Godine 2025.* obilježava se 1100 godina od osnivanja Hrvatskog Kraljevstva, a kralj Tomislav ostaje u središtu tog narativa kao prvi hrvatski kralj. No, koliko je od onoga što znamo o njemu utemeljeno na dokazima, a koliko na kasnijim interpretacijama i mitovima?
Prema školskim udžbenicima, Tomislav je vladao od 910. do 928. godine, a kralj je postao 925. Pobijedio je Mađare i bugarskog cara Simeona u Bosni, a njegova vlast obuhvaćala je Slavoniju i veliki dio današnje Bosne i Hercegovine. No, mnogi od tih podataka su upitni i teško dokazivi.
Već u 19. i 20. stoljeću Tomislavova vladavina koristila se za oblikovanje nacionalističkih narativa. Teze o njegovoj vladavini nad Slavonijom i BiH služile su kao argument za ideju granice na Drini, no za to ne postoje čvrsti dokazi. Tijekom prve Jugoslavije Tomislav je tumačen kao simbol povijesnog bratstva Hrvata i Srba, osobito kroz priču o njegovom prihvatu srpskog kneza Zaharije. Nije slučajno da je jedan od sinova kralja Aleksandra Karađorđevića dobio ime Tomislav.
Iako o Tomislavu nema mnogo pouzdanih podataka, povjesničari se slažu da je zaista postojao. Njegovo ime spominje papa Ivan X. u spisima o crkvenom saboru u Splitu 925. godine, nazivajući ga kraljem. To je glavni razlog zbog kojeg se ta godina uzima kao godina njegove krunidbe iako ne postoji konkretan dokaz o samom činu krunidbe (što ne znači da se nije negdje i održala).
Jedan od najvažnijih izvora o Tomislavu je Historia Salonitana Maior Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća, koja sadrži bilješke o splitskim crkvenim saborima 925. i 928. godine. Prema tim podacima, Tomislav je prvi hrvatski vladar koji je nosio titulu kralja (rex) i upravljao dalmatinskim gradovima i otocima koji su nominalno bili pod bizantskom kontrolom. Međutim, Ivan Lučić-Lucius, otac hrvatske historiografije, odbacio je djelo Historia Salonitana Maior kao nepouzdan izvor i smatrao Stjepana Držislava prvim okrunjenim kraljem Hrvatske.
Priča o krunidbi Tomislava na Duvanjskom polju potpuno je neutemeljena. Njezin izvor je Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je u 19. stoljeću iz Ljetopisa popa Dukljanina preuzeo podatak o krunjenju nekog kralja Svatopluka na polju Dalma. Kukuljević je zaključio da je Svatopluk zapravo Tomislav, a Dalmu je povezivao s Duvnom. Povjesničari danas odbacuju tu teoriju.
Ljetopis popa Dukljanina, srednjovjekovni spis iz 12. stoljeća, sadrži brojne priče o nepoznatim vladarima i služi kao neprecizan, ali često korišten izvor za mitove. Kukuljević je u kontekstu nacionalnog preporoda želio stvoriti priču o Hrvatskom Kraljevstvu koja bi potaknula nacionalnu svijest.
Srednjovjekovne granice nisu bile fiksne linije kao danas. Teza da je Tomislav vladao do Drave i Drine temelji se na priči da je pobijedio Mađare i Bugare, no izvori za te tvrdnje su nepouzdani. Ljetopis popa Dukljanina spominje pobjedu nad Mađarima, ali ne navodi gdje i kako se ona dogodila. Ljetopis ne spominje ni Tomislava u kontekstu te pobjede već stoji da je neki vladar pobijedio Mađare.
Dakle, za pobjedu nad Mađarima izvor je isti onaj Ljetopis iz kojeg je proizašla izmišljena priča o krunjenju na Duvanjskom polju. Povjesničari pretpostavljaju da se sukob s Mađarima mogao dogoditi negdje prije 925. godine. Te godine se na crkvenom saboru u Splitu raspravlja o sudbini Ninske biskupije, a biskupu Grguru kao jedna od zamjenskih biskupija biva ponuđena Sisačka biskupija.
Ovaj podatak jasno govori da se vlast hrvatskog vladara u tom trenutku morala protezati do prostora međuriječja Save i Drave, gdje se nalazio areal Sisačke dijeceze, a vlast nad tim područjem mora da je bila rezultat pobjede nad Mađarima koja se spominje u Ljetopisu popa Dukljanina.
Tomislav je mogao biti moćan vladar velikog područja, iako nisu ostali fizički dokazi o njegovoj vlasti, poput natpisa na crkvama ili nadgrobnih spomenika. No, to što dokazi ne postoje opet nije dokaz da nije bio moćan, a uvijek postoji šansa da se neki novi dokazi i pronađu.
O pobjedi nad bugarskim snagama cara Simeona, negdje u zaleđu dalmatinskih gradova, piše Konstantin Porfirogenet u djelu O upravljanju carstvom. No, on u tekstu ne spominje Tomislava iako je bio njegov suvremenik. Ipak, vjerojatno je do bitke protiv moćnih Bugara negdje došlo i Hrvatska je izašla ko pobjednik što sugerira da je u to doba Hrvatska bila snažna i organizirana.
Ne može se sa sigurnošću tvrditi da je na čelu hrvatskih snaga bio Tomislav već se to pretpostavlja s obzirom da se bitka dogodila unutar vremena za koje smatramo da je na vlasti bio on.
Tomislav se ne spominje u spisima sa splitskog crkvenog sabora 928. godine, pa se pretpostavlja da je do tada umro. No, ni za to ne postoje sigurni dokazi.
Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u djelu O upravljanju carstvom piše da je Hrvatska imala 100.000 pješaka, 60.000 konjanika i flotu ratnih brodova. No, on ne spominje Tomislava, nego njegove nasljednike. Povjesničari su složni da su te brojke pretjerane, ali moguće je da je Hrvatska u to doba bila značajna vojna sila.
Povijesni narativi o Tomislavu oblikovani su prema političkim potrebama raznih epoha. U 19. stoljeću služio je nacionalnom preporodu, u prvoj Jugoslaviji simbolu jugoslavenskog jedinstva, a danas kao temelj nacionalnog identiteta Hrvatske. No, malo toga što se o njemu tvrdi može se sa sigurnošću potvrditi.
Ono što znamo jest da je Tomislav postojao i da ga papa Ivan X. naziva kraljem 925. godine. Sve ostalo - njegove bitke, granice kraljevstva, pa čak i način njegove krunidbe - ostaje u sferi povijesnih nagađanja i kasnijih konstrukcija.
Povijest srednjeg vijeka obilježena je fragmentiranim i često nepouzdanim izvorima i to nije slučaj samo u Hrvatskoj već je tako u cijeloj Europi. U slučaju Tomislava mnogo je toga izgubljeno u vremenu, a ono što danas znamo rezultat je interpretacija kasnijih povjesničara i političkih potreba različitih era.
*Kako ne postoji nijedan datum koji bi bio povezan s Tomislavom, stavili smo datum 23. veljače da bismo ispričali priču