikatom INAŠ?

Sekulić: Sindikat Inaš je bio moj sindikat i u njega sam i ušao prije nešto više od godinu i pol kao profesionalac, na poziv predsjednice Maje Rilović. Vjerovao sam u njenu borbu i iskrenost i nakon dva odbijanja ipak pristao ući u sve ovo. Međutim nakon nekog vremena sam počeo uviđati neke stvari i dolazilo je do sve većeg razmimoilaženja u mišljenjima.
Sve je kulminiralo sramotnim prijedlogom sporazuma za maloprodaju. Odmah sam reagirao, ali sve je bilo tumačeno kako je to jedini izlaz. Nisam sudjelovao u pregovorima, a sporazum sam vidio tek 09.07. kada mi je podvaljen, kao da dam mišljenje na jednu točku istog, od Maje Rilović. Mada sam odmah rekao da ne želim ništa potpisivati, tada sam vidio da je moj potpis na dnu sporazuma. Pozorno sam pročitao sporazum i ocijenio ga potpuno sramotnim za radnike i sindikate, te napisao ostavku šefici Rilović.

Nakon par dana održan je sastanak u sindikatu, te me kolega Mučnjak, za kojeg smatram da je istinski sindikalist, tada uvjerio da ostanem, zbog svojih pogleda na sindikalizam. Danas mi je žao što nisam ustrajao, jer bi se možda nešto prije pokrenulo.

Nakon moje ostavke na predsjednika Radničkog vijeća, početkom listopada, Maja Rilović je reagirala naprasno, rekao bi čak i prijeteći otvoreno. Vrlo brzo sam i vidio što to znači. Kontrola dnevnica, provjere, davanje otkaza dvojici kolega na njenu inicijativu, upozorenja meni preko Ljudskih resursa, pa sve do naplate svih dugovanja radnicima koji su se usudili izaći iz njezinog sindikata. Danas se ona više bavi sobom, svojom ljutnjom i očajem, a sve više kolega napušta sindikat Inaš. Mani je samo žao zaposlenih kolega u sindikatu Inaš, ali i na to sam upozoravao pri spominjanju sporazuma. Kako neće biti dovoljno od članarina niti za plaće trenutno petero zaposlenih radnika. I tada sam govorio, Maja će otići u mirovinu, a netko drugi će tim ljudima morati davati otkaze.

Što bi država, prema Vašem mišljenju, trebala napraviti s Inom? Kako vidite budućnost Ine?

Sekulić: Država se mora jasno postaviti prema Ini. Ina sudjeluje sa 1,5 posto BDP-a i to nitko ne smije zanemariti. Isto kao i energetsku neovisnost RH s obzirom na sva geopolitička zbivanja u Europi i šire.

Institucije ove države imaju instrumente za zaustaviti ovo silovanje Mađara i mađarona. Kao prvo treba zaustaviti sve ove promjene dok traju arbitraže, što je uostalom načelno i dogovoreno. Razvrgnuti ugovore zbog nepoštivanja preuzetih obveza od strane Mola-a i ne poštivanja hrvatskih zakona.

Hrvatski članovi Uprave bi trebali na našim sudovima tužiti Mol zbog ne mogućnosti utjecaja na odluke. Iz svega je vidljivo kako Mađari nisu naftaši, nego financijaši. Uzeti u obzir bezbrojna mišljenja naši stručnjaka, koji otvoreno govore o neprijateljskom preuzimanju Ine. Postoji i ideja o donošenju zakona kojim bi se dionice u vlasništvu mirovinskih fondova dale pod upravljanje državom. Raskrinkati vlasnike skrbničkih računa u Zagrebačkoj banci, te vidjeti od kuda i čije je ovo vlasništvo. Ako je potrebno donijeti i novi zakon o Energetskoj neovisnosti RH.

Neke od ovih stvari Mađarska država uređuje bez problema i unatoč "prozivanjima" EU sve je i ostvareno. Zar mi Hrvati vječno moramo biti pod nečijom čizmom? Što će biti sutra ako se svi ovi naumi Mađara ostvare? Biti ćemo ovisni, jer zemlja bez energetske neovisnosti, to jednostavno mora biti. Nastupiti će opet neka "Velika Mađarska", a još ne tako davno su naša rodbina i prijatelji ginuli kako ne bi bili velika Srbija. Ovaj rat osobno smatram možda opasnijim nego što je bio Domovinski, u pogledu opstojnosti nacije i Republike Hrvatske. Zar to nitko u ovoj zemlji ne vidi?