Nada Karaica iz Slavonskog Broda, danas 75-godišnjakinja, dugo je ignorirala važnost redovitih pregleda unatoč obiteljskoj povijesti bolesti. Njezina majka preboljela je karcinom dojke s 40 godina, ali unatoč tome Nada se nije obazirala na upozorenja i simptome koji su se kod nje počeli postupno javljati 2014. godine.
Zadnju godinu pred mirovinu, dok je radila kao nastavnica engleskog jezika, suočila se s dijagnozom karcinoma dojke, a u početku je odlučila "sve prepustiti slučaju". Obvezni sistematski pregled konačno ju je prisilio da se suoči s dijagnozom zloćudne bolesti i započne s liječenjem. Taj put nije bio lak, a kaže da joj je odugovlačenje odlaska na pregled samo produžilo patnju liječenja.
Ignoriranje simptoma i odlaska na pregled
"Sama sam sebi napravila zlo. Nikada nisam išla na kontrole niti mi je to uopće padalo na pamet. Nikada nisam bila nešto posebno boležljiva, a realno, čovjek ni ne razmišlja o tome da bi jednom mogao dobiti rak", priča nam Nada.
"Počela sam osjećati povremenu bol u rebrima zbog čega bih teško pomicala ruku. Jednom sam ju bila zamahnula i osjetila sam grč i pucketanje. Nisam se uopće mogla ispraviti. Onda mi je nakon nekog vremena iznad dojke iskočila kvržica.
Javila sam se svojoj liječnici koja me poslala na rendgen jer je mislila da imam nekakvu traumu na rebru. Na rendgenu su mi rekli da ne vide ništa, da nemam nikakav lom. Kada sam joj rekla da je u pitanju kvržica, ona me pitala kako sam mislila da će se ona vidjeti na rendgenu", priča nam Nada.
Bila je primorana otići liječniku zbog obaveznog sistematskog pregleda
Nakon šest mjeseci kvržica je počela rasti, a Nada nam priča da je tada prvi put pomislila da je u pitanju rak.
"Razmišljala sam hoću li otići liječniku ili ću prešutjeti da nitko ne zna i lijepo dočekati smrt. To mi je prvo bilo na pameti. Raka se nisam bojala, više me bilo strah liječnika, procesa liječenja i bolova. Zato sam zaključila da je bolje sve ostaviti kako je. Nikome nisam ništa rekla. A onda su 2014. godine sve žene s posla, uključujući i mene, dobile obavezan sistematski pregled. Pomislila sam da sam sada gotova i da će me doktor "uhvatiti".
Ušla kod liječnika na ultrazvuk dojke i rekla mu da imam rak. On se samo nasmijao. Međutim, kada me pregledao, rekao mi je da sam nažalost možda i u pravu", priča Nada.
Kaže da je nakon punkcije i službeno obaviještena da ima karcinom dojke te da treba krenuti s liječenjem. Kaže da se nije bojala. Prvo je išla na operaciju, a kaže da je imala sreće jer karcinom nije bio velik, te nije bilo ni potrebe za odstranjivanjem dojke. Kaže da joj je i doktor rekao da ima sreće jer je u pitanju bio tubularni karcinom, najmanje opasan, u početnom stadiju.
Kemoterapije je teško podnosila
Primila je tri kemoterapije, a kaže da je trebala primiti četvrtu, da ju ne bi mogla podnijeti.
"Te kemoterapije žene zovu ‘crveni vrag’. Meni je iza svake kemoterapije bilo jako mučno da sam se samo skrivala u spavaćoj sobi, pokrivala se preko glave, nisam znala što bih sa sobom. Sakrivala sam se od ljudi, nikog nisam mogla smisliti. Bježala sam u sobu i nisam htjela da mi itko dolazi u posjet. Bilo je strašno.
To je nekakva nemoguća mučnina koja te pati iz želuca, osjetiš ju u glavi, u cijelom tijelu. Ne mogu uopće shvatiti što je to u toj kemoterapiji da može zdrmati cijeli organizam. I kosa mi je odmah pala sva", kazala nam je Nada.
"Znala sam da će sva muka s liječenjem proći, ali treba to dočekati", kaže.
Na sreću, priča, nije bilo potrebe za četvrtom kemoterapijom. Nakon toga je primila 25 zračenja te s time nije imala nikakvih problema. Kako je na zračenja išla u Osijek, ondje se sprijateljila s drugim oboljelim ženama s kojima je voljela provoditi vrijeme.
Muž je jako pazio na nju. Kći je bila od iznimne pomoći
Muž je, priča nam Nada, bio zabrinut zbog njene bolesti no nije to previše pokazivao. Ipak, kaže da je na nju u to vrijeme jako pazio. "Ponašao se prema meni kao da sam od vate. Bio je tužan, pazio je da me ne dotakne prejako da me ne bi zaboljelo", kaže Nada.
Kaže da joj je kći jedna odlučna žena koja joj je jako pomogla. "Kada bih osjećala te strašne mučnine, ona se trudila pronaći lijekove koji bi mi pomogli. Ono što moram spomenuti su medicinske sestre na odjelu onkologije u Slavonskom Brodu koje imaju veliku odgovornost, a jako lijepo su se odnosile prema meni i drugim oboljelima", priča Nada.
Neugodnih iskustava, priča, nije imala, a nije joj bio problem ni hodati ćelava. Ipak, kći ju je nagovorila da joj kupe periku, kaže.
"Treba ići na redovne kontrole. Ja sam si priuštila puno više patnje nego što je trebalo"
Nada za sebe kaže da je sretnica jer je imala najblaži mogući oblik karcinoma te je unatoč prvotnom odbijanju suočavanja s bolešću i liječenjem uspjela preživjeti. Svoju ispovijest po prvi put je objavila na stranici Nismo same koja je posvećena ženama koje se bore s malignim bolestima.
Kaže da bi ipak trebalo ići na redovite kontrole i da je sigurna da bi ona svoju muku ublažila da je otišla na pregled kada je prvi put osjetila bol i napipala kvržicu.
"Treba redovito ići liječnicima na osnovne kontrole. U slučaju da se pojavi sumnja na neku bolest, treba odmah otići liječniku jer je kasnije manje liječenja i manje patnje. Ja sam si priuštila malo više patnje nego što je trebalo", ispričala nam je Nada.
Nakon izlječenja od karcinoma, Nada je imala i dva srčana aresta. Prvi put tek nekoliko godina nakon bolesti, a uspjeli su ju reanimirati sin i unuk. Kaže da je i tu imala sreće jer se sve zbilo pred njima, a hitna je došla u najkraćem mogućem roku. Drugi srčani arest je imala početkom ove godine. Danas uživa u mirovini.