Bila je to zadnja plaća koju smo kao radnici zaradili u kunama, ona za prosinac 2022 godine. Kraj jednog razdoblja, naredne će se i zarađivati i isplaćivati u eurima. Prije par dana Državni zavod za statistiku je objavio kako je prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za prosinac prošle godine iznosila 7878 kuna.
Naravno, na prosječnu plaću mnogi imaju prigovora "da je stvarni prosjek manji" jer uključuje i iznimno velike plaće (makar u Hrvatskoj radi progresivnih poreza nema puno visokih plaća). No, zato postoji i medijalna plaća, to je ona, kako bismo laički rekli, "stvarna sredina".
Osoba koja ima medijalnu plaću je na sredini – pola radnika ima plaću iznad i pola ispod. Po podacima DZS-a, medijalna neto plaća za prosinac 2022. godine iznosila je 6608 kuna, dakle 877 eura. I to je sve što morate znati o razvoju Hrvatske zadnjih četvrt stoljeća.
Politički smo uspjeli puno, ali ekonomski smo otužni
Hrvatska je, ne možemo to negirati, politički postigla puno. Postali smo članica NATO-a, postali smo članica Europske unije, ušli smo u eurozonu i šengensko područje i jedna smo od samo 15 država integriranih u elitno europsko društvo. No, u jednoj stvari smo očigledno zapeli – a to je gospodarski razvoj, posljedica kojeg je ova prilično otužna medijalna plaća.
Ne možemo ovih 877 eura smatrati ništa nego otužnim. To je našem prosječnom "srednje rangiranom" građaninu Hrvatske dovoljno za skroman život ako je zdrav i ako su mu roditelji osigurali nekretninu za život. I šalju mu povrće i kobasice sa sela. U Hrvatskoj su, naime, troškovi hrane slični onima u puno bogatijim državama. Troškovi stanovanja su, istina, manji, no ako u Hrvatskoj tražite podstanarski stan s legalnim ugovorom i primjerenim uvjetima da vas gazda ne može izbaciti u dva tjedna, cijena će se prilično približiti cijeni uređenog najma u Njemačkoj. Troškovi kupovine automobila u Njemačkoj su manji.
Kredit i održavanje čak i skromnog automobila će vam uzeti lijep dio od ovih 877 eura. Nekakvo rješavanje "stambenog pitanja", kako se u nas to voli reći, možete samo sanjati. Realno, nije to dovoljno ni za urediti stan u potkrovlju u roditeljskoj kući. Za dobar dio svijeta uobičajene, ručkove i večere vani možete zaboraviti. Uzbuđenje na godišnjoj razini vam nije priprema godišnjeg odmora i kakvog ugodnog putovanja, nego priprema tehničkog pregleda automobila i pitanje hoće li proći ili ćete narednih pola godine otplaćivati dodatni servis karticom na rate.
Sve je dobro dok ste zdravi i radite
Recimo da vas je dvoje s tom srednjom medijalnom plaćom, to je negdje 1750 eura, realno ćete se s time pokriti, imati za polovni automobil (neophodno ako živite izvan velikog grada), poneko putovanje, ali sve to ako se niste odlučili za potomke – uz dvoje djece, bilo da su oni koji trebaju pelene ili novac za ekskurziju, vaš proračun je očajno razvučen, nimalo nalik onome kako bi trebao izgledati proračun obitelji koja živi u elitnoj skupini od 15 država Europe.
To, naravno, sve ako dvoje odraslih ljudi radi. Ako je jedan privremeno bez posla ili ste, nažalost, na dužem bolovanju pa dobivate umanjenu naknadu – onda se život svodi na razvlačenje kartica i kupovinu po akcijama.
Realno, imamo lošu organizaciju vlasti. Veliku, sporu, zastarjelu upravu. Loše poslovne procese u zdravstvu i drugim kritičnim službama. Imamo rodijački kapitalizam koji nije omogućio razvoj pravog poduzetništva, nego "gospodarstvenika" naslonjenih na vlast, koji poslove dogovaraju uz ručak, a ne temeljem kvalitete proizvoda i usluga. Takvi se odnose prema radnicima s "ako ti nećeš, ima tko hoće" i to je priča koju su radnici slušali donedavno.
Imamo užasnu produktivnost
Imamo i užasno lošu produktivnost – što ne znači da Hrvati ne rade, već da nismo efikasni. Naime, ako kopate motikom, oznojit ćete se puno više od onog s traktorom i biti bitno manje efikasni.
Primjer: ako vlak dionicu 38 km do Zagreba vozi preko 50 minuta, i to kada ne kasni, pa još morate uzeti tramvaj do posla, trebat će vam sat i pol u svakom pravcu – što je ogromno gubljenje vremena. Ako za novu osobnu morate potrošiti par sati čekanja, to je također gubljenje vremena kada ste mogli raditi ili se odmarati. A loše posložene poslovne procese u firmama može valjda osvjedočiti svatko od nas.
U tom pogledu produktivnosti hrvatskog radnika se napravilo malo ili ništa – štoviše, ne samo da je neefikasna država, ne samo da imamo loš javni prijevoz, već je i hrpa privatnih firmi neefikasna jer žive od dogovora s državom!
Nismo se pripremili kao zemlja
Ako želite sudjelovati u maratonu – pripremate se. Inače ga nećete istrčati. Ako se želite popeti na planinu od 4000 metara, vježbat ćete na onima od 2000 metara. A jeste li čuli nekog političara, bilo koga, u zadnjih 20 godina da je rekao: "Idemo kao Hrvatska tu i tu, idemo se pripremiti da budemo konkurentni!" Niste? Naša priprema za Europu se uglavnom svodi na hrpu apartmana u kojima se ta Europa kupa ljeti. A nemaju svi apartmane i ne mogu svi živjeti od apartmana.
Kada pogledamo unatrag, rat je završio 1995., mirna reintegracija je bila 1997., dakle već je četvrt stoljeća prošlo otkad je Hrvatska u miru i u mogućnosti se razvijati. No, rezultat vidimo. Onaj prosječni građanin ove zemlje, iznad kojeg je po plaći pola radnika, a ispod kojeg je pola (nećemo sada uzeti u obzir obrtnike i slobodna zanimanja kojih danas ionako nema puno) prima 877 eura na mjesec. S time ako želi skromno živjeti, ne može se odvojiti od roditeljske nekretnine, teško da će negdje na put ili platiti kakvo usavršavanje.
Mladi pa i oni srednjih godina, oni koji žele raditi i zaraditi, a koji ne žele dijeliti stan s roditeljima, čekati da naslijede nešto od babe ili vikendom, umjesto da se odmaraju, raditi nešto u fušu kako bi zaradili za novu perilicu – takvi odlaze i dalje će odlaziti. Istina, ima zanimanja u kojima se i u Hrvatskoj može zaraditi više, ali nije uspješna zemlja gdje dobro živi mali broj specijalista, već ona u kojoj uspješno živi većina građana. A u Hrvatskoj ovaj naš prosječan, s 877 eura, nešto uspješno i ne živi.
Političari vrlo malo govore o standardu, a ako govore – pričaju bajke
Ako pratite političke rasprave zadnjih godina, o ovoj temi se priča vrlo malo. Hrvatska politička elita se bavi svime osim pitanjem standarda svojih građana. Istina, imaju neki ideja tipa sufinanciranja kupnje nekretnina, ali to samo znači da će država građanima uzeti novac porezom, kako bi ga onda opet dijelila građanima, ali po nekim svojim kriterijima.
Smanjiti poreze, ukinuti dvije trećine lokalnih samouprava, smanjiti ulogu države u svemu i pustiti ljude da rade i zarađuju – čini se da je za naše političare, kako vlast tako i većinu oporbe, nešto toliko revolucionarno da se to ne usuđuju ni spomenuti.
Što reći na kraju? Čovjeka s 877 eura, a to je onaj ispod kojeg je po plaćama pola radnika u hrvatskim pravnim osobama, čeka skroman život u kojemu se nekretnini može nadati ako mu netko iz obitelji umre, a onda ga jednog dana čeka mirovina prema kojoj je i ovih 877 eura san snova.
Tužno za ovako lijepu zemlju, na ovako dobrom zemljopisnom položaju i uz ljude koji svugdje gdje odu postanu poznati kao dobri radnici. Dobro u svemu tome je da nove generacije ne cijene isto "radno mjesto" do penzije, glupe šefove, nepotizam u upravi i loše firme. Odu gdje im je bolje. Potpuno su u pravu!
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala