Video: Dario Dalmacija
"MOLIMO ne stavljati preuzete pokojnike u ovaj frižider", stoji na prvoj od četiri velike rashladne komore zagrebačkog krematorija. U tom su frižideru pokojnici spremi za kremiranje i njihova će tijela, posljednji put pregledati liječnik prije nego što zapečati lijes i pošalje ih prema pećima. Nezgodno bi bilo da liječnik po frižiderima traži one koji su pripremljeni za kremiranje, među onima koji tek čekaju svoj red.
Otkako je prije tridesetak godina izgrađen krematorij u njemu je u pepeo pretvoreno gotovo 100 tisuća tijela. Svake godine ispraćaja na Krematoriju je sve više, u prosjeku više od 3000 godišnje, a za sve se brine samo nekoliko ljudi koji su nas proveli kroz mjesto na kojem se opraštamo od preminulih prijatelja i obitelji.
"Ne uzimamo latice s grobova"
Franjo Pavlić na Krematoriju radi otkako je otvoren. Još malo pa će u mirovinu. Poslovođa je za ispraćaje. Jedan od njegovih poslova je i osigurati da u velikoj i maloj dvorani ima dovoljno ružinih latica za posipanje lijesa.
"Potrošimo stotinjak tisuća ruža godišnje. Tko ujutro ima petnaestak minuta ili pola sata vremena natrga latice za ispraćaje. Ljudi često misle da mi te latice uzimamo s grobova, ali mi ih kupujemo", kaže.
"Neki su tražili narodnjake"
Sve ispraćaje nadgleda Jadranka Kralj. Iz svoje sobice s malenim prozorčićem vidi sve što se događa u dvoranama. Ona pušta i glazbu po želji obitelji. Najčešće je to klasična ili duhovna glazba, nešto starih hrvatskih napjeva. Bilo je muzičkih želja koje je morala odbiti.
"Znali su tražiti neprimjereno žestoke narodnjake. Obično ljudima uspijem objasniti da takva glazba nije primjerena za groblje i uvjeriti ih da tu muziku puštaju negdje drugdje", priča Jadranka Kralj. Njen posao je i spuštanje lijesa posebnim dizalom. Tijelo se ponovno sprema u rashladnu komoru i čeka svoj red za kremiranje.
Sat i pol je potrebno da se tijelo pretvori u pepeo
Na zagrebačkom krematoriju već dulje vrijeme ne radi jedna od peći pa tijela nešto dulje čekaju od ispraćaja do kremiranja. No, uskoro bi trebali instalirati novu, čim projekt bude završen. A ona će biti posebna po tome što toplinu neće koristiti samo za spaljivanje tijela, nego i za grijanje svih prostorija zgrade krematorija. Osim već spomenutih frižidera, naravno. Grobari će se tako, doslovno, grijati na toplini leševa.
Njihov kolega Martinec poslovođa je odjela za kremaciju. Njegov posao uglavnom odrađuje računalo. Ovisno o veličini pokojnika određuje temperatura i za nešto više od sata i pol tijelo je pretvoreno u pepeo. Ostanu samo kosti. Onda slijedi manje ugodan posao.
"Kada se kosti ohlade grabljicama ih povučemo u posudu i prebacimo u mlin koji ih pretvori u prah. Melju se oko sat vremena i onda sve prebacujemo u urnu", kaže Martinec. On i Pavlić nam demantiraju još jednu urbanu legendu. Pepeo onih koji nemaju nikoga tko bi im platio grobno mjesto ne prosipa se. Polaže se u zajedničku grobnicu urni i za svakog se ispisuje ime, prezime, datum rođenja i smrti. Grade već treću takvu skupnu grobnicu. No, to ne znači da se pepeo ne smije prosipati.
U gaju urni postoji Sunčana poljana na kojoj se može prosuti pepeo pokojnika, a za druge želje prosipanje u more, rijeke, na planinama ili u šumama potrebno je ishoditi posebnu dozvolu u Ministarstvu zaštite okoliša. Nekada su se obitelji kremiranih dovijale na razne načine. Potpisali bi da će urnu položiti na nekom drugom groblju na koje nikada ne bi otišli. Danas pepeo pokojnika mogu legalno prosuti prema vlastitoj želji. Uz nešto pečata i papirologije, jer birokracija ni mrtve ne pušta iz svojih pandži.