KAD je u pitanju duga (po svemu sudeći preduga) i burna vladavina Angele Merkel Njemačkom i, posredno, Europskom unijom, nekoliko sličica ističu se kao posebno upečatljive i po mnogo čemu simbolične.
Jedna je zasigurno njen posjet ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, jedinom suvremenom europskom lideru čija vladavina je duža od njene (s ključnom razlikom što su Njemačka i ostale zemlje EU demokracije, dok Rusija to definitivno nije), kada je ovaj bivši KGB-ovac u pravoj špijunskoj maniri saznao za njenu fobiju od pasa i doveo ogromnog labradora sa sobom na susret u Sočiju 2007.
"Mutti" Merkel kao prva žena na čelu Njemačke i Europe
Očito ju je htio zastrašiti ili barem uznemiriti, ali ovaj “nestašluk” ruskog diktatora dobra je ilustracija mačističke predrasude da jedna žena, sa svojim iracionalnim slabostima i osjetljivostima, ne može biti učinkovit vladar ni ravnopravan akter na međunarodnoj sceni. I inače je jedno od glavnih retoričkih sredstava koje desničarski kritičari zapadne demokracije i ljubitelji istočnjačkih tiranija koriste je ono da su zapadne vlasti previše “feminizirane” i stoga - podrazumijeva se - slabe ili nestabilne.
No upravo suprotno, Merkel se u svojih 13 godina na čelu Njemačke nametnula kao eminentni europski i svjetski igrač, mudra i staložena “mutti” (kako joj Nijemci, ironično ili ne, tepaju) čija je riječ zadnja ili bez čijeg pristanka barem nema pomaka u rješavanju gorućih pitanja.
Druga je epizoda ona kada se, pri susretu sa srednjoškolskim učenicima u Rostocku, suočila s djevojčicom iz Palestine koja je izbjegla u Njemačku, ali njoj i njenoj obitelji je prijetila deportacija u Libanon, gdje su živjeli u izbjegličkom kampu.
Merkel i izbjeglice: Prvo "mi to ne možemo"...
"Razumijem to (što govoriš), ali politika je ponekad vrlo teška… Kada stojiš ispred mene, ti si vrlo simpatična djevojčica , ali znaš da su u palestinskim izbjegličkim kampovima u Libanonu tisuće i tisuće ljudi. I ako sada kažemo: ‘Svi vi možete doći i možete svi doći iz Afrike i možete svi doći (iz cijelog svijeta)... Mi to jednostavno ne možemo sve zbrinuti. A sad smo u toj situaciji i jedini odgovor je: ’Nemojte da traje predugo prije nego odlučimo. Ali neki ljudi će se morati vratiti natrag’", rekla je Merkel djevojčici.
Mlada Palestinka je na to počela neutješno plakati, shvaćajući da joj ni njemačka kancelarka ne može ili ne želi pomoći. Merkel je na to došla do nje, zagrlila je i pokušala je utješiti, no samo je učinila stvari još gorima. “Obavila si dobar posao”, rekla joj je Merkel, kao da se radilo o razgovoru za posao, ispadajući samo još više prijetvorna i hladna.
Maska blage i empatične “mutti” pune razumijevanja na trenutak je pala. Kao što je spala i ranije iste godine, kada su Merkel i njen ministar financija Wolfgang Schauble imali ključnu ulogu u bezobzirnom obračunu EU s neodrživo zaduženom Grčkom. “Nema alternative”, rekla je jednako hladno Merkel, pravdajući odluku da spasi njemačke i francuske banke koje su neoprezno davale kredite Ateni na račun osiromašenih grčkih umirovljenika i radnika, na čija leđa se svalio sav teret mjera štednje. Oprost duga kroz suvereni bankrot ili neki drugi način nije dolazio u obzir.
Grčku je, kako je tadašnji grčki ministar financija Janis Varufakis primijetio, trebalo slomiti i natjerati na bezuvjetnu kapitulaciju, za primjer drugim zaduženim državama europskog juga. Temeljni uzroci krize eura koja je tresla Europu od 2009., koji prije svega proizlaze iz činjenice da eurozona ima zajedničku valutu i Središnju banku, ali ne i proračun, odnosno javni dug, europske elite na čelu s Merkel jednostavno su izignorirale, ponajprije jer su ovakva pravila igre išla izravno Njemačkoj u korist, čineći njenu ekonomiju konkurentnijom od ostatka EU-a. Do neke sljedeće financijske krize koja će EU gurnuti još bliže raspadu.
...Pa onda "mi to možemo"
Epizoda s palestinskom djevojčicom možda i ne bi bila toliko znakovita da se nije dogodila u srpnju 2015. I da samo mjesec dana kasnije nije uslijedila druga, u zapanjujućem i gotovo neshvatljivom kontrastu s ovom. Suočena s golemim, neviđenim valom izbjeglica i migranata koji su krenuli u Europu iz Sirije i ostatka Bliskog istoka preko Turske i Grčke, a koji je u tom trenutku bio na svom vrhuncu, Merkel je u govoru rekla nešto po čemu će ostati možda i najbolje upamćena jednom kad ode s čela Njemačke: “Mi to možemo.”
Dakle, dijametralno suprotno od svog hladnog odgovora Palestinki, Merkel je tada, u prividnom naletu optimizma, ustvrdila da Njemačka može podnijeti priljev više od milijuna izbjeglica i migranata s Bliskog istoka. Nije vrijedilo što je Merkel mislila samo na izbjeglice iz ratom opustošene Sirije, iz koje su milijuni ljudi pobjegli pred dvostranim terorom džihadističke Islamske države i vojske Bašara al-Asada i njegovih ruskih i iranskih saveznika. I oni koji su podržali iznenađujuću odluku Merkel, okupljeni pod motom “Refugees welcome”, i oni koji su je osudili zbog toga, shvatili su ovu odluku kao otvaranje vrata svim stotinama tisuća koje su krenule za Njemačku.
>> Njemački ekstremni desničari mogu se zahvaliti Merkel na izbornom trijumfu
U konačnici, namjere i motivi Merkel nisu ni bili bitni, jer je rezultat bio upravo takav. Više od milijun ljudi došlo je u Njemačku, većinom iz ratnih zona u Siriji, Afganistanu i Iraku, ali i iz drugih ratom nezahvaćenih zemalja, bez praktički ikakve kontrole, bez adekvatne pripreme, bez plana i programa njihova smještaja, skrbi i, možda najvažnije, integracije u njemačko društvo, kulturno potpuno različito od njihovih domovina.
Ovo je bila posljedica, baš kao i s krizom eura, pravila igre koja su išli na korist Njemačke, a na štetu nejednako razvijenog europskog juga. Prema Dublinskoj regulativi, zemlje EU u koje izbjeglice prve stupe nogom - u praksi, Grčka, Italija i Španjolska - imale su dužnost dati im azil i zbrinuti ih. Drugim riječima, to nije bio problem Njemačke, sve dok u ljeto 2015. nije postao, kada je EU brana dramatično pukla.
Dovedena pred zid nakon dugogodišnjeg otezanja
Merkel se tada našla u nezavidnoj poziciji u koju se dobrim dijelom sama dovela, svojom poslovičnom neodlučnošću i beskrajnim oklijevanjem i kalkuliranjem i podilaženjem svim stranama koji su je održali na vlasti svih ovih godina, ali učinili i najkontroverznijim liderom u suvremenoj europskoj povijesti. Kada su stvari izmakle kontroli, Merkel je mogla ili tražiti zaustavljanje više od milijuna ljudi pod svaku cijenu - žilet-žicom, pendrecima i, ako treba, mecima, kao što su desničari tih dana tražili - ili otvoriti vrata i brinuti se za sve financijske i sigurnosne posljedice ovako stihijskog i, mnogi će reći, naivnog rješenja kasnije. Merkel je izabrala, po njenom, ali i po mišljenju većine Nijemaca, sudeći po tadašnjim anketama, manje zlo.
No nakon niza terorističkih napada, silovanja i ubojstava koja su počinili tražitelji azila koji su od 2015. došli u zemlju, nakon što ni tri godine kasnije priljev migranata (među kojima su izbjeglice iz Sirije, Iraka i Afganistana sve manje zastupljene) ne prestaje, već samo mijenja rute, nakon dramatičnog uzleta ekstremno desne Alternativne za Njemačku (koja je dobila ime upravo kao odgovor na Merkeličin slogan da alternative nema), sada druge najjače stranke u Njemačkoj, na valu antiimigrantske tjeskobe i ogorčenosti, i nakon jednako dramatičnog potopa vladajućih stranaka desnog (CDU) i lijevog centra (SPD), sve više Nijemaca i Europljana pita se je li ovo zaista bio najmanje loš izbor.
>> ANALIZA Je li Trump nepovratno uništio 70-godišnji savez Amerike i Europe?
Posljednja epizoda iz mandata Angele Merkel koju valja spomenuti je ona iz svibnja prošle godine. Nakon što se na G7 summitu očito morala suočiti sa stvarnošću da Njemačka i Europa u američkom predsjedniku Donaldu Trumpu imaju suštinski nepredvidivog, nesuradljivog, pa i neprijateljski raspoloženog sugovornika, Merkel je na stranačkom skupu svog CDU-a u Muenchenu rezignirano zaključila: "Vremena u kojima smo se mogli u potpunosti osloniti na druge su dobrim dijelom iza nas. To sam sama doživjela posljednjih dana. Mi Europljani moramo svoju sudbinu zaista uzeti u vlastite ruke.”
