Subošić za Index: Zlatar nam je izdao potvrdu za dva tjedna. Ništa nije bilo sumnjivo

ŠEST je mjeseci hrvatska javnost pratila situaciju s osmero uhićenih Hrvata u Zambiji koje su tamošnje vlasti optužile za pokušaj trgovanja djecom. Nakon što su prije nešto manje od mjesec dana oslobođeni optužbi, jedan od njih, Zoran Subošić, odlučio je ispričati za Index svoju priču o teškim mjesecima u Zambiji.

Objasnio nam je kako su se on i njegova žena Azra Imamović odlučili na posvojenje djece iz DR Konga, kako je tekao cijeli postupak u Hrvatskoj i Kongu te s kojim su se neugodnostima, uključujući optužbe i vrijeđanja, suočavali. Opisao nam je i boravak u zambijskom zatvoru za koji kaže da je u katastrofalnim, neljudskim uvjetima, a otkrio nam je i da su planirali tužiti zambijske institucije za otmicu djece.

Što vas je nagnalo da istupite u medije i ispričate svoju priču?

Nisam bio siguran trebam li istupiti ili ne. Na kraju sam odlučio istupiti tamo gdje mogu biti siguran da mi nitko neće staviti riječi u usta koje nisam rekao i da pojasnim ljudima cijelu situaciju jer je bilo toliko negativnih komentara i natpisa i toliko stvari koje nisu imale veze s istinom.

Vi i vaša supruga išli se u Zambiju s još tri para. Kako ste došli u kontakt s njima? Jeste li se poznavali od ranije?

Ne, nismo se poznavali. Mi smo preko ljudi koji su prije posvajali djecu iz Konga došli do kontakata i onda je ispalo da će nam rješenja biti gotova u slično vrijeme pa smo se organizirali da zajedno idemo tamo jer smo smatrali da će djeci, jer su se poznavala od prije, biti jednostavnije i da će se, ako dođu sa svojim prijateljima, lakše prilagoditi na novo okruženje. To je bio jedan od razloga zašto smo išli zajedno. Azra je s njima kontaktirala prije puta.

Jeste li bili u kontaktu s udrugom Marijina farma?

Ne. Ja sam prvi put čuo za tu udrugu kada se o njoj počelo pisati. O njoj ništa ne znam. Znam par Marija kao osoba i par farmi, ali za ovu udrugu nisam imao pojma dok mediji o njoj nisu počeli pisati. Još uvijek ne znam o čemu se točno radi. U Zambiji se nisam htio dodatno opterećivati nečim što nema veze s nama. Još uvijek ne znam što je ta udruga, nisam si dao vremena da to proučim, a mislim da ni neću.

Ukratko, radi se o riječkoj udruzi koja je surađivala s Emmanuelom Kabongom i koja je ugašena nakon vašeg uhićenja.

Koliko znam, nitko od nas koji smo bili u Zambiji nije imao veze s njom.

Jeste li prije toga kontaktirali druge parove koji su posvajali djecu iz DR Konga? Jesu li vam oni ispričali svoja iskustva s posvojenjima?

Supruga i ja nismo znali nikoga tko je išao baš u Kongo. Komunicirali smo s ljudima koji su posvajali djecu od tamo preko Zambije. Nitko od njih nije imao problema, uputili su nas u proceduru i objasnili kako sustav funkcionira. Govorilo se da Kongo nije siguran i da se zbog toga djecu prvo dovede u Zambiju, jer je ona sigurnija. Kongo nije samo Kongo. Razgovarajući sa zatvorenicima iz Konga, rečeno nam je da tamo postoje dijelovi koji normalno funkcioniraju, ali i dijelovi gdje su pobunjeničke skupine i u tim je mjestima glava uvijek u torbi.

Kako to da ste se odlučili na posvajanje djece iz DR Konga? Jeste li ranije pokušavali posvojiti dijete u Hrvatskoj?

Mi smo tijekom upisa u Registar posvojitelja dobili informaciju da ima parova koji su posvojili djecu iz DR Konga i tako smo se krenuli raspitivati. Od više različitih izvora saznali smo da svatko od njih poznaje nekoga tko je posvojio dijete iz Konga. Ja nisam znao da su sva ta djeca iz Konga. Onda smo se krenuli raspitivati o proceduri i kontaktirati te roditelje.

Tako smo saznali i da je puno izglednije da ćemo dobiti mlađe dijete nego da čekamo u Hrvatskoj jer je ovdje pet puta više upisanih parova u Registar posvojitelja nego što ima djece podobne za posvajanje. Svi znamo za taj problem u Hrvatskoj, da je jako teško izuzeti dijete iz disfunkcionalnih obitelji jer postoje zakonske osnove da, ako roditelj još uvijek kontaktira s djetetom, ono ostaje u domu ili udomiteljskoj obitelji. 

Proučili smo sve i vidjeli da je moguće djecu posvojiti i tako smo odlučili posvojiti dijete iz Konga, jer smo smatrali da je to nešto normalno, što još uvijek smatram da je. Zna se tko su Mariellini roditelji, otkud su, a ne da su ta djeca pala s Marsa, da ih je netko ukrao i nama doveo.

Koja je Mariellina priča? Zašto je ona završila u sirotištu, gdje su njezini roditelji?

Ona je završila u sirotištu zato što su njezini roditelji užasnog imovinskog stanja, pogotovo majka. Nisam siguran da je njezin biološki otac živ, nama je rečeno da je umro od malarije dok je ona bila još jako mala. Majka je u drugom braku i znamo da je lošeg imovinskog stanja, da je boležljiva te da je izrazila želju da se njezino dijete posvoji negdje gdje bi joj bilo omogućeno školovanje i normalan život jer je u Kongu to za nju bilo nemoguće.

Ima li Mariella još braće i sestara?

Koliko znamo, ima brata i sestru koja je ostala s majkom, ona je starija. Situacija je bila takva da mi to nismo odmah znali, a dalje ćemo se truditi da i to dijete dođe u Hrvatsku, a čak bi i trebala doći u jednu posvojiteljsku obitelj, tako da bi Mariella i u budućnosti mogla ostati u kontaktu s bratom i sestrom.

Kako je tekao proces posvajanja? 

Mi smo u Hrvatskoj napravili sve što smo trebali kako bismo bili upisani u Registar posvojitelja. Od psiholoških procjena, od dolaska psihologa i socijalnih radnika u naš dom do potvrda o nekažnjavanju, potvrda da smo zdravi, podobni i sve ostalo potrebno. U međuvremenu smo saznali za postupak posvajanja iz Konga, kontaktirali smo sirotište i prvo su nam rekli da napišemo sve o sebi, zašto smo zainteresirani za posvojenje te su nas tražili potrebnu dokumentaciju.

Nakon toga su nam poslali sliku Marielle i to je bilo to. Onda je krenuo postupak preko odvjetnika, gdje smo prvo morali poslati dokumente koje je preveo sudski tumač na francuski, vezu s Centrom za socijalnu skrb, potvrdu od liječnika, potvrdu o nekažnjavanju, vjenčani list. Sve su to tražili.  

To smo poslali odvjetniku u Kongu i onda je on to išao predati na sud i tada je započeo proces. Mi smo u međuvremenu stupili u kontakt s Mariellom preko njene dadilje u sirotištu videopozivima, fotografijama, a dadilja joj je objašnjavala da ćemo mi biti njezini mama i tata i dijete je bili pripremano za odlazak iz sirotišta i upoznavanje s nama, što se i dogodilo kada su je doveli k nama u Ndolu. 

Koliko dugo je trajao taj proces? Koliko dugo ste prije upoznavanja bili u kontaktu s Marielle i sirotištem?

Oko šest mjeseci, s tim da je proces od kada smo se javili Centru za socijalnu skrb trajao nešto više od godinu dana.

Ne znam jeste li upoznati sa statistikom, ali sud u Zlataru odobrio je daleko najviše posvojenja iz DR Konga. Kako ste se odučili za Zlatar, je li vam ga netko preporučio?

Ne znam za brojke, ali mi smo išli na sud u Krapinu, gdje se nalazi ispostava za Zlatar, što nismo ni znali. Rečeno nam je da se u Zagrebu puno čeka, što je i istina, te su možda te brojke rezultat toga što je jako puno ljudi iz Zagreba posvajalo u Zlataru jer se tamo potvrda brže dobije. 

Nama su se javili već nakon dva tjedna i rekli nam da dođemo u Donju Stubicu, gdje je ispostava suda u Zlataru, i podignemo presudu. U Zlataru ni ja ni Azra nikad nismo bili. Nisam znao kako sve funkcionira, otišao sam predati papire u Krapinu, a nakon što je presuda donesena, otišli smo u matični upisati dijete u maticu rođenih i u knjigu državljana i onda smo na osnovu tih dokumenata dobili papire, prijavili djetetu boraviše, podignuli putovnicu i otišli po njega. 

Tko vam je u DR Kongu dao rješenje za posvajanjem?  

Doneseno je rješenje o posvojenju sa suda u Kinshasi te odluka o pravomoćnosti tog rješenja i na osnovu toga je hrvatski sud potvrdio stranu presudu. Svi podaci o djetetu, rodni list, vrijeme i mjesto rođenja i ime roditelja, sve se nalazi na sudu i u matičnom uredu. Zna se kako se dijete preziva. Sirotište u Kongu nije ništa potvrđivalo, već kongoanski sud i njihovo Ministarstvo vanjskih poslova.

Koja sutkinja je donijela presudu u Zlataru? 

To ne želim reći, ali nije ona koju se spominje da je potvrdila najviše tih slučajeva. U dijelovima medijskih nastupa postoje određene diskrepancije.

Rekli ste da ste odvjetniku platili 6000 dolara. Jeste li znali za što je taj novac i jeste li bili sigurni da je sve legalno?

On je morao sve te papire predati na sud, pratiti presudu i još mnogo toga. Bio sam siguran i vjerovao sam jer su ljudi koji su ranije posvajali djecu surađivali s istim odvjetnikom i nisu imali problema. Nije mi bilo sumnjivo jer su troškovi odvjetnika dolje veliki, to sad znam i nakon što sam boravio u Zambiji.   

Jeste li u bilo kojem trenutku cijelog procesa posvajanja znali da je prije nekoliko godina DR Kongo zabranio inozemna posvajanja?

Ja sam znao da postoji nekakva vrsta zabrane, ali, koliko smo mi shvatili, postoje i izuzeća u slučaju da su djeca ugrožena i da roditelji pristanu na posvajanje. Gleda se interes djeteta. Mi smo imali sve papire i zakonski smo legalni posvojitelji, podobni za posvajanje djeteta mlađeg od tri godine. 

Ni u jednom trenutku nismo pomislili da bi to bilo sumnjivo. Oko cijele te priče o posvajanju postoje izuzeci, to je činjenica. Jedan američki par je uspio posvojiti dijete bez obzira na to što je u SAD-u bila na snazi odluka da američki sudovi ne mogu potvrđivati presude iz Konga koje se tiču posvajanja djece. Dakle, opet postoji presedan ako je dokazano da je posvojenje najbolji interes djeteta.

Jeste li do Kabonga došli preko sirotišta ili su vas ranije uputili baš na njega?

Uputili su nas da je on voditelj sirotišta i onda ga je Azra kontaktirala. Čak smo ga upoznali jer je jednom prilikom došao u Zagreb na susret s roditeljima i djecom iz Konga koja su ranije posvajana. Imao sam želju upoznati ga da se uvjerim da je sve u redu, što mi se i pokazalo da je.

Kabongo je u međuvremenu nestao.

On nije nestao. On je u Kongu, i dalje tamo živi, a sirotište funkcionira, ali naravno da se nije pojavljivao u Zambiji jer ga nitko nije zvao zato što nije bilo potrebe za tim jer ni migracijska služba ni tužiteljstvo nisu imali dokaza protiv nas. U Zambiji vas prvo zatvore pa vas tek onda pitaju jeste li krivi, pogotovo kada se radi o migraciji.

Mi s policijom nismo imali nikakav kontakt osim kada smo se branili sa slobode, pa smo se morali javljati svakih tjedan dana da smo u Zambiji, da nismo pobjegli. Mi smo cijelo vrijeme imali posla s migracijskom službom koja nas je konstantno maltretirala i to sada mogu otvoreno reći. 

Na koje sve načine su vas maltretirali?

Prvo, kada su nam na aerodromu rekli da moraju nešto provjeriti s nama, da moramo u ured, djecu su nekamo odveli. Nama su rekli da su ih odveli majkama, a majkama su rekli da su ih odveli na večeru, da bi zapravo djeca nestala u nepoznatom smjeru. Nas parove su izmiješali i strpali u četiri odvojene policijske stanice u gradu.

Tražio sam da nekoga nazovem, rekli su mi da će mi to biti omogućeno, ali nije. Onda smo ponovno bili ispitivani i tražili poziv, ali su nam rekli: “Aha, vi biste ljudska prava.” Onda su nam rekli da će nas odvesti u pritvor zato što tamo ne postoji istražni zatvor, već svi idu u zatvor koji je takav kakav je. Prvi put smo išli kontaktirati obitelj nekih 26 sati nakon zadržavanja. Onda su naše obitelji kontaktirale službe u Hrvatskoj i objasnile im što se događa.

Nama imigracijska ni u jednom trenutku nije rekla zašto nas zadržava i što nije u redu s papirima ili bilo čime. I mi i djeca smo imali legalne dokumente, što je kasnije na sudu potvrđeno. Oni nisu imali zakonske osnove da nas zadrže, ali vi ste u stranoj zemlji, normalno je da poštujete lokalni autoritet, a pogotovo kada ne znate o čemu se radi. Naknadno smo saznali da su u lokalnim medijima pustili vijest da je osmero hrvatskih državljana s četvero djece pritvoreno zbog pokušaja trgovanja djecom.

Nakon koliko vremena ste uopće saznali za što vas se tereti?

Situacija je bila takva da smo tražili da nas se spoji s odvjetnikom. Prvo nam je dodijeljen po službenoj dužnosti preko službenika u zatvoru koji je također odvjetnik i onda nam je on rekao da smo zadržani zbog sumnje u trgovinu djecom. To nam nije bilo jasno jer smo rekli da imamo svu potrebnu dokumentaciju. Pitao nas je za dokumentaciju jer mu, naravno, imigracijska služba ništa nije pokazala. Mi smo mu pokazali dokumente, putovnice, rješenja o posvajanju, sve prevedeno na francuski i engleski jezik.

Onda je odvjetnik pokušao kontaktirati s imigracijskom službom te mu je rečeno da je u tijeku istraga. Mi smo se nakon tri tjedna pokušali žaliti, međutim, bili su božićni i novogodišnji praznici i ništa nije radilo. Mi smo tek nakon skoro mjesec uspjeli napisati žalbu Visokom sudu u kojoj smo tražili da nas se pusti ili da nam se objasni zašto smo u zatvoru u kojem su katastrofalni uvjeti. U zatvoru je bilo 140 ljudi na dva toaleta koja su se zalijevala vodom jer nema vodokotlića. 

Nema kreveta, već samo madraci, a ljudi leže jedni na drugima, To se nama nije dogodilo jer smo imali malo bolji tretman kao imigracijski pritvorenici. Nakon toga je imigracija odmah drugi dan podignula optužnicu i mi smo se na sudu izjasnili da nismo krivi te smo podnijeli zahtjev za jamčevinom da se branimo sa slobode.

