DA sam svaki put dobio jedan euro kad bi mi tko rekao "Zazivat ćeš ti Boga kad budeš umirao", sada bih već bio bogat čovjek.
A meni nije bitno samo to što ću raditi kad budem umirao nego i kako ću do tada živjeti. Ova sadašnja kriza pokazuje kako vjera čovjeku tijekom života više odmaže nego što pomaže.
Ubacivanje Boga u priču
Svi smo mi ispod kože načelno isti i nitko nije ravnodušan pred mogućnošću da će on ili njegovi bližnji oboljeti, pa možda čak i umrijeti zbog ovog opasnog virusa. Ali nevjernici na sve ovo gledaju s jasnom spoznajom da virusi postoje već eonima, da ih u prirodi ima na desetke tisuća s potencijalom da pobiju milijune ljudi, da su pandemije, nažalost, redovna prirodna pojava, bez nekog smisla i logike.
Vjernici, međutim, u cijelu ovu kaotičnu priču nekako moraju uključiti Boga.
Neki u cijeloj ovoj stvari vide neku nama sada nepoznatu božansku promisao. Činilo se to tako logičnim i jasnim kad je svojedobno tek započinjalo širenje AIDS-a, samouvjereno se govorilo o biču Božjem kojim se on obračunavao s homoseksualcima. Kasnije se ta smrtonosna zaraza – koja i danas hara, osobito po Africi – krenula širiti i među ljudima koji s homoseksualizmom nisu imali nikakve veze. Bog je sve manje ličio na preciznog snajperista koji gađa isključivo homoseksualce, a sve više na bombaša koji pobije i hrpu "normalnih". Samo ove godine od AIDS-a je umrlo milijun i pol ljudi (što je u ovom trenutku i dalje par desetaka tisuća više od korone).
Vjernici stradavaju kao i nevjernici
Blesavo je čak i pitati za nekakav božanski plan iza korone – posebno kad se vidi da vjernici ni u kojem slučaju nisu prošli nešto bolje od nevjernika. Naši su se pravoslavni susjedi bili prilično drčno postavili, negirali da bi korona promijenila išta u njihovim obredima, a posljedice toga trpe i nadalje. Međutim, ne umiru samo patrijarsi i episkopi, umiru svećenici i redovnici, pastori i rabini, hodže i imami – kao i gomile onih običnih, iskrenih vjernika. Ovom virusu stvarno nije bitno vaše duhovno stanje, nego ga jedino zanima kako da uđe u vaše tijelo.
Stoga su pitanja o nekom božanskom planu ili o zaštiti vjernika krajnje nepotrebna i štetna, ali se vjernici njima redovno opterećuju.
U biblijskim i srednjovjekovnim vremenima na ovakve se pošasti gledalo kao na kaznu Božju protiv njegovog neposlušnog naroda. Možda nismo dovoljno išli na mise? Možda smo previše gledali pornjavu? Možda su naši svećenici zabrazdili u nemoral? Nismo pobili pedere i feministice? Tko bi ga znao, srednjovjekovni flagelanti su bičevali sebe za pokoru, a onda su počeli proganjati Židove pod optužbom da su oni zatrovali rijeke i izazvali kugu. Židova se, srećom, još nitko nije sjetio u ovome zlu, sad su na meti Bill Gates i Big Pharma, ali to je već sasvim druga priča.
Briga koronu za vašu vjeru
Vjernicima sučeljenima s ovom krizom ne ostaje ništa drugo nego da izbacuju fraze poput "Čudni su putevi Gospodnji", pozivajući se na nedokučivost božanske volje. Sve su to odgovori kojima se pokušava izbjeći onaj za vjernike najstrašniji odgovor kako se jednostavno radi o prirodnom procesu, o nečemu što ne bira svoje žrtve.
Zamijetite uz to kako najmanje straha pred ovim zlom imaju zapravo oni koji se i najmanje imaju razloga bojati – mladi i zdravi, kojima je korona uglavnom nešto poput lagane prehlade. Uopće nije pritom bitno jesu li ti mladi ljudi vjernici ili nevjernici, važno je da su medicinske šanse na njihovoj strani. Naličje iste tvrdnje jest spoznaja da se virusa najviše plaše ljudi visoke dobi s popratnim bolestima. Plaše se i vjerni i nevjerni, i oni koji misle da se smrću tone u ništavilo i oni koji misle da će po smrti sresti svog Boga. Kako je to svojedobno zapazio moj tadašnji obiteljski liječnik: "Smrt je prijelaz u bolji život, ali nitko ne želi prijeći".
Tko se boji smrti još?
Da se vratimo temi smrti, koja je, nažalost, postala naša još bolnija svakodnevica. Stav prema vlastitoj smrti praktički nimalo ne ovisi o nečijim vjerskim stavovima, puno je bitnija dob u kojoj se čovjek nađe pred tom konačnom činjenicom. Tridesetogodišnjak koji umire od neizlječive bolesti čak ni do samog smrtnog časa ne prihvaća činjenicu vlastitog kraja; devedesetogodišnjak, pak, često i sam hrli u susret smrti, jer je ionako njegov život odavno izgubio onu negdašnju ljepotu i kvalitetu.
Dvadesetak godina rada u pastoralnoj službi i susreti s osobama pred vratima smrti (njihove ili njihovih bližnjih) meni osobno nisu dali dojam kako su u tom pogledu vjernici nešto hrabriji i mirniji. Dobro se sjećam kakve je bolne šokove znala izazvati vijest o nečijoj preuranjenoj smrti ili, još gore, o neizlječivoj bolesti koju nisu uspijevale odagnati ni najgorljivije molitve. Ako pred sobom imate sliku vjernika koji mirno predaje svoj duh Bogu, onda vam moram reći da sam i to vidio – ali isključivo kod starih ljudi, nikada, da ponovim - nikada kod mladih. I vjernici i nevjernici jednako bolno doživljavaju vijesti o dragim osobama koje mučno umiru od korone – ali ove druge barem ne muči pitanje svrhe i smisla toga.
Gorka je to istina da vjera tijekom života čovjeku samo donosi dodatna opterećenja, a da mu u trenutku smrti praktički ne nudi nikakvo olakšanje.
Svima nam je mrijeti, a prije toga valja nam živjeti. Ovu će krizu psihološki lakše izgurati oni koji se ne zamaraju davanjem mahom potpuno nesuvislih teoloških objašnjenja.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala