Srbija je totalno skrenula u desničarenje i rusofiliju. To ne odgovara ni Vučiću

Foto: Profimedia, M.K._ATAImages_PIXSELL

Momčilo Đurđić jedan je od osnivača srpske Demokratske stranke i nekoć bliski suradnik pokojnog premijera Srbije Zorana Đinđića.

REZULTATI izbora 3. aprila samo su potvrdili i verifikovali višegodišnje skliznuće srbijanskog društva u desno. Na izborima od pre dve godine to se nije očitovalo u institucijama samo zato što su desničarske stranke i koalicije bojkotovale parlamentarne izbore.

Ono što predstavlja iznenađenje jeste veliki izborni uspeh Dačićeve Socijalističke partije koja se, samo na prvi pogled paradoksalno, svojom nacionalnom i rusofilskom retorikom u kampanji svrstala na desno krilo, sa tri nacionalističke, desničarske koalicije. One su, takođe, otvoreno podržale Putinovu agresiju čvrsto zastupajući antievropsku i antiameričku retoriku.

Protekli izbori su srbijansku političku scenu ostavili skoro u potpunosti bez levice uz konstataciju da su Čedomir Jovanović i Nenad Čanak ovoga puta odustali od političkog nastupa (?!). Obeshrabreni i umorni od višedecenijske borbe za normalnu, demokratsku Srbiju izabrali su apstinenciju.

Otvorena prijetnja Vučića

U izbornoj noći, na konferenciji za medije, Aleksandar Vučić je između aplauza zbog pobede u prvom krugu na predsedničkim izborima, rezignirano prozvao partnere u vlasti koji su se poneli "neodgovorno i nedržavnički" zloupotrebavajući rat u Ukrajini za jeftino sticanje izbornih poena.

Otvorena pretnja da za takve neće biti mesta u novoj vladi doprinela je komemorativnoj atmosferi tokom medijskog obraćanja u Socijalističkoj partiji. Umesto ozarenih lica istinskih pobednika videli smo smrknute i zabrinute face prozvanih, kao da su na Slobinoj sahrani.

S duge strane, ono što će novi-stari predsednik morati da ima u vidu jeste izborna matematika koja ukazuje da bez socijalističkih glasova on sigurno ne bi trijumfovao u prvom krugu. To bi za njega bio težak udarac, a za frustriranu opoziciju razlog za euforiju i jačanje verovanja u početak kraja naprednjačke vlasti.

Srpska napredna stranka izgubila je nekoliko stotina hiljada glasova i zaustavila se na 43%, spadajući sa dvotrećinske većine u državnom parlamentu na 120 od 250 poslanika. Ipak, sa desetak manjinskih ruku, pre svega mađarskih, Vučić bi realno uspeo da namakne većinu za formiranje vlade. 

Gubitak apsolutne većine zadesio ga je i u beogradskoj skupštini gde, i pored osvojenih preko 38% glasova, ni sa socijalistima nema više od polovine odbornika - 55 od 110.

 

Rusofilna i nerusofilna opozicija

Što se tiče opozicije nju ovoga puta, u kontekstu ukrajinske krize koja je itekako uticala na izborne boje, možemo uslovno podeliti na rusofilsku i nerusofilsku. Prvu grupu čine otvoreno proruske, desničarske antizapadne liste i stranke – NADA, Zavetnici, Dveri&co.- kojima su se pridružili i socijalisti, potvrđujući opet da nemaju nikakve suštinske veze sa autentičnom proevropskom levicom, kako se inače predstavljaju.

Drugu grupu čine Đilasova koalicija i "Moramo", lista koja okuplja lokalne i regionalne zelene inicijative Pirota, Šapca i Beograda. Ovu grupu nisam nazvao antirusofilskom jer su tokom kampanje upadljivo izbegavali da se nedvosmisleno odrede prema ruskoj agresiji, ali nisu ni pružali otvorenu podršku Putinu. 

Drugo mesto na svim izborima, a vodeće među opozicijom, pripalo je Đilasovoj koaliciji predvođenom Strankom slobode i pravde, čiji je on lider. Kandidat ove koalicije za Vučićevog naslednika na predsedničkim izborima bio je general u penziji Zdravko Ponoš, čija politička agenda ne donosi ništa novo, ni po sadržaju ni po vrednosnim stavovima, kada su u pitanju krucijalne teme srpske politike kao što su Kosovo, NATO...

Tu se zatekla i Marinika Tepić, na čelu liste za parlamentarne izbore, koja izvorno dolazi iz levičarske, autonomaške Lige socijaldemokrata Nenada Čanka a danas je potpredsednica Đilasove stranke. Konačno, beogradsku listu predvodio je bivši potpredsednik i veteran DSS Vojislava Koštunice, evroskeptik i nacionalista profesor Vladeta Janković. Ova "sabornost bez identiteta", predstavlja ideološki galimatijas koji više pokazuje konceptualnu dezorijentisanost najače srbijanske političke alternative, nego jasan plan za budućnost.

Đilas kao poseban raritet

Poseban raritet predstavlja nesvakidašnji odnos prema normalnim, demokratskim navikama koji je promovisao lider ove liste Dragan Đilas. Naime, on se nije kandidovao ni na jednim od izbora eksplicitno potvrđujući da je bavljenje politikom za njega nešto potpuno drugo od uobičajene institucionalne borbe za boljitak građana, razvoj društva i države.

