NA PRVI pogled oni ne djeluju kao humanitarni djelatnici u ratnoj zoni - trenerica pasa iz Kenta, farmer iz Cornwalla i direktorica u tehnološkoj branši iz Sussexa.
No ovo troje britanskih dragovoljaca završilo je u Ukrajini, i to neovisno jedni o drugima. Spojili su se u Ukrajini i proveli su mjesece u opasnosti evakuirajući starije i nemoćne iz područja blizu fronta. Financiraju sami sebe i ne žele biti imenovani, piše BBC.
"Mama je plakala, ali je ponosna"
"Znam da su moji roditelji zabrinuti. Razgovarala sam s mamom, plakala je, ali bila je i ponosna na ono što radim. Znaju da ću biti ovdje neko vrijeme, ne znaju kada ću doći kući", kaže 21-godišnja trenerica pasa.
Dok traje ovaj razgovor, čuju se sirene za zračni napad, a u daljini odjekuju eksplozije.
Nada se da će jednog dana biti kvalificirana bolničarka. Zasad je odradila tečaj prve pomoći u traumi, a obučava se radeći. Pred reporterom BBC-ja brzo je provjerila potkoljenicu evakuirane osobe s pocrnjelom, gangrenoznom ranom. Na sigurnoj udaljenosti za njega je već bila organizirana medicinska pomoć.
Ovaj trojac redovito putuje do gradova na putu ruskih snaga koje napreduju diljem regije Donbas u istočnoj Ukrajini. Granatiranje je stalna prijetnja. Jedna vožnja bila je toliko rizična da im je ukrajinska vojska naredila da stave pancirne prsluke.
"Držimo se zajedno. Koliko god da smo u opasnosti, osjećamo se prilično pripremljeni i pouzdani kao tim", kaže engleska humanitarka.
Kombi farmera služi kao vozilo Hitne
Priznaju da se neki možda pitaju što rade u ovoj ratom razorenoj regiji i kakvu pomoć zapravo mogu pružiti.
"Nisam očekivao da ćemo biti potrebni ili željeni, ali zaista jesmo", kaže farmer koji se u Velikoj Britaniji bavio stokom i ovcama prije nego što je izgubio posao. Nakon što je Rusija napala Ukrajinu, napunio je kombi humanitarnom pomoći i krenuo prema Ukrajini. Sada im njegov kombi služi kao vozilo Hitne pomoći.
"U idealnom svijetu bili bismo suvišni, ali ovdje nismo. Ovdje radimo što možemo. Nismo stručnjaci, ali učinili smo puno u posljednjih nekoliko mjeseci. Mislim da ne postoji nešto važnije od ovoga što bih mogao raditi", kaže bivši farmer.
On je bio za volanom na dan novinarskog posjeta, a volonteri naglašavaju da dijele teret, uspone i padove, hrabreći se međusobno britanskim humorom.
Posljednjih mjeseci premjestili su oko 150 ljudi - neke u bolnicu u gradu Kramatorsku, druge na željezničku stanicu u Pokrovsku. Surađuju s etabliranom ukrajinskom nevladinom organizacijom Vostok SOS, koja im svaki dan daje popise osoba koje treba evakuirati, zajedno s informacijama o njihovom zdravstvenom stanju.
Dok se bore sa svakodnevnom logistikom i pomicanjem linija fronta, britanske humanitarce brine i to što međunarodna pažnja blijedi.
"Pomoć dolazi sporije. To me navodi na uvjerenje da se ljudi nekako navikavaju na rat i mislim da je to nešto što se stvarno ne bi smjelo događati", kaže bivši farmer i upozorava da je još mnogo onih kojima je prijeko potrebna evakuacija:
"Mnogi ljudi misle da su već izašli svi koji su trebali izaći. To nije tako."
"Napad Rusije na Ukrajinu je napad na sve nas"
Treća članica tima već je bila u pokretu kad je izbio rat. Provela je šest mjeseci putujući po Bliskom istoku, nakon što je napustila svoju poziciju u jednom tehnološkom startupu.
"Moja životna infrastruktura je već bila na pauzi tako da sam mogla slobodno doći ovdje i ostati na neodređeno vrijeme. Samo želimo obaviti stvari bez ikakve birokracije. Radimo svaki dan jer je to ono do čega nam je stalo. To je ono što je važno jer smo mi svi Europljani. Napad Rusije na Ukrajinu je napad na sve nas", govori ova Britanka.
Njezina obitelj iskusila je traumu rata i izbjeglištva. Njena baka morala je pobjeći iz Poljske tijekom Drugog svjetskog rata.
A kada je ovaj tim došao po 96-godišnjakinju po imenu Anastasija, ona ju je nježno primila za ruku. Anastasija je jako slaba i mora se pažljivo dizati. Njezin 70-godišnji sin Jevgenij kaže da su proveli dane pod zemljom kada je njihovo selo granatirano.
"Prije četiri-pet dana počeli su pucati iz minobacača. Pogođen je vrt, samo 10 metara od naše kuće. Kada je bilo tako bučno da se sve treslo, moja majka se jako uplašila", kaže Jevgenij za BBC.
Anastasiju pažljivo nose do vlaka. Ponovno mora bježati, baš kao što je to učinila s 15 godina, tijekom Drugog svjetskog rata.
Volonterka kaže da su najteži dani kada ne mogu evakuirati svakoga. Neki ne žele ići, nerado napuštaju dom i ognjište čak i kad se rat bliži.
"Nadaš se da činiš pravu stvar kada ih odvodiš iz njihove zemlje i da će se oni vratiti kući. Ali ne znaš što će se dogoditi. I razmišljaš o tome za svaku osobu koju evakuiraš. Hoće li se moći vratiti?"
Glas joj podrhtava od emocija.
"Ovo je prekrasna zemlja. Kažu mi da Ukrajinci ne mogu živjeti bez svoje zemlje. Kad god evakuiram ženu, ubrat ću joj cvijet ispred zgrade da ga odnesem. To je jedino što mogu učiniti", zaključuje britanska humanitarka za BBC.