VLADA Andreja Plenkovića donijela je na današnjoj sjednici odluku o maksimalnoj maloprodajnoj cijeni benzina i dizela.
Ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović jučer je rekao kako će se podignuti cijena minimalne plaće. Ona bi trebala tako iznositi 4250 kuna netto, a što će biti iskomunicirano prema javnosti kroz idućih petnaestak dana.
Zajednički nazivnik
Ove dvije odluke, iako se tiču odvojenih segmenata, imaju zajednički nazivnik, a to je činjenica da vlada gospodarske i socijalne probleme rješava preko realnog sektora.
>> VIDEO Plenković: Ograničit ćemo cijenu benzina i dizela
Što se tiče cijene goriva, premijer Plenković je rekao kako se tako ograničava cijena benzina na 11.10 kuna po litri, a dizela na 11 kuna po litri, dodajući da vjeruje kako će distributeri izdržati te da je to odluka na korist "našeg gospodarstva i naših građana".
>> Koliko država uzme na litru goriva?
Kako je Index pisao, nabavna cijena ima udjel od 30 do 35 posto, posebni porez oko 40 posto, dok PDV u strukturi cijene goriva ima udjel od dodatnih 20 posto. Trgovačka marža je između 5 i 10 posto.
Trošarine ostaju iste
Drugim riječima, kada litra goriva iznosi 11 kuna, vlada na trošarine uzima 4.4 kn i 2.2 kn za PDV, dok trgovac gorivom uzima 1.1 kn.
Fiksiranjem cijene goriva, pojednostavljeno rečeno, vlada zabranjuje trgovcima da podižu cijene u skladu s kretanjima na svjetskim tržištima, dok sama trošarine nije spustila.
Vuković: Vladi je lakše fiksirati cijenu nego smanjiti trošarine
Kontaktirali smo ekonomskog analitičara Vuka Vukovića.
"Umjesto odluke da smanji trošarine, koje su najveće, one idu i do preko 60 posto, vlada ide na marže trgovaca, a marže tu ionako čine oko 10 posto ukupne cijene goriva. Nafta je na svjetskim burzama na oko 80 dolara, kad je pala, bila je ispod 20 dolara. Onda cijena litre goriva nije pala na pet ili šest kuna", rekao je Vuković.
"Država većinu ubire sebi, problem je upravo u visokim trošarinama, ali vladi je lakše donijeti odluku o ovako nečemu nego smanjiti trošarine", objasnio je.
Ograničenja cijena su isprobana u socijalističkim sustavima, to je promašeno
Govori da je općenito loše ograničavati cijenu.
"Zašto onda ne ograničiti cijenu nekretnina u Zagrebu koja isto skače? Tako se sve može ograničiti. Ali, to je isprobano u socijalističkim sustavima te su takve mjere uvijek bile promašene. Bilo je u prošlosti pokušaja i u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama i isto je bilo promašeno. Država ne može dopuštati da fiksira cijene, a pogotovo kad može smanjiti trošarine i tako riješiti dio problema", istaknuo je Vuković.
Možemo očekivati otkaze
Pitamo ga može li se očekivati da se neke benzinske postaje zatvore.
"Moguće je, ne možda klasično zatvaranje poslovnica, koliko otkazi. Ne znam kako će reagirati vlasnici postaja, nisam još s nikim razgovarao o tome, ali sve je moguće. No, neće biti dobro nakon ovakvog poteza", rekao je.
Ovome nije prethodila analiza
"Sve u svemu, radi se o neučinkovitim metodama, konkretno cijene se ne ograničavaju, to je očajnički potez, tome nije prethodila nikakva analiza, studija, nikakvo razmatranje o učincima. Vlada to rješava na loš način", objasnio je.
Odgovorio je na pitanje minimalne plaće radnika.
"I tu se preko leđa privatnog sektora kupuje socijalni mir", rekao je.
Grubišić: Država ne bi trebala administrativno ograničavati cijene proizvoda.
Kontaktirali smo i ekonomskog analitičara Andreja Grubišića, koji nam je odgovorio pismenim putem.
"Država ne bi trebala administrativno ograničavati cijene proizvoda. Naime, ograničavanjem cijene odabranih proizvoda i usluga će se dogoditi nešto od sljedećih scenarija:
1. ako je tržišna cijena proizvoda 10 HRK, a država mu ograniči cijenu na 20 HRK, neće se dogoditi ništa loše za vlasnike kompanije koja prodaje proizvode, njenim kupcima tj. potrošačima, niti dobavljačima, međutim, šalje se signal da je država spremna arbitrarno regulirati cijene što će nekim dionicima biti znak da se mogu izboriti za poziciju na tržištu političkim intervencijama (crony kapitalizam),
2.ako je tržišna cijena 20 HRK, a država mu administrativno ograniči cijenu na 10 HRK, reperkusije bi mogle biti sljedeće:
a) Proizvođači i trgovci će prestati opskrbljivati potrošače proizvodima jer to ne mogu raditi na vlastitu ekonomsku štetu (dakle, nestašica proizvoda šteti vlasnicima kompanije, njenim kupcima i dobavljačima)
b) Potrošači koji bi proizvod bili spremni kupiti po cijeni od 20 HRK to više neće imati priliku jer neće biti proizvoda u tolikom volumenu koji su spremni kupiti (dakle, nanosi im se šteta iako su spremni platiti veću cijenu)
c) Potrošači koji proizvod ne mogu platiti više od 10 HRK ga ionako neće moći kupiti, jer niti ga mogu platiti niti je proizvod dostupan (dakle, ograničavanje cijene za njih nije donijelo nikakvu korist)
d) U ekstremnim uvjetima razvit će se crno tržište na kojem će se proizvod prodavati po tržišnoj cijeni (dakle, razvoj sive ekonomije) uz mogućnost da 'povlaštene' skupine budu privilegirane i na tom crnom tržištu.
e) Ako potrošači nastave kupovati proizvod po cijeni od 10 HRK, cjelokupna razlika do tržišne cijene ide na štetu vlasnika kompanije i/ili njenih dobavljača (ovisno o pregovaračkoj snazi jedne i druge strane) što je direktno biranje pobjednika od strane država (crony kapitalizam), ali i to neće trajati unedogled jer će razina profitabilnosti i prinosa na investirani kapital padati i tjerati kompanije na smanjenje ili prestanak svojih aktivnosti (što će dovesti do smanjenja ili u ekstremnim slučajevima nestanka ponude, a to ide na štetu svih – potrošača, vlasnika kompanije, dobavljača i države)
f) Mogu se pojaviti interesne skupine koje će temeljem ovog presedana tražiti administrativno ograničavanje cijene i drugih proizvoda (npr. stanova) sa svim mogućim reperkusijama koje su ranije navedene.
Nikome (na dulji rok) nije bolje
Iz gornjeg je vidljivo da se ograničavanjem cijena proizvoda u najboljoj varijanti može postići efekt da nikome ne nastane šteta (scenarij 1), ali ne zato što je ograničavanje cijena proizvoda dobro, nego samo zato što je administrativno određena maksimalna cijena manja (ili bar jednaka) tržišnoj cijeni. Ukoliko je obrnuto (administrativno određena maksimalna cijena proizvoda je niža od tržišne), nekima nastaje šteta, nekima je isto kao da je stvar prepuštena tržištu, ali najbitnije od svega – nikome (posebno na dulji rok) nije bolje.
Pozitivni intervencionizam
Najzdraviji način ponašanja države je tzv. pozitivni intervencionizam u kojem država smanjuje svoj udio u ukupnoj maloprodajnoj cijeni litre goriva kroz smanjenje trošarina i opće stope PDV-a. Prvo će imati direktan efekt na cijenu, a drugo kombinaciju direktnog i indirektnog (zbog stvaranja prostora za pojeftinjenje drugih proizvoda i/ili veće plaće potrošača zbog veće zarade kompanija u kojima rade)", riječi su analitičara Andreja Grubišića.