Pod sivim nebom i tankim slojem snijega masivne sive i zelene konstrukcije podsjećaju na sovjetsku prošlost Ukrajine. Rakete i bacači spomenici su iz vremena kada je Ukrajina igrala ključnu ulogu u sovjetskom nuklearnom programu.
Ispod djelomično podignutog betonskog i čeličnog poklopca silosa izranja ogroman interkontinentalni balistički projektil (ICBM). No, raketa je samo replika, napukla i pljesniva. Već gotovo trideset godina silos je ispunjen krhotinama nekadašnjeg oružja. Cijela ta ogromna baza, smještena u blizini ukrajinskog grada Prvomajska, sada je muzejski kompleks. Kijev je okrenuo leđa nuklearnom oružju početkom devedesetih, kada je Ukrajina, kao neovisna država, izašla iz sjene Moskve.
Međutim, s obzirom na to da i tri godine nakon početka ruske invazije nema jasnog dogovora među saveznicima o tome kako jamčiti sigurnost Ukrajine nakon što rat završi, mnogi sada smatraju da je ta odluka bila pogrešna, prenosi BBC. Prije 30 godina, 5. prosinca 1994. godine, na ceremoniji u Budimpešti je Ukrajina, zajedno s Bjelorusijom i Kazahstanom, odustala od svojih nuklearnih arsenala u zamjenu za sigurnosna jamstva SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Kine i Rusije.
Vrijedi napomenuti da su rakete pripadale Sovjetskom Savezu, a ne novim neovisnim republikama. Ipak, čak trećina sovjetskog nuklearnog arsenala bila je smještena na ukrajinskom tlu, a predaja tog oružja smatrana je značajnim trenutkom, dostojnim međunarodnog priznanja. Tadašnji američki predsjednik Bill Clinton u Budimpešti je rekao: "Predani smo neovisnosti, suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti država kojima smo dali sigurnosna jamstva, to je naša obveza."
Kao mladi diplomirani vojni časnik iz Harkiva Aleksandar Susčenko je stigao u Prvomajsk dvije godine kasnije i sudjelovao u uništavanju raketa. Ondje se nalazi i danas, sada kao jedan od kustosa muzeja.
Nakon desetljeća patnje koju je izazvala Rusija, što međunarodna zajednica nije uspjela ili htjela spriječiti, Aleksandar dolazi do neizbježnog zaključka: "Gledajući što se sada događa u Ukrajini, moj stav je da je bilo pogrešno uništiti nuklearno oružje. No, to je bila politička odluka. Odluku su donijeli s vrha, a mi smo samo izvršavali naredbe."
Sergij Komisarenko, koji je 1994. godine bio ukrajinski veleposlanik u Londonu, kaže: "Bili smo naivni, ali vjerovali smo. Kada su se dogovoru pridružili Velika Britanija, SAD i Francuska, pa čak i Rusija, mislili smo da je to dovoljno."
Za siromašnu zemlju koja je tek izlazila iz desetljeća sovjetske vladavine ideja o održavanju skupog nuklearnog arsenala činila se potpuno besmislenom. "Zašto trošiti novac na izradu nuklearnog oružja ili njegovo održavanje ako ga možete iskoristiti za industriju i prosperitet?" pita se Komisarenko.
Međutim, upravo je godišnjica sudbonosnog dogovora iz 1994. Ukrajini poslužila kao prilika da preispita je li donesena ispravna odluka.
Na sastanku ministara vanjskih poslova NATO-a u Bruxellesu ovoga tjedna ukrajinski ministar vanjskih poslova Andrij Sibiga pokazao je zeleni fascikl u kojem se nalazio primjerak Budimpeštanskog memoranduma. "Ovaj dokument ipak nije osigurao ukrajinsku i transatlantsku sigurnost. Moramo izbjeći ponavljanje takvih pogrešaka", rekao je.
Ukrajinski ministar vanjskih poslova prozvao je memorandum spomenikom kratkovidnosti u donošenju strateških odluka o sigurnosti. Pitanje koje sada stoji pred Ukrajinom i njezinim saveznicima je kako pronaći drugi način za jamčenje sigurnosti zemlje.
Za predsjednika Volodimira Zelenskog odgovor je već dugo jasan. "Najbolja sigurnosna garancija za nas je NATO. Suradnja s NATO-om i Europskom unijom za nas nije podložna raspravama", rekao je.
Unatoč čestom i strastvenom inzistiranju Zelenskog na tome da samo članstvo u zapadnom savezu može osigurati opstanak Ukrajine protiv njenog velikog, pohlepnog susjeda, članice NATO-a ostaju podijeljene u vezi s tim. Usprkos prigovorima nekoliko članica put Ukrajine do eventualnog članstva u željenim savezima smatra se neupitnim, no vremenski okvir nije određen.
Saveznicima Ukrajine je cilj osigurati da ona bude u što jačoj poziciji pred mogućim pregovorima o miru sljedeće godine, u kojima će važnu ulogu igrati Donald Trump. "Što jača bude naša vojna potpora Ukrajini sada, to će jača biti njezina pozicija za pregovaračkim stolom u budućnosti", rekao je glavni tajnik NATO-a Mark Rutte u utorak.
Ne znajući kakav će biti Trumpov pristup Ukrajini, ključni pružatelji vojne pomoći, uključujući SAD i Njemačku, šalju velike nove pošiljke opreme Ukrajini prije nego što on preuzme funkciju.
Neki u Ukrajini smatraju da zemlja ozbiljna u pogledu vlastite obrane ne može isključiti povratak nuklearnom oružju, osobito jer će njezin najvažniji saveznik, SAD, možda postati nepouzdan u bliskoj budućnosti. Prošlog mjeseca dužnosnici su demantirali izvještaje prema kojima je dokument koji je kružio Ministarstvom obrane sugerirao da bi se jednostavan nuklearni uređaj mogao razviti u nekoliko mjeseci.
Iako to trenutačno nije na dnevnom redu, bivša zamjenica ministra obrane Alina Frolova kaže da curenje informacija možda nije bilo slučajno: "Očito se o tome razgovara u Ukrajini. Ako vidimo da nemamo podršku, da gubimo rat i da moramo zaštititi svoj narod, vjerujem da bi to mogla biti opcija."
Teško je zamisliti da će nuklearno oružje uskoro ponovno doći u snježne pustoši izvan Prvomajska. Preživio je samo jedan od zapovjednih silosa dubokih 30 metara, a sačuvan je u gotovo istom stanju u kakvom je bio 1979. godine. Riječ je o utvrđenoj građevini, izgrađenoj da izdrži nuklearni napad, s teškim čeličnim vratima i podzemnim tunelima koji je povezuju s ostatkom baze.
U maloj, zagušljivoj kontrolnoj sobi na dnu, do koje se dolazi još manjim liftom, primale bi se, dešifrirale i provodile naredbe za lansiranje interkontinentalnih balističkih raketa. Susčenko je demonstrirao način na koji bi dva operatera okrenula ključ i pritisnula gumb (sivi, a ne crveni). Djeluje pomalo komično, ali i ozbiljno.
Rekao je da je sredinom devedesetih ukidanje pogona očito imalo smisla. Amerika više nije bila neprijatelj. No, ukrajinski nuklearni arsenal je uključivao različite taktičke rakete, s dometima između 100 i 1000 kilometara. Susčenko komentira: "Ispostavilo se da je neprijatelj bio puno bliže. Trebali smo zadržati nekoliko desetaka bojevih glava. To bi jamčilo sigurnost za našu zemlju."