DOK su ruske jedinice u defenzivi i povlače se na dvije fronte, a u izvještajima ruskih vojnih analitičara naziru se kritički tonovi prema vojnom vrhu, politički vrh u slavljeničkom raspoloženju organizira pripajanje "novih regija" Ruskoj Federaciji.
Ruski ministar Lavrov tako je pozvao Zapad da "prihvati novu realnost" te se obratio ruskom parlamentu sa željom da se još koji put izglasaju slični ustavni zakoni. Službena ceremonija aneksije upriličena je u dvorani sv. Jurja u Kremlju, gdje je predsjednik Putin održao govor pred stotinama najviših ruskih dužnosnika.
Nerazmjer samouvjerenosti ruskog političkog vrha i stanja na fronti prilično je očit, što je u mnogim prokremaljskim medijima izazvalo nervozu iako je ministar obrane Šojgu u nedavnom intervjuu rekao da je uspješno mobilizirano više od 200.000 ljudi. Također je spomenuo da će ti ljudi prvo proći vojnu obuku te zatim biti raspoređeni u postojeće jedinice na fronti. Udar na Krimski most ubrzao je rusko rukovodstvo da uvede suroviju metodu u ratu u Ukrajini.
Nemoguća opcija
Pretjerano bi bilo reći da je raketiranje gradova diljem Ukrajine osveta za Krimski most, ali to je svakako imalo utjecaj. Sa stajališta Kremlja, područja koja su anektirana potpala su pod ruski ustav, a prije svega rusku vojnu doktrinu. To u teoriji može uključivati korake poput opće mobilizacije ili proglašenja izvanrednog stanja.
Ratno ili izvanredno stanje moglo bi biti proglašeno samo u spornim područjima ili na području cijele Ruske Federacije. Ako bi bilo proglašeno na cijelom teritoriju Rusije, vjerojatno bi na snagu stupila zabrana izlaska iz zemlje svih vojno sposobnih muškaraca.
Da to nije nemoguća opcija, najbolje govori to što su zapadna veleposlanstva ova upozorenja shvatila ozbiljno. Brojne države, kao što su SAD, Velika Britanija i Poljska, pozvale su svoje građane da što prije napuste Rusiju, posebno oni koji imaju dvojno državljanstvo.
Nakon što je predsjednik Putin okarakterizirao napad na Krimski most kao "teroristički čin", Oružane snage RF-a dobile su mehanizme da djeluju protiv "terorizma".
ODKB ili CSTO
Drugi aspekt o kojem se sve više raspravlja jest mogućnost vojnih zahtjeva Ruske Federacije od Bjelorusije i ODKB-a.
Ruska Federacija je 1992. godine nakon raspada SSSR-a pokrenula vojno-sigurnosnu alijansu ODKB (eng. Collective Security Treaty Organization – CSTO). Ideja je bila napraviti vojni savez koji će biti protuteža NATO savezu. Prvo članstvo sastojalo se od šest postsovjetskih država, koje su činile Zajednicu neovisnih država, a to su bile: Rusija, Kazahstan, Armenija, Tadžikistan, Kirgistan i Uzbekistan. Potpisan je Ugovor o kolektivnoj sigurnosti u glavnom gradu Uzbekistana Taškentu. Iduće godine priključile su se još tri države: Azerbajdžan, Gruzija i Bjelorusija.
Budući da je ugovor potpisan na pet godina, 1999. godine trebalo ga je obnoviti. Azerbajdžan, Gruzija i Uzbekistan odlučili su ne obnoviti ugovor pa je savez opet pao na šest članica, a jedino je Bjelorusija zamijenila Uzbekistan. Do 2002. godine savez je zapravo bio sigurnosni, a ne vojni. Tek 2002. godine postao je i vojni savez, a šest zemalja članica potvrdilo je članstvo. Po uzoru na članak 5. NATO saveza, u ODKB-u postoji članak 4. u kojem stoji:
"Ako jedna od država stranaka bude podvrgnuta agresiji bilo koje države ili skupine država, to će se smatrati agresijom na sve države stranke ovog Ugovora. U slučaju agresije na bilo koju državu članicu, sve ostale članice pružit će joj potrebnu pomoć, uključujući vojnu."
ODKB "pao na testu"
Poslije ruske invazije na Gruziju Rusija je najavila da će od ODKB-a tražiti priznanje Abhazije i Južne Osetije, nakon što je sama priznala neovisnost tih gruzijskih regija. No do danas ih nije priznala nijedna zemlja članica ODKB-a. Bjelorusija se zbog pritiska da prizna neovisnost Abhaziji i Južnoj Osetiji u 2009. godini našla na udaru ruskih sankcija. Rusija je tada zabranila uvoz mlijeka iz Bjelorusije, što je postalo poznato kao "Mliječni rat".
2010. godine ODKB je "pao na testu" i proglašen je tigrom od papira. U lipnju te godine izbili su etnički sukobi u Kirgistanu između Kirgiza i Uzbeka. Tadašnja predsjednica Kirgistana i bivši predsjednik, kojeg se optuživalo da njegove pristaše stoje iza tih sukoba, pozvali su ruske snage i ODKB da interveniraju. Tadašnji predsjednik Ruske Federacije Dmitrij Medvjedev odbio je intervenciju smatrajući to unutarnjim sukobom, a ne vanjskom ugrozom.
Zabilježen je pokušaj slanja ODKB-ovih snaga u mirovnu misiju u Donbas 2015. godine, a prošle godine su armenski političari kritizirali glavnog tajnika ODKB-a jer se upad azerbajdžanskih snaga na teritorij Armenije (ne u Nagorno – Karabahu, nego baš na teritorij Armenije) tretirao kao "granični incident".
Savezna država Ruske Federacije i Republike Bjelorusije
Osim ODKB-a, postoji i Ugovor Republike Bjelorusije s Ruskom Federacijom o Savezu dviju država. Savez država Ruske Federacije i Republike Bjelorusije je nadnacionalna organizacija koja se sastoji od dviju članica (RF i Bjelorusija), s ciljem produbljivanja odnosa između dviju država kroz integraciju u gospodarskoj i obrambenoj politici. Izvorno je Savez bio zamišljen kao konfederacija, no obje su zemlje zadržale svoju neovisnost.
Savez je sklopljen još 1997. godine, a predsjednik je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, koji je na toj poziciji od 2000. godine. Organizacijom upravlja Vrhovno vijeće uz druga upravna tijela. Postoje razne točke tog ugovora, većinom se odnose na gospodarska pitanja, a u kontekstu rata u Ukrajini svakako su najzanimljiviji oni vezani za vojno-sigurnosna pitanja.
2009. godine Rusija i Bjelorusija provele su prvu fazu zajedničkog programa obuke vojnih časnika osmišljenog za integraciju vojnih struktura. Taj vojni kolektiv zove se Regionalna skupina snaga Bjelorusije i Rusije. Ugovorom se propisuje se oružani napad na državu članicu Saveza, kao i sve druge radnje koje uključuju uporabu vojne sile protiv nje, smatra činom agresije protiv Saveza.
Ratni bubnjevi u Bjelorusiji
Dakle, Rusija nakon aneksije ukrajinskog teritorija smatra ukrajinske ofenzive u Luhanskoj i Hersonskoj oblasti, kao i napad na Krimski most, napadom na teritorij Ruske Federacije. Naravno, to što Rusija dio Ukrajine smatra svojim teritorijem, ne znači da može druge države ODKB-a pozvati na članak 4. Nijedna država ODKB-a, uključujući Bjelorusiju, nije priznala čak ni Krim kao dio Ruske Federacije.
Lukašenko je 2021. godine izjavio: "Svi smo shvatili da je Krim de facto ruski. Nakon referenduma Krim je postao Rusija i de iure." No službeno priznanje nije se dogodilo niti je Lukašenko otišao u posjet Krimu, što je bio najavio.
Druge članice ODKB-a uopće ne razmatraju mogućnost slanja svojih snaga u rat u Ukrajinu, čak se Kazahstan sve jasnije i glasnije distancira od ruske politike bojeći se za vlastitu sigurnost. Rusija vjerojatno i ne smatra takav scenarij realnom opcijom. Ipak, situacija s Bjelorusijom jest drukčija.
Kremlj vrši velik pritisak na Bjelorusiju
Kremlj vrši velik pritisak na Bjelorusiju u vidu vojne suradnje i "podnošenja ratnog tereta", što je Bjelorusija zasad vješto izbjegavala, osim što je bila poligon za rusku vojsku početkom invazije. Dakle, Bjelorusija i Rusija imaju barem dva ugovora o vojnoj suradnji, čije obaveze Bjelorusija sve teže izbjegava. Već je početkom listopada predsjednik Lukašenko naredio svojim ministrima da poduzmu "mjere za obranu državnosti".
U tom smislu iz Kijeva su se mogle čuti poruke upozorenja Bjelorusiji. Ukrajina je ranije u potpunosti minirala granicu s Bjelorusijom, a nedavno je porušila i sve mostove na granici, na što se požalio predsjednik državnog graničnog odbora Bjelorusije. Minsk je, osim toga, optužio Kijev da planira udare na teritoriju Bjelorusije. Naravno, nije jasno kakvu bi korist Ukrajina imala od toga da udari na Bjelorusiju i uvuče je u rat; vjerojatnije je da takvim najavama službeni Minsk priprema teren za mobilizaciju dijela svog vojnog kadra.
To se i dogodilo 10. listopada, kad su predsjednici Bjelorusije i Rusije dogovorili raspoređivanje zajedničkih trupa. Predsjednik Lukašenko dao je izjavu u kojoj se poziva na ugovor o Savezu dviju država.
Kakva je vojna snaga Bjelorusije?
Bjelorusija sama nema jaku vojsku, ima tek oko 60.000 aktivnih vojnika i 340.000 upitno obučenih rezervista. Uz to, politička nestabilnost u Bjelorusiji ne dopušta državnom vrhu slanje velikih snaga izvan zemlje ni naoružavanje civilnog stanovništva.
Procjenjuje se da će Bjelorusija i Rusija rasporediti određene snage duž granice s Ukrajinom kako bi razvukle i zadržale dio ukrajinskih snaga na tom području. Tako bi dio ukrajinskih snaga, koji bi inače sudjelovao u nastavku ofenzive na jugu i istoku Ukrajine, morao ostati na tom području.
Ruske snage nemaju dovoljno ljudstva čak ni za defenzivna djelovanja u nekim područjima dok se ne pripremi mobilizirani kadar pa raketiranjem gradova, usporavanjem i razvlačenjem ukrajinskih snaga žele usporiti njihove daljnje napade.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala