U PARIZU su studenti De Gaullea natjerali na bijeg iz predsjedničke palače, u Beogradu su njihovi kolege protestirali tražeći više socijalizma prozivajući crvenu buržoaziju, u Meksiku su pripadnici Bataljuna Olimpia masakrirali prosvjednike, u Americi su budući japiji prosvjedovali protiv rata u Vijetnamu, u Pragu se Jan Palach zapalio jer su sovjetski tenkovi pregazili pokušaj liberalizacije zemlje. Svijet se 1968. godine kuhao, a u tom globalnom loncu među njemačkim studentima posebno je bila popularna parola: "Što si radio u ratu, tata?"
Bilo im je dosta roditeljskih laži
Mladim je Njemicama i Nijemcima u zapadnoj Njemačkoj bilo dosta roditeljskih laži, licemjerja, prešućivanja ne samo masovne nego gotovo apsolutne podrške zločincima izravno odgovornima za smrt desetaka milijuna ljudi. Mladi više nisu htjeli pristati na priču da je suđenjima nakon rata završena denacifikacija Njemačke. Željeli su punu istinu jer su znali da nekoliko stotina ili tisuća osuđenih nisu mogli biti jedini krivci za zlo koje se iz njihove domovine sručilo na svijet. Znali su da su njihovi očevi sudjelovali u tome i nisu im bili spremni oprostiti bez priznanja i pokajanja.
Jednim pitanjem napravili više od savezničkih tribunala
Od 1968. naovamo popularnije su francuske i američke parole "Budimo realni, tražimo nemoguće" i "Vodite ljubav, a ne rat", ali ova njemačka za nas je daleko važnija i poučnija. Ona je u Zapadnoj Njemačkoj za zatiranje nacizma napravila više nego svi saveznički tribunali zajedno. Za usporedbu, istočni Nijemci se nikada na takav način nisu suprotstavili svojoj prošlosti. Bili su pokriveni plaštom komunizma koji je ne samo sprječavao demonstracije nego i nudio lažni oprost bez kajanja. Danas su obožavatelji nacizma nekoliko puta snažniji na istoku ujedinjene Njemačke nego na zapadu.
Bez patetičnih odgovora
Danas, o 25. obljetnici Oluje, kojom su de facto završeni ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bilo bi krajnje vrijeme da djeca rođena poslije rata zapitaju svoje očeve, ali i majke: "Što ste radili u ratu?" To nije pitanje na koje se nude herojski i patetični odgovori o obrani svojih zemalja, nije to ono pitanje - "Gdje si bio '91.?" Pitanje je to koje zahtijeva priznanje sve prljavštine rata, svakog mučenog i ubijenog zarobljenika, civila, starca koji je vjerovao da ima previše godina da bi ikome bio prijetnja. I kajanje.
Ni barut mirisali ni žicom ruke vezivali
"Što si radio u ratu, tata?" svoje očeve, ali i majke i bake koje su cvijećem kitile tenkove, prvenstveno moraju pitati mladi u Srbiji. Ondje je odgovor najkompliciraniji. Srbija se skoro tri desetljeća pretvara da osim na Kosovu nikakvog rata nije ni bilo. Srpsko se društvo, pritom mislimo i na one koji su u Srbiju prvi put došli nakon Oluje, u kolektivnoj amneziji pretvara da nije ni barut mirisalo, ni šaržer punilo, ni žicom ruke vezivalo, ni hladnjače s leševima premještalo. U tom pretvaranju idu toliko daleko da su stvorili mit o ničim izazvanim NATO-bombama koje su nekoliko mjeseci nezasluženo padale po nevinom narodu.
Srbiji se ne može i ne smije vjerovati
Sada je posljednji trenutak da mladi s prezirom upitaju svoje roditelje i djedove što su radili u jugoslavenskim ratovima. Živo sjećanje traje tridesetak godina, nakon toga prerasta u povijest koja prije ili kasnije ugrize za guzicu one koji je prešućuju, lažu i odbijaju se suočiti s vlastitom krivnjom. Na jednaki način na koji neonacizam grize za guzicu Istočnu Njemačku, ili kao što je Bleiburg ugrizao hrvatske antifašiste, i četničko velikosrpstvo će nastaviti gristi Srbiju. Nastavit će naricati nad svojim porazima, prešućujući da su sami pokrenuli ratove i u njima učinili neopisive grozote, dok ne izraste nova generacija koja će opet uzeti oružje. Ako sadašnja generacija dvadesetogodišnjaka ne zapita očeve što su radili u ratu, Srbiji se, a pritom mislimo i na njenu satelitsku paradržavu u Bosni i Hercegovini, onda ne može i ne smije vjerovati.
I hrvatski očevi i majke moraju odgovoriti
Bez namjere za izjednačavanje krivnje bi pitanje morali postaviti i njihovi vršnjaci u Hrvatskoj. Moraju tražiti odgovore za Loru, Pakračku poljanu, Gospić, Kerestinec, leševe u Dravi i Dunavu. Previše je nevinih mrtvih, previše zapaljenih ili miniranih kuća, kafića, trgovina čak i u mjestima koja rat nije ni dotaknuo da bi ta pitanja ostala bez odgovora. Upita li danas dvadesetogodišnjakinja u Hrvatskoj svoga oca "Što si radio u ratu, tata?" dobit će generički odgovor o časnoj obrani domovine. I koliko god to dijelom bilo istinito, ona mora inzistirati i na ostatku odgovora.
Mitovi koji grizu za grkljan
I od oca koji se vratio s ratišta i od majke koja je radila u državnoj službi mora inzistirati na odgovoru zašto su tjerali kolege s posla, zašto stanuju u stanu koji i nakon 30 godina miriše na pasulj, a ne na grah, zašto neka djeca godinama nisu mogla liječniku jer su im bili nedostupni hrvatski dokumenti. Moraju pitati očeve što znaju o indukcijskim telefonima i žicama pričvršćenima na bradavice ili testise te jesu li krivi za niz samoubojstava mladih koji su ostali bez domova jer su im roditelji, da si ne lažemo, bili Srbi. Dok ne dobiju odgovore i kajanje, hranit će i srpske i hrvatske mitove. Zasad nas ti mitovi samo grizu za guzicu kao seoske džukele koje čuvaju svoja malena dvorišta. Nastavimo li ih hraniti, prije ili kasnije će nam skočiti za grkljan.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala