Sloboda govora na društvenim mrežama očito ima svoju cijenu; dosad ju je plaćao Twitter, neuvjerljivim poslovnim rezultatima, a preuzimanje će dodatno podebljati troškove, kako za Twitter, tako i za samog Elona Muska.
SVE JE počelo zezancijom i plitkim provokacijama kakvima je Elon Musk i inače sklon; nije ni čudno da ga zbog toga gotovo nitko nije shvaćao ozbiljno. No samo tri tjedna kasnije, sigurno ste već čuli, deal je na pragu finalizacije, a Musk će, po svoj prilici, doista ostvariti cilj i domoći se vrlo skupe igračke (kako i priliči najbogatijem čovjeku na svijetu). Ili barem tako stvari izgledaju iz perspektive velikog broja korisnika Twittera.
Stvoriti novo ili "popraviti" staro?
Musk cijelu priču percipira bitno drukčije, a Twitter se, baš kao i različiti projekti prije toga, savršeno uklapa u veličanstvenu mesijansku rolu koju je sebi namijenio, hvatajući se ukoštac s problemima koje tište čovječanstvo. Nakon globalnog zagrijavanja i katastrofalnih klimatskih promjena, sada je na redu pravo slobode govora, problem koji podjednako muči dio stanovnika (a još više političara!) i prvog i trećeg svijeta.
A onda opet, nije baš lako ni iz čega stvoriti (relevantnu) društvenu mrežu; ogromnu prednost pionira kojima network effect fenomen pruža značajan vjetar u leđa jako je teško nadoknaditi. Mnogi su pokušali, no većina je - podbacila. Među potonjima je i ekipa iz Trumpove desničarske bulumente, koja je ponudila nekoliko konzervativnih inačica (alternativa Twitteru), no visoka očekivanja dosad se nisu materijalizirala. Parler s oko 16 milijuna registriranih korisnika te Gab i Gettr, s otprilike četiri puta manjim auditorijem, još su miljama daleko od Twittera koji broji gotovo 400 milijuna korisnika (o Facebookovim milijardama da i ne govorimo!).
Slabašna statistika svejedno nije obeshrabrila bivšeg predsjednika (prethodno prognanog s Twittera) koji je, na temeljima vlastitog brenda, krenuo graditi novu društvenu mrežu (Truth Social), ali ni njemu, blago rečeno, ne ide najbolje.
James Surowiecki nudi zanimljivo objašnjenje njihova (ne)uspjeha, tvrdeći kako online kongregacija "pravovjernih" ne pruža ni izbliza takvo zadovoljstvo kao mogućnost rasprave s "krivovjernima", onima sa suprotne strane političkog spektra. Dakako, i provociranja, huškanja i cijele palete niskih strasti koje se, u sukobu s woke opozicijom, u manjoj ili većoj mjeri manifestiraju na društvenim mrežama. Drugim riječima, Surowiecki vjeruje kako jednoumlje nije dobar recept za uspjeh određene društvene mreže.
Elon Musk je svega toga itekako bio svjestan dok je na Twitteru pokušavao opipati puls svojih fanova, navodno zabrinut pitanjem slobode govora. Konačan rezultat je pokušaj preuzimanja koji se, po svemu sudeći, uspješno privodi kraju. "Na kocki je opstanak civilizacije", kako tvrdi Musk, a društvene mreže su u tom kontekstu vrlo bitna poluga.
Preuzimanje na - dug
Poluga je u ovoj priči ključan pojam; riječ je ujedno i o modelu koji u financijskom žargonu (LBO iliti leveraged buyout) opisuje specifičan koncept preuzimanja (kupnje) imovine na - dug. Četrdesetak milijardi dolara, koliko mu je potrebno za preuzimanje Twittera, Musk naizgled lako može namaknuti - navedena brojka predstavlja tek 15% njegova ukupnog bogatstva.
Problem, međutim, leži u činjenici da se najveći dio njegova bogatstva sastoji od gomile dionica Tesle (plus nešto malo gotovine, da se nađe za džeparac).
Musk je (kako i priliči mesiji) štedljiv i skroman bogataš; ne prima plaću i odrekao se raskošnih nekretnina, a kako navodi njegova partnerica, "s vremena na vrijeme živi ispod granice siromaštva". Ovo potonje je bolje ne komentirati, no poantu ste shvatili - otuda i poluga kojom Musk namjerava prevaliti dio troškova preuzimanja na Twitter.
Točnije, oko 13 milijardi dolara obvezale su se osigurati investicijske banke kojima će Twitter, ako i kada se preuzimanje materijalizira, zauzvrat plasirati obveznice u vrijednosti 13 milijardi dolara, u najboljoj maniri hrvatskih tajkuna koji su putem kontroverznog LBO modela devedesetih godina prošlog stoljeća (uz svekoliki blagoslov političkih garnitura) grozničavo grabili imovinu u ratom opustošenoj državi.
Razlika je, naravno, u kolateralu: hrvatske banke vjerojatno nikad ne bi pristale financirati preuzimanje kompanije koja nije u stanju ponuditi izdašnu kolekciju nekretnina na koje je moguće upisati teret i na taj način osigurati kreditne plasmane. Američke banke nemaju nikakvih dvojbi oko toga - vrijedan brend i dragocjeno intelektualno vlasništvo za njih su dovoljno dobar instrument osiguranja. Ali to, naravno, znači da i banke snose određeni rizik - ako Musk financijski upropasti Twitter, banke sigurno neće biti sretne. Njihova je rola uvjetovana rizikom koji na sebe preuzima sam Musk.
Jer otprilike jednak iznos dolazi u obliku kredita pokrivenog dionicama (u omjeru 1:5); za 12.5 milijardi dolara Musk će založiti nešto više od 60 milijardi dolara vrijednosti dionica Tesle, što u ovomu trenutku predstavlja oko trećine njegova ukupnog vlasničkog udjela u kompaniji (Musk je, s nešto manje od 20%, najveći pojedinačni dioničar).
Ostatak će Musk pokriti u vlastitoj režiji; taj dio je zasad lišen konkretnih detalja, pa niti mogućnost agresivnije prodaje dionica Tesle ne bi valjalo unaprijed odbaciti (iako se sve češće spominju i potencijalni partneri). Takav scenarij nominalno ne ide na ruku niti Musku niti njegovoj brojnoj sljedbi, no nakon impresivnih poslovnih rezultata iz prvog kvartala, kojima je prvi čovjek kompanije usput ostvario (ranije definirane) uvjete za dodjelu poveće gomilice (jeftinih!) opcija na dionice, cijena dionica Tesle nanovo je preskočila granicu od 1000 dolara.
Twitter: Duga povijest neuspjeha
Musk problemu pristupa ležerno: "Nije riječ o financijama, već o slobodi govora i temeljima demokratskog društva" mantra je koju proteklih tjedana uporno ponavlja. Međutim, druga i treća komponenta ambicioznog plana preuzimanja, kojima Musk na kocku stavlja vlastitu imovinu, prilično su snažan motiv zbog kojeg financijski aspekt cijele priče teško može pasti u drugi plan. A gruba je realnost sazdana na vrlo neizvjesnoj (financijskoj) budućnosti Twittera, zbog čega je dogovor u konačnici možda tek Pirova pobjeda.
Gledajući stvari iz perspektive poslovnih rezultata, činjenica da je Musk dogovorio preuzimanje zapravo nije nimalo iznenađujuća, jer kredibilne alternative naprosto - nije bilo.
Dionice Twittera na burzi su se prvi put pojavile početkom studenoga davne 2013. godine; cijena fiksirana tijekom inicijalne javne ponude iznosila je 26 dolara, a do kraja prvog dana trgovine porasla je na 44 dolara. Do kraja godine dogurala je do sedamdesetak dolara, nakon čega je uslijedila višegodišnja agonija. Trebalo je punih sedam godina da optimizam investitora pogura dionice do novog all-time-high rezultata, a vrijeme između ta dva datuma ispunjeno je tek nizom razočaranja (i previranja).
Razmjeri razočaranja bili bi još i veći kada bi temelj kalkulacije bila zaključna cijena prvog dana trgovine (44.9 dolara), makar ni IPO cijena od 26 dolara kao polazišna točka ne nudi previše razloga za zadovoljstvo.
Iznimno konzervativna valuacija Aswatha Damodarana, objavljena te 2013. godine, neposredno pred burzovnu premijeru, predviđala je do 2023. godine rast prihoda na 11.5 milijardi dolara. Umjesto toga, Twitter je u protekla četiri kvartala uknjižio manje od pet milijardi prihoda.
Da stvar bude još gora, analitičari Goldman Sachsa, koji se u ovoj priči pojavljuju kao savjetnici na strani Twittera, u veljači ove godine su fiksirali ciljanu cijenu od oko tridesetak dolara po dionici. A uz takve brojke neprijateljski stav spram jedine, i k tome relativno izdašne ponude za preuzimanje, jako je teško argumentirati konkretnim razlozima.
U takvim okolnostima Musk očito nije potrošio previše vremena kako bi pridobio institucionalne investitore te je obvezujućom ponudom uprava Twittera bila prisiljena na kapitulaciju. Oni sami su bespomoćni, jer Twitter (za razliku od Facebooka) nema dualnu dioničarsku strukturu koja bi služila kao obrana od neprijateljskog preuzimanja.