Stičući ogromno bogatstvo učestvovanjem u direktnoj vlasti u periodu 2004.-2014., Đilas je do danas ostao u politici isključivo kako bi zaštitio svoje sumnjivo stečeno blago. Ako bi trebalo njegovu koaliciju svrstati na političkom spektru to bi moglo biti negde u centru, uz uslov da nastave gromoglasno ćute o ratu u Ukrajini kao i da Đilasov kum i neformalni šef ruske agenturne mreže u regionu Mlađan Đorđević, ostane "vezan". 

Osvježenje izbora

Zapadnu, levu marginu pomenutog političkog spektra zauzela je koalicija Moramo. Oni predstavljaju najznačajnije osveženje ovih izbora a njihove međuizborne akcije u poslednjih nekoliko godina dovele su do nezamislivih ustupaka od strane vlasti. Prvo su u staroplaninskom regionu, oko Pirota, gerilskim akcijama na terenu zaustavili dalju izgradnju mini hidroelektrana da bi nakon toga prinudili vlast da, u podrinjskom kraju oko Šapca, obustavi dalja istraživanja ozloglašene kompanije Rio Tinto, koja je po svetu iza sebe ostavljala samo pustoš.

Imajući u vidu da su debitanti - pre svega pokret Ekološki ustanak koji je njihova udarna igla - rezultat koji su ostvarili na parlamentarnim a pogotovo beogradskim izborima (oko 10%), može se smatrati uspehom. S druge strane, sagledavajući ogroman politički kapital koji su stekli u uspešno realizovanim ekološkim akcijama i dodajući tome činjenicu da su jedina politička snaga pred kojom su Vučić i Brnabić ustuknuli, možemo govoriti da je uspeh mogao biti i veći da u kampanji nije prevladao politički amaterizam.

Iz neobjašnjivih razloga oni su zatomili jasnoću, prodornost svojih poruka i harizmu svog autentičnog lidera Aleksandra Jovanovića Ćute, iz Ekološkog ustanka. Umesto da "autorizuju" (brendiraju) ovog zajebanog, neprijatnog i strogog Če Gevaru balkanskog eko pokreta, od koga srbijanske vlasti najviše cvikaju, oni su ga skrajnuli i utopili u bledu, beskrvnu, akademsku kampanju nesuđene predsednice dr Biljane Stojković i kandidata za gradonačelnika Dobrice Veselinovića, autentičnih izdanaka samodovoljnog šminkeraja beogradskog "kruga Dvojke" i fenseraja Sava-male oličenog u pokretu "Ne davimo Beograd".

Politički dilentatizam prve vrste

Kada smo već kod autorizacije tj. jasnog isticanja sopstvenih dostignuća, kao što je blokada ekološki štetnih projekata koju smo prethodno opisali, verovali ili ne predstavnici Moramo o tome uopšte nisu govori u kampanji ?! U veštini bavljenja politikom gde pamtimo i one koju su se često hvalili i onim što nisu uradili, prećutati umesto valorizovati i javno proslaviti svoje najveće uspehe, predstavlja politički dilentatizam prve vrste.

Zaista nema opravdanja za neobjašnjivu bagatelizaciju ogromnog truda desetina hiljada ekoloških aktivista i običnih građana koji su se na potezu od staroplaninskih i jadarskih sela do asfalta beogradskih bulevara bukvalno tukli za bistre vode planinskih reka i sprečavanje uništenja prirodnog okoliša.

Zanimljivo je da bi u ovoj konstelaciji i rasporedu parlamentarnih opcija Srpska napredna stranka danas, sa svojim koalicionim partnerima, mogla da se smesti između Đilasove koalicije i Moramo, na jednoj, i proputinovske grupacije, na drugoj strani. Ono što se da naslutiti u Vučićevim nastupima on se nikako neće zadovoljiti minimalnim većinama u državnom i beogradskom parlamentu i krenuće da ih širi na mestima na kojima smo ga, pre izbora, najmanje mogli očekivati.

Prizvuk nezadovoljstva i brige

Prizvuk nezadovoljstva i brige u rečima koje je Vučić izgovorio u noći izbora konstatujući da je Srbija otišla snažno u desno, čine ga bližim političkom centru i Moramo. Dodatni, a možda i najači argument koji ide u prilog ovoj tezi, biće u reakcija Zapada na izborni epilog.

Pritisak koga je Vučić bio pošteđen do 3.aprila svakoga dana postaje sve jači a potpuno je jasno da bi ga daleko podnošljivijim učinilo svako izbegavanje formiranja vlasti sa rusofilskom desnicom i socijalistima. Ozbiljnu, ne samo matematičku već i funkcionalnu vrednost imao bi mogući savez sa Moramo jer ekološka agenda - uz problem Kosova, ljudskih prava i slobode medija - predstavlja najveći i najskuplji problem u procesu pridruživanja Srbije EU.

Vrednost i značaj tog saveza sadržan je i u činjenicama da su se nemački "zeleni" u velikom stilu vratili na vlast, da je lider ekološke koalicije Crno na bijelo verovatno sledeći premijer Crne Gore, kao i da značajnu ulogu u Hrvatskoj takođe igra zeleno-leva koalicija Možemo koja je na vlasti u Zagrebu.

Prvi kontakti vlasti i opozicije kroz susret Vučić-Đilas ne ukazuju na bilo kakva ozbiljna pomeranja kao što ne ohrabruje ni postizborna ljutnja i ozlojeđenost lidera Moramo.

Naredni dani i nedelje će pokazati da li manje ili više proevropske formacije, bez obzira na teške međusobice, imaju snage i pameti da izađu i političkog puberteta i naprave odlučujući preokret koji će Srbiju maknuti sa ivice ambisa do koje ju je doveo rat u Ukrajini?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala