ZAGREPČANIN Alan Čaplar, inače urednik brojnih planinarskih publikacija, objavio je detaljan osvrt na obnovu nakon zagrebačkog potresa.
Ispričao je svoje iskustvo s obnovom te konstatirao da sve i dalje stoji. Detaljno je naveo što je sve dosad prošao u procesu obnove iako još ništa zapravo nije započelo.
Njegovu objavu u nastavku teksta, uz dozvolu, prenosimo u cijelosti.
"Zgrada u središtu Zagreba u kojoj sam živio s obitelji u potresu je teško oštećena i morali smo se iz nje odmah iseliti. Prijatelji, znanci i zainteresirani novinari pitaju me ponekad kako stojimo s obnovom. Iz perspektive stradalnika potresa ne mogu odgovoriti drugačije nego da stojimo... više-manje na mjestu.
U prvoj godini, ispunjenoj neizvjesnošću oko korone, lockdowna, on-line nastave te očekivanja cjepiva i normalizacije života promijenili smo dvije adrese. S drugim stanarima iz oštećene zgrade (ne)strpljivo smo čekali Zakon, pa prvi, drugi, pa treći program mjera, marljivo prikupljali a zatim i predali svu moguću i nemoguću dokumentaciju – elaborate, projekte, troškovnike, odluke, ugovore, odobrenja, suglasnosti, obrasce, tlocrte, nacrte, izvatke, potvrde, dozvole – ukupno šest i pol kilograma dokumentacije.
Kroz zgradu su prošla četiri skupine građevinskih inženjera, svaka iznova utvrđujući i potvrđujući da je zgrada neupotrebljiva – 'crvena' (N1), i da ju treba obnoviti, iako je to bilo jasno od prvog dana. Projekt obnove izrađen je još u kolovozu 2020. Zbog šireg interesa javnosti slučaj naše zgrade postao je poznat kao primjer aktivnog angažiranja građana u cilju pospješenja i ubrzanja obnove ali i neučinkovitosti procedura za obnovu.
Bilo je bizarnih i anegdotalnih situacija. Među ostalim, morali smo dokazati da zgrada koja usred Zagreba stoji već 110 godina – postojeća građevina. Osobno me, na primjer, zabavljala spoznaja da smo zahtjevima predanim na istom šalteru pribavili uporabnu dozvolu i potvrdu o brzom pregledu kojima možemo dokazati da je ista zgrada istodobno i upotrebljiva i neupotrebljiva.
Nakon dugotrajnog čekanja dobili smo najprije privremenu odluku, pa izvješće, pa zaključak i naposlijetku odluku o obnovi, kao i nekoliko dopisa u kojima se Ministarstvo i Fond za obnovu međusobno obavješćuju što tko poduzima ili treba poduzeti. U tim dokumentima nema nikakvih rokova nego samo opće konstatacije tipa: 'Ukoliko tehničko-financijska kontrola dade suglasnost za projektnu dokumentaciju nalaže se Fondu da provede popravak konstrukcije.'
Dva mjeseca nakon što je bio odabran izvoditelj tehničko-financijske kontrole, videći da se ništa ne događa, nazvao sam odabranog kontrolora i tada saznao da od Ministarstva i Fonda nije zaprimio projekt koji treba pregledati. Tada sam mu poslao projekt, isti onaj koji je izrađen godinu i pol ranije, koji dotad očito nitko nije ni pogledao.
Nekoliko mjeseci čekali smo mišljenje Ministarstva je li konstrukcija krova dio konstrukcije zgrade, jer se kod tehničko-financijske kontrole otvorilo pitanje je li krov oštećen zbog potresa ili zbog dotrajalosti. Ne treba biti veliki stručnjak da biste razumjeli da je konstrukcija krova dio konstrukcije zgrade, i da je zadatak projektiranja i obnove podići zgradu na određenu razinu potresne otpornosti neovisno o razlozima oštećenja, no u našem slučaju trebalo je zatražiti i pribaviti mišljenje Ministarstva o tome.
U prosincu 2022. konačno dobijemo zadnju potrebnu suglasnost tehničko-financijske kontrole na projekt konstrukcijske obnove, nakon što smo tu suglasnost čekali 12 mjeseci. Samo mjesec dana poslije novim Zakonom o obnovi ukine se tehničko-financijska kontrola 'jer je nepotrebna'.
S obzirom na činjenicu da je izrađena i pribavljena sva potrebna dokumentacija, u našem slučaju idući korak bilo bi raspisivanje postupka javne nabave za izbor izvođača i građevinskog nadzora. Nakon brojnih neodgovorenih dopisa, zamolbi, požurnica i elektroničkih poruka prije tjedan-dva odem u Informativni centar za obnovu da se raspitam o tome.
Tamo saznam da se već duže vremena ne pokreću novi postupci nabave za radove obnove jer se čekalo imenovanje novog ministra, pa donošenje novog Zakona, a sada postupak nema tko pokrenuti jer je ukinut Fond za obnovu.
Sada se čeka da se napravi preustroj unutar Ministarstva i donese provedbeni akt. Na pitanje kada će biti donesen taj provedbeni akt, kada će biti raspisana nabava, kada će biti odabran izvođač i nadzor, kada će početi radovi odgovor je - ne zna se.
Doduše, vidim neki dan da je konačno donesen Pravilnik o provedbi postupaka nabave roba, usluga i radova za postupke obnove, prekjučer je objavljen u Narodnim novinama (NN 28/2023-493). Hoće li sada konačno početi obnova?
Zadatak projektanta bio je napraviti projekt koji omogućuje da obnova bude zakonita, optimalna, dostatna, smislena, izvediva i isplativa za zgradu tako da zgrada nakon obnove bude dovoljno sigurna za život. Takav projekt imali smo još u kolovozu 2020., prije donošenja zakona, programa mjera, tehničkog propisa i pravilnika o postupcima nabave u obnovi.
Istina, novi Zakon o obnovi i Program mjera za obnovu sada su znatno bolji, jer su uklonjene ili pojednostavljene mnoge procedure i mjere koje su bile neprovedive, nelogične i nepotrebne. Slabosti Zakona i cijeloga sustava obnove bile su mnogima od nas očite još u vrijeme donošenja prvoga Zakona o obnovi. Na to smo ukazivali, no trebalo je proći dvije godine da se to shvati i donekle ispravi, ali i dalje je sustav jednostavno prekompleksan i prekompliciran da bi bio učinkovit, a obnova provediva. Takav sustav strahovito iscrpljuje snage onih koji se s time hvataju u koštac s time. Dobar dio tih problema nije započeo s potresom nego ih je potres samo izbacio na površinu.
Godinu i pol nakon potresa mojoj prijateljici srušili su teško oštećenu - neupotrebljivu legalnu, vlasnički čistu obiteljsku kuću u Markuševcu. Nakon toga, sada već mjesecima odbijaju joj izdati građevinsku dozvolu za izgradnju zamjenske kuće na mjestu uklonjene kuće, pozivajući se da to ide po Zakonu o gradnji, a ne po Zakonu o obnovi. No, ako ni tri godine nakon potresa ne možete početi graditi zamjensku kuću na mjestu legalne uklonjene kuće i ako sa svom dokumentacijom nema tko pokrenuti postupak nabave i izabrati izvođača jer se čeka opći akt – onda sustav tako ne može funkcionirati.
Vanjski izgled starijih zagrebačkih zgrada ne pruža jasnu sliku o tome koliko su teško stradale. Tek uđete li u njih vidjet ćete da nema zida ili nadvoja koji nije popucao i da ne pružaju više potrebnu sigurnost. Gledajući zgrade izvana sve se čini uglavnom dobro, pa svi potiskujemo pomisao da je više tisuća ljudi ostalo bez svojih domova i da su stotine zagrebačkih zgrada neupotrebljive i da više ne pružaju dovoljnu sigurnost. No, nekako ispada da svi mi nismo više samo stradalnici potresa, nego sve više i stradalnici neučinkovitosti sustava koji bi trebao biti pomoć i potpora građanima koji su se našli u nevolji. Potres i obnova prestali su čak biti dominantna tema u javnom prostoru, kao da smo se pomalo pomirili s time da obnova ide sporo ili nikako, i da prihvaćamo to kao nešto normalno.
Možda sam samo imao prevelika očekivanja, iako je otpočetka bilo izvjesno da ništa kod nas ne ide brzo i glatko. Unatoč svemu, živim u uvjerenju da ne treba kukati nad nesretnom sudbinom, neučinkovitim, neprovedivim ili neprovedenim zakonima i mjerama ili čemu drugome, već da i dalje treba konstruktivno pomagati da se pronađu razumna i primjenjiva rješenja. Nikad nisam nekoga prozivao ili vrijeđao, samo iznosio činjenice. Nikad nisam tražio ili očekivao da se radi nešto što nije u skladu sa Zakonom, Programom mjera, Tehničkim propisom ili Odlukom o obnovi, već sam samo molio i apelirao za učinkovito, pravovremeno i transparentno postupanje u skladu s tim propisima.
Od nas se očekivalo da budemo strpljivi i da učinimo sve što je u našoj moći kako bi obnova čim prije započela. Te svoje zadaće smo i izvršili, cjelovito i temeljito. U Zakonu o obnovi, u članku 3. lijepo piše: 'Sva tijela i sudionici provedbe ovoga Zakona dužni su hitno postupati', no čak i kad ste proaktivni da priredite svu silu dokumenata, da učinite sve što je u vašoj moći, sve to jednostavno ide presporo te prigušuje inicijativu, nadu u obnovu i snagu za ikakav angažman.
Rezultat je da se i nakon tri godine još uvijek bavimo papirima, birokracijom i čekanjem, a ne obnovom", napisao je Alan Čaplar.