Kako ste se osjećali dolaskom u Zambiju i upoznavanjem s djecom? Je li vam i u jednom trenutku palo na pamet da bi nešto moglo poći po zlu?

Sve je bilo u redu. Djeca su u početku bila oprezna, no, sjećala su nas se i brzo su se opustila. Marielle je jedna jako vesela i samopouzdana djevojčica i nije bilo nikakvih problema, sve je bilo super dok nas nisu zaustavili na aerodromu.

Što vam je u tom trenutku prolazilo kroz glavu? 

Pitali su nas kako smo posvojili djecu, a mi smo im pokazali dokumente i sve im objasnili. Nismo ništa skrivali jer nismo imali što skrivati. Mislio sam da možda nešto provjeravaju. Ni na kraj pameti mi nije bilo da će se podići optužnica protiv nas.

Kada ste saznali što je s djecom? 

Uspjeli smo saznati preko naše diplomacije jer nitko nije smio saznati gdje su djeca, ali smo saznali da su u redu. Nitko od nas nije bio u kontaktu s djecom dok ih nisu izveli pred sud. Samim time je Zambija prekršila svoje zakone jer, ako dijete mora u sudnicu, onda ga trebaju smjestiti u drugu prostoriju. Mislim da je to sutkinja namjerno napravila kako bi vidjela reakciju djece i nas.

Na kraju se pokazalo da nas djeca poznaju, da nam se vesele. Ono što mi se definitivno nije svidjelo je da se djecu na takav način dovodi u sudnicu. Ona su trebala biti sa socijalnim radnicima i u drugoj prostoriji. Ako smo mi optuženi da smo ih eksploatirali, pa je li normalno dovoditi ih pred nekoga tko ih je htio eksploatirati?

Šest mjeseci ste bili u Zambiji. Je li vam i u jednom trenutku prošlo kroz glavu da zaista postoji mogućnost da budete osuđeni i provedete sljedećih nekoliko godina u zatvoru a da ne vidite djecu i svoju obitelj? Jeste li imali krize?

Prolazilo je to kroz glavu, ali nismo mogli vjerovati u to zato što optužba nije imala smisla. Bilo je kod nekih kriza, kada se pojedincima trebalo pomoći nositi se s cijelom situacijom.

Nakon što vas je sud prvi put oslobodio, na samom izlasku iz Zambije ponovno ste uhićeni. Kako je izgledalo drugo uhićenje? 

Šokiralo nas je i izgledalo je slično kao i prvi put. Tražili su nas naloge za deportaciju na kojima je pisalo da ćemo, ako ne izađemo iz Zambije u roku od 48 sati, na 12 mjeseci u zatvor te da ćemo morati platiti jako visoku kaznu. Nismo htjeli riskirati, a imali smo plan i sve pripremljeno da odmah po slijetanju u Europu tužimo migracijski ured i povezane zambijske institucije za otmicu djece jer su to hrvatski državljani i naša djeca.

Vaš je slučaj bio iznimno praćen. Hrvatska javnost oko njega se dosta podijelila. S jedne strane, desničari na čelu s Domovinskim pokretom optuživali su vas da ste trgovci djecom, prišili su vam pridjev ljevičara, a s druge strane, dobili ste podršku Možemo. Jedan od vaših suputnika u Zambiji, Noah Kraljević, njihov je član. Smatrate li da je vaš slučaj korišten u političke svrhe?   

Oni koji su se prepucavali oko našeg slučaja samo su pokazali koje su im prave namjere i da to nisu političari ni ljudi, već jedan sloj društva koji želi drugome zlo. Ja ne znam zbog čega, ali to je njihov problem, a ne moj.

U centru pozornosti je cijelo vrijeme bio Noah Kraljević. Jeste li s njim razgovarali o svemu tome? Njega su napadali jer je transrodna osoba. 