Usto, svih ovih godina Jack Dorsey i društvo, koji zajedno kontroliraju tek mizernih 2.7% vlasničkog udjela u kompaniji, nisu uspjeli smisliti neku metriku kojom bi impresionirali investitore niti su našli načina da na adekvatan način monetiziraju predanost svojih (aktivnih) korisnika. Na njihovu žalost, u ovoj priči nema mjesta za bijelog viteza koji bi se uključio u licitaciju i spasio ih križarskog pohoda u režiji Elona Muska, a nemušti pokušaj obrane putem otrovne pilule (poison pill) kojom bi se spriječilo neprijateljsko preuzimanje, vjerojatno je tek učvrstio odlučnost druge strane.
Porozna računica?
Točka preokreta očito je bio konkretan plan financiranja, kojim je maglovita ideja o "popravljanju Twittera" konačno dobila opipljive obrise. Doduše, tržište i dalje nije načisto hoće li Musk doista prijeći s riječi na djela; nakon prijašnjih iskustava (isprazne najave preuzimanja Tesle), dionice Twittera još uvijek nisu dohvatile ponuđenu cijenu od 54.2 dolara po dionici, otvarajući rijetko viđenu priliku za arbitražu.
Sama procedura preuzimanja odrađena je traljavo i obilovala je brojnim propustima koji još uvijek mogu isprovocirati vrlo konkretne sankcije (Komisija za vrijednosne papire još se uvijek nije oglasila). Za početak, Musk je priložio pogrešan formular, prijavivši vlasnički udio na obrascu 13G (umjesto 13D) koji koriste pasivni investitori, bez namjere petljanja u poslovanje kompanije. A i to je odradio s desetak dana zakašnjenja, iako je nešto ranije, s očitom figom u džepu (i 9.1% dionica na računu), dokono lamentirao o problemu cenzure na Twitteru.
Dan kasnije je svoj propust ispravio i otvorio karte, pokazujući na koji je način stekao dionice Twittera, danima strpljivo akumulirajući zamjetne količine koje su u nekoliko navrata premašile i 15% dnevnog obujma trgovine. Sve to odradio je vrlo učinkovito: vagani prosjek cijene po kojoj je preuzeo kontrolu nad vlasničkim udjelom od 9.1% tek je nešto iznad 36 dolara po dionici, što ga, barem u ovome trenutku, čini neupitnim pobjednikom.
Na nešto duži rok stvari izgledaju bitno kompliciranije. Samo prva komponenta izvora financiranja, ona na teret Twittera, kompaniju će koštati blizu milijardu dolara godišnje. Riječ je o obvezama na temelju preuzetih kredita i emitiranih obveznica, što je popriličan teret u usporedbi s 1.4 milijarde dolara operativne dobiti (EBITDA) koja se očekuje u ovoj godini. Nije nemoguće, ali nipošto nije ni jednostavno.
Usput Musk ovim manevrom posredno ugrožava i svoj krunski dragulj: ako cijena dionica Tesle, založenih u sklopu druge komponente paketa financiranja, padne ispod (otprilike) 560 dolara po dionici, omjer preuzetih kredita i dionica iskorištenih kao kolateral mijenja se na 1:4, što u prijevodu znači da će Musk u tom slučaju biti prisiljen podebljati broj založenih dionica (ili djelomično otplatiti kredit, vjerojatnom prodajom dijela dionica).
No čak i ako sve prođe glatko, bez većih lomova, Musk će bankama iskeširati nešto više od milijardu dolara godišnje na ime kamata na margin kredite. Sve zajedno, ne računajući pritom obveze koje preuzima Twitter: 33 milijarde glavnice + milijardu dolara kamata godišnje za pravo slobode govora!? To se zove filantropija!
Uostalom, riječ je, kako kaže Musk, "o stvarima od vitalnog značaja za čovječanstvo". Doduše, definicija bezuvjetnog prava na slobodu govora u Muskovoj je glavi prilično fluidna, ali nije on tu zbog para (makar realizacija ove vizije nipošto nije besplatna).
A Trump? Uspješnim preuzimanjem Twittera bivši se predsjednik preko noći prometnuo u istaknutog (financijskog) gubitnika; Digital World Acquisition Corp, sumnjivi SPAC koji bi trebao izvesti Truth Social na burzu (o tome smo već ranije pisali), već se ranije počeo urušavati sam od sebe, pod teretom niza nepovoljnih okolnosti.
Upitno je hoće li Truth Social uopće izaći na burzu, no Trump, ma što on govorio o tome, ionako nikad nije bio osobito uspješan poslovni čovjek. Politika(ntstvo) mu puno bolje ide, a Musk bi mu mogao ponuditi željenu slamku spasa. U ime slobode govora ili agresivnije monetizacije aktivnosti korisnika na Twitteru, sasvim je svejedno.