Foto: 123rf, Index
KADA se god u javnom prostoru pojavi netko tko zagovara ideje ekonomskih sloboda ili, drugačije rečeno, slobodnog tržišta, od jednog dijela javnosti redovito dolazi do vrlo burnih reakcija. Čuju se prigovori da je riječ o svojevrsnom fundamentalizmu, ekstremnim, opasnim i radikalnim idejama, anarhiji ili pak naprosto utopiji. Zagovornike slobode često se etiketira se kao neozbiljne i površne simpletone, koji su u najboljem slučaju naivni, a u najgorem plaćeni koorporativni agenti sa zadatkom da inficiraju društvo pogubnim neoliberalnim idejama.
Da bismo razumjeli zašto se ljudi poput mene zalažu za slobodno tržište, prije svega moramo razumjeti kako uopće dolazi do stvaranja nove vrijednosti. Ekonomija nije, kako to ponekad socijalisti zamišljaju, igra nulte sume pri čemu je glavni zadatak postojeću vrijednost u društvu što pravednije redistribuirati. Naprotiv, cijeli smisao ljudskog rada i ekonomiziranja jest stvoriti novu vrijednost, što čovječanstvu zapravo ide jako dobro, pogotovo u zadnjih stotinjak godina.
Ključni element u procesu stvaranja nove vrijednosti čine dobrovoljne transakcije. Više će se vrijednosti stvoriti ako se postolar specijalizira u izradi cipela, a krojač u šivanju odijela i nakon proizvodnje naprave razmjenu, nego kada bi svaki od njih proizvodio i cipele i odijela. Što više dobrovoljnih transakcija, to će biti više novostvorene vrijednosti, a time će i ekonomija biti jača.
Do dobrovoljne transakcije dolazi u trenutku kada jedna strana ima nešto što vrednuje manje nego ono što ima druga strana, i obratno. Na primjer, ako jedna osoba više vrednuje motocikl od automobila, a druga u isto vrijeme više vrednuje automobil od motocikla, oni mogu napraviti zamjenu i tako obojica profitirati istovremeno. U slobodnom tržištu, sve što je potrebno da bi došlo do dobrovoljne transakcije i stvaranja nove vrijednosti jest da se strane koje sudjeluju u zamjeni slože oko uvjeta razmjene.
Tržišna regulacija i oporezivanje usporavaju proces stvaranja nove vrijednosti
Ako prihvatimo činjenicu da se nova vrijednost stvara u dobrovoljnim transakcijama, i da je broj ostvarenih dobrovoljnih razmjena direktno koreliran s ekonomskim rastom i prosperitetom, odmah nam postaje jasno da je svaki čimbenik koji otežava transakcije apriori štetan za društvo i ekonomiju. Dva su takva čimbenika: regulative i oporezivanje.
Kod tržišne regulative imamo situaciju da osim strana koje sudjeluju u razmjeni postoji i treća strana, regulator, koji također postavlja uvjete pod kojima se razmjena može izvršiti. Sada više nije dovoljno da se dvije strane slože oko uvjeta transakcije, već je potrebno zadovoljiti i treću stranu, čiji se interesi vrlo rijetko podudaraju s interesima strana koje sudjeluju u razmjeni dobara i usluga. Budući da je puno teže zadovoljiti kriterij triju nego dvaju strana (pogotovo s obzirom na to da treća strana ne sudjeluje u razmjeni pa samim time ima sasvim drugačije interese), rezultat tržišnih regulativa nužno će biti manji broj ostvarenih transakcija. A manji broj transakcija znači manje stvorene vrijednosti, odnosno sporiji ekonomski rast.
Kod oporezivanja pak imamo situaciju prisilne razmjene dobara i usluga. Za razliku od dobrovoljnih transakcija u kojima obje strane profitiraju nakon razmjene, u slučaju oporezivanja jedna strana profitira, a druga biva osiromašena. Oporezivanje nije ništa drugo nego prisilna prodaja državnih usluga. Porezni obveznik dužan je kupiti uslugu od države, bez obzira na to procjenjuje li on da će ta razmjena rezultirati poboljšanjem njegovog stanja ili ne. To također znači da će mu ostati manje novca za dobrovoljne transakcije, što znači manji broj dobrovoljnih transakcija, manje stvorene vrijednosti i sporiji ekonomski rast.
Je li to samo teorija?
Netko bi mogao reći da ovo gore zgodno zvuči, ali da su u stvarnosti stvari ipak kompliciranije od ove jednostavne slike. Ima li ovo smisla možemo lako provjeriti tako da pogledamo koje zemlje imaju najslobodnije tržište i kako tim zemljama ide. Zaklada Heritage već godinama objavljuje indeks ekonomskih sloboda, što nam može poslužiti kao dobar indikator.
Prema Heritage indeksu, šest ekonomski najslobodnijih zemalja na svijetu su: Hong Kong, Singapur, Novi Zeland, Australija, Švicarska i Kanada. U samom vrhu slijede ih Estonija, Irska, Danska, SAD i Velika Britanija. Međusobnom usporedbom ovih zemalja vidimo da one zapravo imaju jako malo zajedničkog. Riječ je o zemljama različitih geografskih obilježja, s različitim zalihama prirodnog bogatstva, različitim kulturama i vjerskim tradicijama. Ono što im je zajedničko jest da su sve zemlje ekonomski vrlo jake i istovremeno vrlo poželjne za život, što se između ostalog pokazuje i u činjenici da su to najpoželjnije imigrantske destinacije na svijetu. Očito je dakle da ekonomske slobode funkcioniraju i da ih ljudi žele.
Dobre reforme provode se postepeno
Kada razmišljamo o tome kakve bi reforme trebalo provesti u Hrvatskoj kako bi ova zemlja konačno počela ostvarivati konzistentan ekonomski rast, onda postaje jasno da te reforme moraju ići u smjeru realizacije što slobodnijeg tržišta sa što više ekonomskih sloboda. Sve što je potrebno jest zapitati se ide li određena reforma za tim da olakša sklapanje dobrovoljnih transakcija, ili ih dodatno otežava. Ako ide za tim da ih olakša, onda takvu reformu treba pozdraviti.
Lažna je optužba da zagovornici slobodnog tržišta zagovaraju tzv. “doktrinu šoka”: nagle, iznenadne i radikalne promjene koje bi dovele do velikih društvenih i ekonomskih potresa. Kada bih ja npr. bio savjetnik nekom budućem hrvatskom premijeru, sigurno mu ne bih savjetovao da preko noći suspendira Zakon o radu, ukine subvencije poljoprivrednim i trgovačkim društvima, zatvori I. mirovinski stup, privatizira zdravstvo i školstvo, te ukine sve carinske namete na uvoz i izvoz robe i usluga. Ali sasvim sigurno bih mu savjetovao da zauzme onaj smjer djelovanja koji će postepeno voditi prema ostvarenju tih ciljeva, s rezultatom da prisilnih transakcija bude što manje, a dobrovoljnih što više.