Uopće o tome nisam razmišljao. Saznao sam za to na putu, no to me apsolutno nije interesiralo. Smatram da je to irelevantan podatak, što se pokazalo i na suđenju. To su koristile određene medijske i političke strukture samo kako bi nakupili broj klikova i pokazali svoje pravo lice. 

Došli smo do Ivana Pernara. Koja je bila vaša reakcija kada ste čuli da dolazi u Zambiju svjedočiti protiv vas?

Moram iskreno priznati da sam se u trenutku tog saznanja jako smijao jer mi nije bilo jasno zašto netko tko nas ne poznaje, a niti je pravnik, dolazi. Nije nam bilo jasno što želi. Kasnije se ispostavilo da želi svjedočiti. On je došao svjedočiti, no njegovo je svjedočenje bilo potpuno beznačajno. Koliko vidim, on se vratio u Hrvatsku i svi nastavljamo dalje voditi svoje živote.

Jeste li uspjeli saznati koji je bio motiv njegovog dolaska? Smatrate li da je možda bio politički uvjetovan?

Ne znam i to me, iskreno, ne zanima jer se ne želim baviti tuđim namjerama. Imam još, nadam se, barem 25-30 godina života pred sobom i mislim da ću ga provesti kvalitetnije nego da razmatram takve stvari.

Kako se ponašao u sudnici? Čuli smo da je urlao na vas i odvjetnike, da je vrijeđao Kraljevića. Je li to istina?

Nije vrijeđao nikoga. On je bio malo glasniji i previše emocionalan, na što ga je upozorila i sutkinja. Ništa što je rekao nije bilo relevantno i mi s njim nismo imali nikakav kontakt.

Većinu vremena branili ste se sa slobode. Kako ste provodili dane? Pojedini izvori tvrdili su da jedete jednom dnevno. Je li to istina?

To je bilo u zatvoru, prije nego što će nas pustiti, jer je migracijska služba stalno odgađala izlazak pa bi se znalo dogoditi da nismo naručili hranu pa bismo jeli jednom dnevno. Kada smo se branili sa slobode, pokušavali smo živjeti najnormalnije što smo mogli. Nismo imali ograničeno kretanje, ali smo najviše vremena provodili proučavajući slučaj i zakone kako bismo uvidjeli o čemu se uopće radi. Što se tiče financiranja, imali smo svoje ušteđevine, pomogla nam je obitelj, a imali smo puno ponuda za pomoć i od prijatelja i posvojitelja iz Hrvatske, no odlučili smo se sami financirati. Na svu sreću, završilo je kako je završilo.

Dva puta ste imali malariju. 

Prvi put je tek treći test pokazao da imam malariju pa se bolest nije dobro zaliječila, tako da su se paraziti ponovno rasplamsali, pa su me morali liječiti intravenozno. Uspio sam ih se riješiti. Prvi put sam bio na rubu pada u nesvijest.

Jeste li znali da je Ministarstvo u Hrvatskoj negiralo informacije da ste u teškom stanju i da bolujete od malarije. Kakav je bio vaš odnos s njima? Jeste li se osjećali zaštićeno?

Teško je osjećati se zaštićeno kada znaš da diplomacija ne može ništa po pitanju pravnog postupka. Što se tiče drugih stvari i kontakata, pravnih savjeta, to je funkcioniralo. Što se tiče natpisa, ne znam, nisam ih čitao niti planiram.

Je li se Marielle navikla na novo okruženje?

Marielle je super, okružena je s puno novih prijatelja, rodbinom i uživa u svakom trenutku. Ona je jedno zdravo i veselo dijete.

Kada sada pogledate iza sebe, kako vam tih šest mjeseci u Zambiji izgleda?

Na kraju, to je bilo jedno iskustvo i ono što je moglo u svemu tome biti tragično je da su djeca mogla izvući veće traume. Na sreću, to se nije dogodilo, sve super funkcionira i sada možemo biti sretni i zadovoljni što je sve prošlo tako kako je prošlo.