Iako nije imenovala ni Trumpa ni SAD, ključnog i neizostavnog saveznika Njemačeke posljednjih 70 godina, poruka je bila jasna. Njemačka i Europa se više ne mogu oslanjati na “ujaka Sama”, u eri Trumpa, moraju se sami pobrinuti za sebe, bilo kad je riječ o svom sigurnosnom i vojnom aparatu, zaštiti vanjskih granica ili općenito o očuvanju liberalnog međunarodnog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata. To se potvrdilo i na G7 summitu ove godine, gdje je slika Merkel koja bezuspješno pokušava urazumiti Trumpa rekla više od tisuću riječi.
Nije iskoristila priliku da obnovi EU s Macronom
Merkel je u toj nezavidnoj misiji tada dobila važnog saveznika - gorljivog eurooptimista, liberala i zagovornika daljnje europske reforme i integracije, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Ali Merkel je i tu povijesnu priliku potratila: što zbog vlastite tragične inertnosti, što zbog otpora i sabotaže populista koji su u međuvremenu zavladali dobrim dijelom Europe, uvelike predvođenih dugogodišnjim mađarskim predsjednikom i samoproglašenim zaštitnikom europske kršćanske civilizacije od muslimanske ugroze, Viktorom Orbanom. Orban se na europskoj sceni postavio kao antipod Merkel, stoga nije nimalo iznenađujuća anegdota koju je ispričao jedan neimenovani europski premijer: Kada Merkel napusti prostoriju u kojoj su okupljeni europski lideri, Orban je taj koji preuzima glavnu riječ.
Orbanov model žilet-žice, nepovjerenje pa i okrutnosti prema izbjeglicama, paranoje oko civilnog društva, unutarnjih i vanjskih neprijatelja europske civilizacije poput demoniziranog Georgea Sorosa, licemjernog huškanja protiv Bruxellesa i sabotaže bilo kakvih zajedničkih europskih rješenja koja navodno ugrožavaju nacionalni suverenitet, dok se u isto vrijeme obilato služi izdašnim EU fondovima i drugim blagodatima europske integracije, sve više nadjačava Merkeličin model koji se, nažalost, pokazao neučinkovitim i besciljnim. Ni Macron, vjerojatno razočaran Merkeličinom pasivnošću i pogođen vlastitom nepopularnošću u Francuskoj, više ne zagovara tako glasno nastavak europske integracije.
Kraj Merkel je prilika da EU preispita svoj smisao
Želi li Berlin više Europe ili ne? Kako misli riješiti očiti problem da milijuni migranata, i onih koji imaju pravo na azil i onih koji ga nemaju, žele pod svaku cijenu doseliti u Njemačku, privučeni njenom sigurnošću, prosperitetom, ali i više nego izdašnom socijalnom državom? Kako misli riješiti problem sustavne ekonomske nejednakosti Njemačke i zapadne Europe općenito naspram istočne Europe, koja se sve više prazni? Kako misli izaći na kraj s nepredvidivim Trumpovim SAD-om s jedne strane i sve opasnijom i agresivnijom Putinovoj Rusiji s druge? Želi li uopće biti europski, a zajedno s ostatkom EU i svjetski lider, ili će se po uzoru na Trumpa, Orbana i ostale populiste okrenuti načelu: “Njemačka prvo”?
Na sva ova pitanja odgovor će morati dati nasljednik Merkel, ma tko on bio i kad god stupio na scenu - za nekoliko mjeseci ako se njena klimava koalicijska vlada raspadne, ili 2021. kada joj istječe ovaj posljednji kancelarski mandat. Kada je s Trumpom postalo jasno da SAD više ne misli predvoditi savez liberalno demokratskih zapadnih zemalja, Merkel je među mnogim liberalnim i progresivnim analitičarima i političarima figurirala kao novi vođa “slobodnog svijeta”.
To se očekivanje, nažalost, pokazalo naivnim. Niti Njemačka ima moć neprikosnovene svjetske velesile kakva je Amerika, niti Merkel ima takvu principijelnost i, još važnije, takav liderski kapacitet. Kada god ode, gotovo je sigurno da će Europu, barem djelomično i vlastitom krivicom, ostaviti razjedinjenijom, nestabilnijom i nesigurnijom u vlastitu sudbinu i mjesto u svijetu nego kad je došla na čelo Njemačke prije 13 godina. Percepcija Merkel kao faktor stabilnosti pokazala se više kao privid nego kao stvarnost, uza sve njene pozitivne osobine i zasluge, prvenstveno kao glasa razuma, odmjerenosti i dostojanstva u sve vulgarnijoj i nezrelijoj političkoj atmosferi, među galamdžijama i populistima poput Trumpa, Putina, Orbana i Erdogana. Pa opet, i ovaj kraj bi mogao biti korisni novi početak i prilika da i njemački i europski establišment temeljito preispitaju za što se zapravo zalažu i što imaju za ponuditi razočaranim i frustriranim glasačima.