OSMOSATNI radni dan započeo je svoj život kao socijalistički san. Velški vlasnik tekstilne tvornice i socijalni reformator Robert Owen smatra se prvom osobom koja ga je artikulirala, pozvavši da se radnicima početkom 19. stoljeća omogući ''osam sati rada, osam sati rekreacije i osam sati odmora". To je bilo mnogo bolje od 12 ili 14 sati rada dnevno, koliko se tada očekivalo od radnika, uključujući i djecu. U sljedećih stotinjak godina sindikati u SAD-u zalagali su se i izborili prihvaćanje osmosatnog standarda u raznim industrijama. Henry Ford dodatno je ovu ideju pretočio u mainstream 1926. godine tako što je u svojim tvornicama odredio petodnevni i 40-satni radni tjedan. Američki je Kongres 1940. godine i službeno odredio da radni tjedan u SAD-u iznosi 40 sati, piše Lizzie Wade za web stranicu wired.com čije mišljenje prenosimo u nastavku teksta.
"Nemoguće je raditi osam sati poslove koje mnogi od nas obavljaju
U 2019. godini postoji samo jedan problem – gotovo je nemoguće raditi osam sati poslove koje mnogi od nas obavljaju. Kao i većina ljudi koja piše komentare i argumentirane tekstove o produktivnosti, fokusiram se na radnike koji rade na znanju, one među nama koji rade za radnim stolovima, uglavnom ispred računala, u uredima ili kod kuće. Posebice se to odnosi na one koji sate provode stvarajući nešto, poput pisaca, programera i grafičkih dizajnera. Iskreno, smatram da je osam sati dnevno predugo radno vrijeme i za rad u tvornicama, restoranima, call centrima ili trgovinama te mislim da bismo trebali preispitati i ponovno regulirati standarde u svim industrijama", piše Wade.
Ja sam freelancerica s punim radnim vremenom, pišem od kuće pa sama određujem svoj raspored. To je istodobno sjajno i strašno. Kao i mnogi slični radnici, često završavam radni dan razmišljajući o tome gdje su mi nestali sati. Što sam zapravo radila danas? Za razliku od ljudi koji odlaze u ured, ja ne mogu reći: ''Pa da, bila sam u uredu!" Nemam neko vanjsko mjerilo produktivnosti, osim kulturološki utemeljene ideje da bih kao spisateljica s punim radnim vremenom trebala raditi osam sati dnevno, pet dana u tjednu.
Instalirala sam si špijunski softver
Kako bih ustanovila na što trošim svoje sate i zadovoljavam li tu proizvoljnu metriku osmišljenu za kriminalno iskorištavane tvorničke radnike iz 19. stoljeća, instalirala sam RescueTime. U osnovi se radi o špijunskom softveru koji koristim na samoj sebi. Softver prati sve što radim na računalu i pokazuje mi koliko vremena svakodnevno provodim radeći te što zapravo radim tijekom tog vremena. RescueTime je jeziv, ali ga volim.
Nedavno sam imala iznimno naporan i stresan tjedan na poslu jer sam završavala dugačak tekst za časopis i pisala znanstvenu priču o tehnološkoj temi koja je morala biti hitno isporučena. Raditi oboje istodobno definitivno je bilo previše posla. Znam to zato što sam se osjećala grozno, depresivno, tjeskobno, slabo sam jela i premalo vježbala te se razboljela odmah po završetku zadataka.
Kad sam pogledala statistiku RescueTimea za te dane (od srijede do ponedjeljka, raspored freelancera je čudan), pokazalo se da sam radila ukupno 35 sati i 17 minuta. Veći dio vikenda provela sam radeći, dva sata u subotu i više od dva sata u nedjelju. Moja je produktivnosti bila visoka, prosječno na 84 posto, ali sudeći prema tjednim izvještajima RescueTimea, nije to ništa neuobičajeno. Drago mi je što se mogu pohvaliti da dnevno provedem manje od 30 minuta na Twitteru, što nikad ne bih mogla reći da nisam instalirala RescueTime i što me i dalje iznenađuje. Mislila sam da Twitter proždire moje vrijeme. Ali ne, to rade e-mailovi. O tome ćemo drugom prilikom.
Nikad nisam radila 40 sati tjedno
Čak i tijekom neuobičajeno napornog tjedna nisam radila 40 sati. Nikad ne radim osam sati dnevno iako sam nekoliko puta došla blizu te radila nešto više od sedam sati. Ipak, bilo je to više nego što obično radim. Za usporedbu, tijekom tipičnog listopadskog tjedna, bez nekih velikih rokova, radim 27 sati i 11 minuta, s 82 posto prosječne produktivnosti. Obično RescueTime bilježi da tjedno na računalu radim između 20 i 30 sati. Doduše, ne odvija se sav moj posao na računalu, ali ipak dovoljno da bi ovo mjerenje bilo korisno.
Osjećala bih se još gore da niz ljudi iz spisateljske grupe na Slacku nije nedavno objavio svoje radne sate. Pokazalo se da nijedan od njih nije redovito radio osam sati dnevno. Svi su uglavnom u skupini koja radi pet do šest sati dnevno. A dok nismo međusobno podijelili svoje statistike, svi su se potajno osjećali krivima i lijenima zbog toga.
Mnogi od nas u spomenutoj grupi su freelanceri koji rade od kuće. Ali uvjerena sam da bi se i kod radnika u uredima pokazalo da rijetko tko radi 40 sati tjedno kad bi se na isti način mjerilo i njihovo vrijeme provedeno za računalom. Naravno, bili su dostupni 40 sati. Vjerojatno su proveli 40 sati u uredu. Možda su čak 40 sati razmišljali o poslu. Ali koliko vremena zapravo nešto radite, pišete i stvarate? Takav posao ne može se raditi osam sati dnevno bez lomova.
Dubinski rad zahtijeva potpunu usredotočenost
Te su aktivnosti ono što guru produktivnosti Cal Newport naziva ''dubinskim radom". Dubinski rad zahtijeva potpunu usredotočenost i gura nas do intelektualnih i kreativnih granica. Nakon što se bavite dubinskim radom, osjećate se zadovoljno i ponosno, ali zaista je teško ostati u tom stanju intenzivne koncentracije više od tri do četiri sata dnevno. Ako je dubinski rad najvažniji dio našeg posla, a obavezali smo se raditi osam sati dnevno, to uglavnom znači da smo ostalih četiri do pet sati osuđeni na užurbani rad i klikove po internetu.
Ne kažem da nikad ne smijete odgovoriti na e-mailove ili poslati račune ili dogovarati intervjue. Ne kažem ni da ne smijete gubiti vrijeme po društvenim mrežama. Određeni administrativni poslovi su apsolutno neophodni čak i na najkreativnijim i samousmjerenim radnim mjestima, a društvene mreže su zabavne sve dok ne preuzmu vaš život. Ali vjerojatno ne morate takvim aktivnostima posvetiti četiri do pet sati dnevno, zar ne? Zašto onda ne biste obavili dubinski rad, ovlaš se posvetili neophodnim administrativnim zadacima i završili s poslom? Tako vjerojatno nećete doći do osam sati rada. To je u redu. U tome je stvar.
Pet sati mi je idealno
Za mene je pet sati idealan kreativni radni dan. Sat vremena za zagrijavanje i povezivanje sa suradnicima i svijetom, tri sata fokusiranog rada na projektu ili dva projekta te sat vremena za ispuhivanje, planiranje za sutra i provjeru da nismo propustili nešto važno. Nisam jedina koja misli da ovo zvuči kao bolji način rada. Newport je u New York Timesu nedavno opisao startup u Njemačkoj koji je radni dan ograničio od 8:00 do 13:00 sati.
''Kako bi osnažio ovaj novi pristup, direktor kompanije naložio je zaposlenicima da svoje mobitele ostave u torbama i blokirao pristup društvenim mrežama na kompanijskoj mreži. Strogo je ograničeno vrijeme koje se provodi na sastancima pa većina njih sada traje 15 minuta ili manje. Možda je najvažnije da zaposlenici poslovne e-mailove provjeravaju samo dvaput dnevno, odnosno da ne sudjeluju u razmjeni poruka koja fragmentira njihovu pažnju i ne provjeravaju e-mailove potajno dok su na večeri ili dok prate sportske aktivnosti svoje djece."
Nikoga neće iznenaditi da je u ovakvim uvjetima potpuno moguće biti produktivniji tijekom pet sati nego u uobičajenom uredskom okruženju tijekom osam sati. Naravno, ako je posao stvarati nešto. Postoji mnogo važnih uredskih poslova koji se ne mogu dobro obaviti tijekom pet sati fokusa samo na jednu aktivnost – ljudski resursi, upravljanje, pa čak i uređivanje, koje ima puno manje toga zajedničkog s pisanjem nego što biste mogli očekivati. I sama se pitam kako zaposlenici prihvaćaju pravila. Imaju li prostora da se upoznaju sa svojim radnim kolegama dovoljno dobro da se mogu povezati ili samo kimnu glavom između razdoblja dubinskog rada? Ne bih voljela raditi u uredu u kojem kolege doživljavam kao strance, bez obzira koliko se puta od mene zahtijevalo da provjerim e-mailove.
Ali za one od nas koji imaju kreativne, fokusirane i relativno samotne poslove – pet sati je dovoljno. Ponekad i više nego dovoljno. Slobodni ste. Izađite i uživajte napokon u svom radnom danu.
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.