VRIJEME izmiče. Iscrpljeni američki, britanski i drugi vojnici davali su posljednjih deset dana sve od sebe da bi evakuirali što više ljudi iz Kabula do isteka roka za povlačenje u utorak. Pritom su potpuno ovisili o dobroj volji talibana protiv kojih su dvadeset godina ratovali.
Neke europske i zapadne zemlje u četvrtak su priopćile da prekidaju evakuaciju zbog sigurnosne prijetnje njihovim snagama - Nizozemska, Belgija, Danska, Poljska, Njemačka i Kanada. A onda se dogodilo ono najgore - dvostruki teroristički bombaški napad pred aerodromom u kojem je, prema dosadašnjim izvještajima, poginulo najmanje 12 američkih vojnika, i deseci afganistanskih civila. Nastavak evakuacije nakon ovog napada više je nego upitan. Iko je Biden poručio da će se nastaviti, a da će počinitelje napada "uloviti i natjerati da plate", ulaz na aerodrom u petak je zapečaćen.
>> 95 mrtvih u napadu. Amerikanci zapečatili ulaz na aerodrom, Britanci se povlače
"Ovdje sam jer je SAD globalni lider, a mi tu ulogu shvaćamo ozbiljno", poručila je potpredsjednica SAD-a Kamala Harris ovog tjedna - iz Singapura, ne iz Afganistana ili neke susjedne zemlje, nazivajući povlačenje opasnom, ali ispravnom odlukom. Koliko opasnom, uskoro se ispostavilo. No upravo je uloga globalnog lidera nakon debakla u Afganistanu jednako upitna kao i sudbina Amerikanaca i njihovih suradnika koji su zaglavili u Afganistanu.
Kraj američkog stoljeća?
Brzina poraza u Afganistanu, u kojem je dvadeset godina napretka u domeni slobode, demokracije, ženskih i drugih ljudskih prava u Afganistanu naprosto izbrisano, neizbježno povlači još jedno neugodno pitanje. Znači li taj poraz i kraj onoga što su neki nazvali "američko stoljeće", neki "Pax Americana", a što se u suštini odnosi na eru američke globalne hegemonije, odnosno međunarodnog poretka u kojem je Amerika imala vodeću ulogu.
Kao što smo već pisali, u tom je svijetu Amerika imala ulogu svjetskog policajca, države ili, po mišljenju mnogih analitičara, carstva - koje je ipak različito od ranijih carstava. Amerika je, naime, bila prva koja je svoj, uvjetno rečeno, imperijalni status načelno koristila za promicanje liberalne demokracije i održavanje međunarodnog poretka utemeljenog na, ako ne na međunarodnom pravu koje nikad nije do kraja definirano, onda barem na setu određenih pravila usvojenih nakon Drugog svjetskog rata.
Iako je nerijetko intervenirala i rušila režime u drugim zemljama diljem svijeta, nije osvajala druge zemlje da bi ih zadržala pod svojom vlašću i učinila od njih svoje kolonije. Njene vojne intervencije u dva svjetska rata bile su motivirane prvenstveno zaštitom svojih saveznika i sprečavanjem svjetske dominacije, a isti su motivi bili primarni u hladnom ratu - zaustavljanje globalne ekspanzije komunizma kao glavne konkurentske ideologije kapitalističkoj, odnosno liberalnoj demokraciji.
>> Amerika više nije svjetski policajac. Ono što slijedi bit će puno gore
A ponekad su te intervencije bile izvršene iz humanitarnih motiva, kako bi se zaustavili brutalni ratni zločini, kao u Bosni, na Kosovu ili u Libiji, ili kako bi se razbile terorističke organizacije koje prijete čitavom svijetu, kao Al Kaida u Afganistanu ili Islamska država u Iraku i Siriji.
Američke intervencije nekad su bile idealističke, nekad čisto interesne
"To svakako nije bila kubanska raketna kriza, sigurno nije bio Irak, ali (intervencija u BiH) je dobar primjer onoga što se može učiniti kada Amerika ima umjerenu, dobroćudnu ambiciju", rekla je Sabina Ćudić iz bosanskohercegovačke liberalne stranke Naša Stranka za Guardian.
Sam izraz "američko stoljeće" skovao je1941. u eseju, kako piše Guardianov novinar Julian Borger, izdavački tajkun Henry Luce. On je predložio sljedeće: "Uistinu američki internacionalizam možemo učiniti nečim prirodnim u naše doba, poput zrakoplova ili radija." Zemlje poput Njemačke, Japana ili Južne Koreje svakako duguju današnji stupanj razvijenosti i prosperiteta američkoj podršci i zaštiti, iako su prve dvije bile njeni neprijatelji i egzistencijalna prijetnja u najkrvavijem ratu u povijesti.
Naravno, američke intervencije nisu uvijek bile vođene idealima, dapače. Američka vojska i vanjskoobavještajna agencija CIA često su služile kao servis interesima za glatko funkcioniranje američkih korporacija i promet vitalnim sirovinama, prvenstveno naftom.
"Talibani zasad poduzimaju korake kako bi pomogli da se naši ljudi izvuku, ali ovo je napeta situacija", rekao je Biden u obraćanju javnosti u utorak navečer. I to vjerojatno najbolje sažima ponižavajuću situaciju u koju se Amerika sama dovela, povlačeći se navrat-nanos iz Afganistana i računajući da će afganistanska vlada zadržati vlast u Kabulu barem dovoljno dugo da se svi Amerikanci i drugi zapadnjaci, kao i Afganistanci koji su s njima surađivali, na vrijeme povuku.
S raspadom Sovjetskog Saveza kao posljednjeg ravnopravnog suparnika 1991. američka hegemonija činila se neprikosnovenom. Američki politolog Francis Fukuyama iduće je godine objavio i svoju čuvenu - i kontroverznu - knjigu Kraj povijesti i posljednji čovjek, iznoseći tezu o "univerzalizaciji zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika ljudske vlasti".
"Beskrajni rat" protiv terorizma
Nije trebalo dugo čekati da se taj zaključak pokaže kao naivna iluzija. Razorni napad 11. rujna označio je početak nove egzistencijalne prijetnje zapadnoj civilizaciji - islamističkog terorizma. Tako je počeo "beskrajni" rat protiv terorizma koji se povlačenjem iz Afganistana čini završenim, no dojam bi mogao biti varljiv. U svakom slučaju, katastrofalni ratovi u Iraku i Afganistanu - iako je potonji nesumnjivo imao daleko snažnije opravdanje od prvog - duboko su narušili kredibilitet SAD-a kao benevolentne supersile.
Zajedno s militarizacijom, masovnim nadzorom, mučenjem i zatvaranjem osumnjičenih terorista bez suđenja, rat protiv terorizma imao je efekt kakav imunološki sustav organizma ima kod autoimunih bolesti - pretjerana reakcija koja nanosi još veću štetu.
Arapsko proljeće koje je nastupilo 2010. godine, kao posljednji veliki izboj volje naroda pod surovim autoritarnim vladama za demokracijom i slobodama koje uživa zapadni svijet, završilo je tragično. Intervencija NATO saveza u Libiji svrgnula je režim Moamera Gadafija, ali ostavila iza sebe zemlju u rasulu i kontinuiranom građanskom ratu.
A iako se SAD i EU nisu izravno miješali u rat u Siriji, kritičari svejedno krive njih, a ne brutalni režim Bašara Asada i njegove ruske i iranske saveznike za stotine tisuća mrtvih i opće razaranje u toj zemlji. Bjesomučna antizapadna propaganda i teorije zavjere kako je, primjerice, SAD stvorio Islamsku državu nanijeli su dodatan udarac američkoj reputaciji.
Vlatko Cvrtila: Svako carstvo dolazi nekom svom kraju
Na ovu temu razgovarali smo s profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i rektorom Sveučilišta VERN, Vlatkom Cvrtilom. Je li era američke hegemonije nakon poraza u Afganistanu završena, pitali smo ga.
"Svako carstvo dolazi nekom svom kraju, a u trenutku kad se pojave izazivači koji imaju određenu vrstu i količinu moći da mogu preuzeti i popuniti nedostatak kontrole koju veliko carstvo više ne može vršiti. Pa se tu pojavljuje Kina kao glavni izazivač, i to prije svega u ekonomskom smislu, a ako pratimo liberalnu političku teoriju, ona kaže da kad netko stvori određenu količinu ekonomske moći, iza toga slijedi i strateška politička, odnosno geopolitička moć. To je slučaj kod Kine i ona sad ima određenu hegemoniju - ne nužno takvu kakvu ima dosadašnje carstvo, ali ona može izazivati globalnu hegemoniju prijašnjeg hegemona", odgovara Cvrtila za Index.
"Povijest nas je naučila da su velika carstva propadala kad su se pojavljivali izazivači i kad je unutarnji sistem bio u određenoj krizi pa se u literaturi zaključuje da će i trenutna hegemonija nestati. Međutim, situacija nije tako jednostavna da možemo, temeljem ovoga što se u Afganistanu dogodilo, zaključiti da će se uskoro dogoditi značajno slabljenje globalne hegemonije SAD-a", dodaje Cvrtila.
"Svijet je ipak danas drugačiji nego u vrijeme Rimskog carstva, a SAD je još uvijek najjača vojna sila u svijetu, i politički i ekonomski. Imaju poluge i kroz međunarodno umrežavanje i samostalno djelovanje da još uvijek mogu utjecati na brojne procese u svijetu. Oni su jako dobro svjesni tko je najveći izazivač njihovoj globalnoj moći i zato jako puno svojih kapaciteta, diplomatskih, ekonomskih, vojnih, usmjeravaju u onaj prostor gdje bi se mogle pojaviti prve jače naznake ugrožavanja njihove moći, prije svega u jugoistočnu Aziju", objašnjava Cvrtila.
>> Bidenove izlike su jadne. On je glavni krivac za katastrofu u Afganistanu
Evakuacija kao test humanosti, ali i moći
I dok su svjetske diktature poput Rusije uglavnom prešle na model lažne demokracije, s evidentno namještenim izborima i prividom višestranačja, neke dosadašnje demokracije počele su ozbiljno skretati prema autoritarizmu - odnosno, kako ju je mađarski predsjednik Viktor Orban zgodno nazvao, neliberalnoj demokraciji. Drugim riječima, demokraciji bez ljudskih prava i trodiobe vlasti.
Gnušanje američke javnosti prema "beskrajnim ratovima" nagnalo je Baracka Obamu i Donalda Trumpa da se pokušaju, a Joea Bidena da zaista i dovrši povlačenje iz Afganistana, bez obzira na strašnu cijenu po Afganistance. Kaotični pad Kabula i očajnička evakuacija iz njega neodoljivo podsjećaju na pad Sajgona 1975. nakon povlačenja iz Vijetnama. Pa ipak, te je godine SAD evakuirao više od 130 tisuća vijetnamskih saveznika i nakon toga primio na stotine tisuća izbjeglica iz Vijetnama, Laosa i Kambodže.
To je bio test humanosti, ali i moći, jer supersila koja ne može ili ne želi zaštititi svoje saveznike nije vrijedna tog statusa, zaključuje Borger u Guardianovoj analizi.
Valja ipak priznati da su SAD i saveznici i ovih dana u Kabulu, unatoč kaosu i agoniji onih koji čekaju pred vratima aerodroma, zračnim putem evakuirali više nego impresivnih 105 tisuća Amerikanaca, Afganistanaca i drugih od 14. kolovoza do danas, prema podacima Bijele kuće. Budući da je veliki dio Vijetnamaca 1975. evakuiran brodovima, zračna evakuacija iz Kabula mogla bi biti najveća u povijesti. Nakon jučerašnjeg stravičnog terorističkog napada ispred aerodroma čini se nezamislivim da će svi Afganistanci koji žele otići iz zemlje i zadovoljavaju uvjete zaista biti evakuirani.
>>"Zapovijedao sam afganistanskim vojnicima. Izdali su nas"
Denis Avdagić: Ne mislim da je ovo kraj Amerike kakvu poznajemo
O ovome smo razgovarali i s vanjskopolitičkim analitičarem Denisom Avdagićem.
"Dosta eksperata povuklo je paralelu s Vijetnamom. Je li povlačenje SAD-a iz Vijetnama i padom Vijetnama završila uloga svjetskog policajca i moćne države? Kao što znamo, nije. Američka vojska je i dalje apsolutno najmoćnija vojna sila, SAD je definitivno svjetska sila. Približava li se Kina približava tome? Apsolutno, ali Kina nije ni približno tako ozbiljan igrač kao što je to SAD. Dakle, ne mislim da bi ovo trebalo značiti kraj Amerike kakvi svi poznajemo. Kraj takve Amerike nije došao ni s Donaldom Trumpom, iako su mnogi govorili da njegov izbor znači upravo to. Ne treba se zavaravati te, stvari nisu tako jednostavne i ne dolaze samo tako", kaže nam Avdagić.
"Afganistan je jedna doista mučna i komplicirana priča u kojoj očito sama misija nije bila postavljena na zdravim nogama. Na to su neki upozoravali. Nažalost, očito je došlo do zamora koji, kad uzmemo u obzir da je Trump prije više od godinu dana pregovarao s talibanima i najavio povlačenje, mislim da je i Biden došao u jednu poziciju iz koje se više nije mogao izvući. Bilo je puno onih koji su se nadali da će Biden ipak donijeti nešto drukčiju odluku. U svakom slučaju, čini se da nitko nije vidio način za stabilizaciju, s ovakvim načinom funkcioniranja afganistanske vlasti. A jasno je, ako se strategija ne mijenja, ostaje samo još jedan izbor - dignuti ruke od toga", tvrdi Avdagić.
Cvrtila: Sve je počelo Obaminom doktrinom
Cvrtila se slaže da se svijet svakako mijenja, ali da američka moć "nije pala samim time što su se povukli iz Afganistana, jer taj rat je ipak geopolitičko sredstvo za postizanje određenih ciljeva u onom trenutku kad je operacija pokrenuta".
"U međuvremenu su se ciljevi transformirali i SAD usmjerava svoje snage na neke druge prioritete. Još je Barack Obama u jednom govoru na West Pointu objasnio svoju doktrinu riječima 'ako u ruci držiš čekić, ne mora ti svaki problem izgledati kao čavao'. Time je dao do znanja da SAD neće više koristiti svoju vojnu moć da bi posredovao u određenim konfliktima koji im nisu ključni interesi da bi zadržali poziciju globalnog hegemona. Jer njima je izazivač Kina i sad prate što se događa s Kinom, a ne više toliko na Bliski istok", zaključuje Cvrtila.
Biden je i prije napada pred aerodromom dao do znanja da Amerika neće produljivati rok za dovršetak povlačenja i evakuacije iza 31. kolovoza. Drugim riječima, da neće prkositi talibanima koji su jasno dali do znanja da neće pristati na prelazak te "crvene linije", odnosno da će biti "reakcije" ako se "okupacija" produlji iza 31. kolovoza.
"Najveći debakl koji je NATO doživio od svog osnutka"
"Poručiti tako nešto SAD-u se i prijetiti de facto vojnim pute ne usudi baš bilo tko. A izgleda da je Biden prihvatio savjet da postupi po njihovoj naredbi i to je svakako zanimljivo. Ipak treba uzeti u obzir da bi daljnji ostanak u Kabulu značio vjerojatnu izloženost nesmiljenim napadima uz puno žrtava", komentira ovu situaciju Avdagić.
"Nastavit ćemo se odlučno i solidarno boriti protiv terorizma gdje god ga ima", poručile su u zajedničkom priopćenju zemlje G7 po završetku sastanka na kojem su sudjelovali i glavni tajnici NATO-a te UN-a.
Ipak, iako to ne iznose javno, mnogi europski lideri su privatno bijesni "što ih se nije konzultiralo oko planiranja povlačenja i što ih se tretiralo kao zadnju stavku, iako je to trebao biti zajednički pothvat NATO-a", kako je za Yahoo News ispričao Dave Keating, reporter iz Bruxellesa.
Njemačka kancelarka Angela Merkel opisala je poraz u Afganistanu kao "gorak, dramatičan i užasan", a njen nasljednik na čelu vladajućeg CDU-a Armin Laschet kao "najveći debakl koji je NATO doživio od svog osnutka". I generalni tajnik NATO-a Norvežanin Jens Stoltenberg priznao je u intervjuu za CNN da je "američka odluka (o povlačenju) kreirala ili formirala uvjete za NATO-ovu odluku" - odnosno, da SAD nije ostavio saveznicima drugi izbor.
Avdagić: Tko je pomagao talibanima čitavo ovo vrijeme?
"Ono što mi se čini da je izuzetno bitno je da je to bila UN-ova misija koju je vodio NATO, u kojoj su sudjelovali i hrvatski vojnici. UN jest pristupio stabilizaciji te zemlje, no očito su tu u potpunosti izostali drugi veliki svjetski igrači, članice Vijeća sigurnosti UN-a, koje očito nisu imale interes u stabilizaciji te zemlje. Prije svega govorimo o Kini koja je očito zadovoljna ovim razvojem okolnosti, i to ne samo jer Amerika gubi, nego zato što imaju vrlo jasne interese u Afganistanu. Pritom se postavlja pitanje i tko je pomagao talibanima čitavo ovo vrijeme", naglašava Avdagić, koji smatra i da nije isključeno da talibani uđu u savez s Kinom.
"Jasno je da je povjerenje američkih saveznika na neki način palo i da se osjećaju iznevjereno, ali ovo ne znači da je Amerika odustala od svega. Nećete sad vidjeti da će Rusi zbog ovoga, primjerice, krenuti na baltičke zemlje ili da Kina kreće na teritorije koje svojata. Opreza ima na svim stranama, svi su prilično iznenađeni događajem", drži Avdagić.
"Nije nemoguće da ovi talibani 2.0 postanu nova Islamska država, a znamo koliku je opasnost ona predstavljala i kako je brzo svijet djelovao da ISIS ne bi postao stvarna država koja bi značila terorističku prijetnju svojim susjedima, ali cijelom svijetu. Nije nemoguć razvoj takve priče među talibanima. Mislim da će oni, osokoljeni ovakvom brzinom napredovanja, to sad i prikazivati kao dokaz njihove nadmoći", upozorava Avdagić.
Cvrtila: Imali smo širenje demokracije, sad imamo povlačenje
Cvrtila pak ukazuje na Trumpovu odgovornost za debakl: "Trump je taj koji se nije konzultirao sa saveznicima kad je potpisivao sporazum o povlačenju s talibanima, dakle pobunjenicima. Umjesto da je potpisao tripartitni sporazum vlada-talibani-SAD, on je sklopio sporazum samo s talibanima jer mu je trebala neka vrsta međunarodnog uspjeha, u predizbornoj godini, i jer je obećao izaći iz Afganistana. Mi u ovom trenutku najviše razgovaramo o Afganistanu jer se osjeća moralna odgovornost Zapada."
"Nekad se činilo da pobjeda u hladnom ratu protiv komunizma s istoka nosi sa sobom velike mogućnosti razvoja demokracije u svijetu, a to je podrazumijevalo i da demokracije neće međusobno ratovati. Tu je i Fukuyamin Kraj povijesti i slične zablude. Sad imamo suprotno, povlačenje demokracije", navodi Cvrtila: "Uostalom, što je s konceptom UN-a 'responsibility to protect' (odgovornost za zaštitu)?
Znači li ovaj povijesni poraz da i NATO pripada u ropotarnicu povijesti, kako je nedavno komentirao Žarko Puhovski, dajući za pravo Trumpu?
Cvrtila: Ne bih rekao da se radi o multipolarnom svijetu, već prije o nepolarnom svijetu
"NATO kao takav neće nestati, mada je i kad je nestao istočni blok bilo velikih rasprava u SAD-u o tome ima li NATO kao produkt hladnog rata više razloga za egzistenciju kad mu je nestao najveći rival. NATO će uvijek, ako nema velikog vojnog rivala, imati problema s identitetom. I u ovom slučaju se postavlja pitanje sadržaja buduće NATO-ove strategije jer se ona razvijala i oko Afganistana i tog koncepta nation buildinga (izgradnje države)", smatra Cvrtila.
"Ali da će se samo tako raspasti, neće. Možemo raspravljati o smislu te organizacije, ali s druge strane ona donosi jačanje kapaciteta nacionalne obrane državama koje ga u današnjim uvjetima ne bi same mogle izgraditi. To se odnosi i na Hrvatsku, da ne govorim o baltičkim državama koje graniče s Rusijom", dodaje Cvrtila.
"I Rusija i Kina imaju dugoročne strategije širenja svog utjecaja i u tom širenju utjecaja će nailaziti na interese SAD-a i tu će postojati tenzije kao i do sada. Rusija već duže vrijeme jača svoju poziciju, prije svega kroz angažman u Siriji, gdje je izašla na Mediteran, i sigurno će nastaviti s tom politikom. A Kina koristi svoj soft power, ekonomsku moć, da bi popunila interes za vanjskim investicijama u državama kojima nedostaje investicija sa Zapada", ocjenjuje Cvrtila koji ipak ne smatra da ovo znači novi multipolarni poredak, o kojem Kremlj često govori.
"Ne bih rekao da se radi o multipolarnom svijetu, već prije o nepolarnom svijetu u smislu da više teško možete identificirati savezništva", zaključuje Cvrtila i ističe da postoji trend stvaranja novih centara moći i, naravno, opadanja američke moći.