Zašto bi Putin otrovao špijuna pred izbore? Zato što može

RUSIJA, prema riječima britanske premijerke Therese May, “vrlo vjerojatno” stoji iza trovanja bivšeg rusko-britanskog dvostrukog špijuna Sergeja Skripala, koji je u Rusiji osuđen za veleizdaju, pa na kraju pomilovan. 

 

Sa zaključkom britanskih vlasti slaže se i ruski znanstvenik koji je osobno sudjelovao u razvoju Novichoka, izuzetno opasnog nervnog otrova izumljenog u Sovjetskom Savezu kojim je Skripal navodno otrovan. Kako je rekao za ABC, “nema sumnje” da je Putin odgovoran. “Kremlj poriče svevrijeme, kao svi kriminalci - to ne znači ništa”, dodao je ovaj kemičar koji danas živi u New Jerseyju. Ali zašto bi ruski predsjednik Vladimir Putin naredio atentat na “izdajnika” pred vlastite izbore?

 

 

Da bi na to pitanje odgovorili, valja sagledati malo širi kontekst. Rusija je, možemo  slobodno reći uvijek, bila posebno mjesto za koje vrijede drugačije zakonitosti. Sovjetski Savez, koji je dobar dio 20. stoljeća predstavljao utopiju dobrom dijelu zapadne ljevice, koja je zatvarala oči ili relativizirala masovne i sustavne zločine ovog komunističkog režima, zamijenila je Putinova Rusija, koja danas ima fanove i na ljevici i na desnici. Oni u njoj vide herojsku protutežu ratobornoj zapadnoj, odnosno američkoj hegemoniji - pri čemu zatvaraju oči pred njenom represijom unutar svojih granica te destabilizacijom i vojnim intervencijama u inozemstvu. 

 

 

Ruska politika također je, blago rečeno, drukčija nego u drugim zemljama. Dok je predizborna kampanja uglavnom obilježena međusobnim prepiranjem i blaćenjem protukandidata, u Rusiji se Putin i nema s kime prepucavati, budući da nema nijednog ozbiljnog protukandidata. Dok Aleksej Navaljni poziva na bojkot izbora jer mu je zabranjena kandidatura, Ksenija Sobčak, kći njegova bivšeg mentora, pokojnog Anatolija Sobčaka, otvoreno govori da se radi o “lažnim izborima”. Umjesto sučeljavanja, Putinova kampanja je, što izravno što neizravno, obilježena nuklearnim prijetnjama i napadima kemijskim oružjem na “izdajnike”.

 

 

Podsjetimo, Putin je svoj govor o stanju nacije, koji mu je poslužio kao predizborni nastup, “začinio” dosad neviđenom prijetnjom Americi i njenim saveznicima. Uz koreografiju video-prezentacija revolucionarnih balističkih, krstarećih i podvodnih raketnih sustava s kapacitetom za nuklearne bojeve glave, koji navodno mogu izbjeći bilo kakvu proturaketnu obranu i imaju praktički neograničeni domet, Putin je poručio da će na eventualni nuklearni napad na Rusiju ili njene saveznike odgovoriti protunapadom navedenim oružjem. “'Rusija i dalje ima najveći nuklearni potencijal na svijetu, ali nitko nas nije slušao. Slušajte nas sada'', zagrmio je zlokobno ruski predsjednik.

 

A ako je istina da Putin stoji i iza pokušaja ubojstva odmetnutog kolege iz bivšeg KGB-a nervnim otrovom - što mu ne bi bio prvi put, jer britanska istraga utvrdila je prije par godina da je “vjerojatno” naredio i ubojstvo Aleksandra Litvinenka polonijem - to je također jasna, iako manje izravna poruka koju želi poslati Zapadu. Nemojte davati azil našim izdajnicima i nemojte ih vrbovati, jer će ih prije ili kasnije stići naša osveta - tako bi se mogla prevesti ta poruka. A osim što je opomena, ovaj nevjerojatno bezobirni napad zabranjenim kemijskim agensom, koji je doveo u opasnost živote desetaka ili čak stotina nevinih britanskih državljana, u isto vrijeme je i test. 

 

 

 

Kako piše Gaby Hinsliff za Guardian, napad najsmrtonosnijim nervnim agensom na svijetu, koji je izumljen i, koliko je poznato, proizveden jedino u Sovjetskom Savezu i njegovoj nasljednici Rusiji, ekvivalent je ruskih provokativnih uleta u zračni prostor zapadnih zemalja i bliskih susreta s vojnim avionima i brodovima NATO članica. Zajednički cilj je testiranje obrane neprijatelja, ispitivanje njegovog odgovora i prilagođavanja strategije sukladno tom odgovoru. 

 

Drugim riječima, Rusija naprosto ispituje do koje mjere može izazivati zapadne zemlje a da one ne uzvrate na način koji bi zaista ugrozio Putinov režim. A njegovo dosadašnje iskustvo - ubojstvo Litvinenka, a možda i drugih ruskih prebjega i disidenata u Velikoj Britaniji, uplitanje u američke izbore u korist Donalda Trumpa, kontinuirano sudjelovanje u ratnim razaranjima u Siriji, unatoč svim jalovima osudama, apelima i pozivima na primirje UN-a i zapadnih zemalja, pokazuje mu da može praktički što hoće. Putin vidi slabost Zapada i kapitalizira na njoj do krajnjih granica.

 

Paralela sa Sirijom upravo je u znaku kemijskog oružja kao sredstva odmazde i terora. Prilično je nevjerojatno da ruske snage nisu znale i odobrile napade sarinom i klorom od strane sirijske vojske. I tada su se komentatori skloni Putinu i Bašaru al-Asadu pitali zašto bi Sirija izvela napad kad ionako pobjeđuje na bojištu ili kad su, kao u slučaju iz 2013., međunarodni istraživači za kemijsko oružje bili u zemlji. Odgovor, iako možda zvuči kontraintuitivno, svodi se na isto: da bi vidjeli dokle mogu ići; i da bi se na najteži način osvetili svima koji im se usprotive, kao drugima to ne bi ni palo na pamet. To vrijedi i za rusku vojnu intervenciju nakon revolucije u Ukrajini kojom je svrgnut njemu odan predsjednik ili na ubojstva ruskih političara i novinara poput Borisa Nemcova i Ane Politkovskaje.

 

 

Unatoč ispraznoj retorici zapadnih lidera, nema te crvene linije koju bi Rusija sa svojim saveznicima poput Sirije i Irana prešla a da joj njeni protivnici ne progledaju kroz prste. U najgorem slučaju, odgovorit će nedjelotvornim sankcijama ili, kao u ovom slučaju, djelomičnim progonom ruskih diplomata. Britanska premijerka nije se odlučila protjerati ruskog veleposlanika. Umjesto povlačenja engleske nogometne reprezentacije sa ovogodišnjeg nogometnog svjetskog prvenstva u Rusiji, najavila je da članovi vlade i kraljevske obitelji neće doći bodriti nacionalni tim s tribina ruskih stadiona. Teško je zamisliti da je Kremlj zabrinut zbog takve anemične “kazne”.

 

Da slučajevi Skripala i Litvinenka možda nisu jedini, sugerira i odluka britanske ministrice unutarnjih poslova Amber Rudd da naredi novu istragu o čak 14 sumnjivih smrti ruskih disidenata i prebjega od 2006. do danas. “U sljedećim tjednima, želim se uvjeriti da optužbe (o ruskoj umiješanosti u njihovu smrt) nisu ništa više od toga”, rekla je Rudd, u poslovično neizravnom engleskom stilu. A posljednji na toj crnoj listi je Nikolaj Gluškov, koji je pronađen mrtav u svojoj kući u Londonu. Njegovi bliski suradnici Boris Berezovski i Arkadij Badri Patarkatsišvili također su umrli u sumnjivim okolnostima. Možda ćemo u skoroj budućnosti otkriti da je ovo samo vrh sante leda ili, bolje rečeno, hrpe mrtvih tijela koje su ruske tajne službe ostavile za sobom.

 

Upadljivo suzdržana reakcija Washington također daje Moskvi razlog za zadovoljstvo. Državni tajnik Rex Tillerson smijenjen je doslovno idući dan nakon što je ustvrdio da je Rusija “sigurno” iza napada i da može “sigurno očekivati odgovor”. Sam Trump se jučer konačno očitovao, ponudivši svoj odgovor u kondicionalu. “Čim utvrdimo sve činjenice, ako se slažemo s njima (Britancima), osudit ćemo Rusiju ili bilo koga tko stoji iza toga”, rekao je novinarima ispred Bijele kuće. Njegov odgovor pomalo podsjeća na sličan komentar o hakiranju računala američkih političara pred izbore, kad je rekao da bi to “mogla biti Rusija, ali i Kina ili neki tip od 180 kila koji sjedi na svom krevetu”. Posebna je ironija da je upravo Tillerson izazivao sumnje da je “Putinov čovjek” kad ga je Trump uzeo za svog šefa diplomacije, jer ga je sam Putin 2013. odlikovao ruskim Ordenom prijateljstva, a sad je ispao preveliki kritičar Rusije za Trumpov ukus.

 

 

Nije tajna da Putin vidi raspad Sovjetskog Saveza kao “najveću geopolitičku katastrofu 20. stoljeća”, kako se sam izrazio, a NATO kao najveću prijetnju povratku Rusije na dominantni položaj na svjetskoj pozornici. Svako slabljenje lojalnosti i solidarnosti između SAD-a i drugih NATO saveznika za njega predstavlja uspjeh njegove politike. Ne pridruži li se SAD, kao najveća svjetska sila, odgovoru na dosad najteži napad na tlu najbliže američke saveznice, to će mu biti signal da ima širom razriješene ruke - da može nesmetano vršiti svoje viđenje “pravde” za one koje vidi kao izdajnike i nametati svoju volju onim zemljama koje vidi kao neprijatelje.

 

Putin i njegovi podređeni poput ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova odavno govore o novom, “post-zapadnom svjetskom poretku”, a iz svega navedenog vidimo da je taj poredak obilježen krahom međunarodnih institucija i univerzalnih ljudskih prava koja ionako nikad nisu u potpunosti zaživjela. Njih bi zamijenili - i već zamjenjuju - zakoni mafije: zakon jačeg i zakon odanosti, za čije kršenje nema oprosta. Ruski politički komentator Anton Oreh to je sročio na sljedeći način: “Nama vladaju čekisti (Čeka je prva inačica sovjetske tajne službe, koju su redom zamijenili NKVD, KGB i današnji FSB) i oni imaju vlastiti kodeks časti. Bolje je biti pravi neprijatelj režima i borac za demokraciju nego prebjeg i izdajnik čekističkoj korporaciji. Korporacija ne zaboravlja takve stvari i osvećuje ih kad god je to moguće:”

 

Da je Oreh na dobrom tragu, pokazuju i riječi samog Putina. “Izdajnike uvijek snađe loš kraj”, rekao je 2010. pri zamjeni špijuna u sklopu koje je Skripal predan Velikoj Britaniji, u čiju službu se stavio još devedesetih. Njegov pokušaj ubojstva pokazuje što je Putin pod time mislio. A znatan dio ruske populacije, zadojene nacionalističkom propagandom državnih medija i Putinovim kultom ličnosti, to će zasigurno pozdraviti kao znak nacionalne snage i nepopustljivosti, upravo kao što Putin želi.

 

Dok Lavrov i ostali Putinovi spin-majstori posprdno govore o britanskim optužbama kao “cirkuskoj predstavi”, Litvinenkov ubojica i današnji zastupnik Dume Andrej Lugovoj dao je drugačiji i vrlo znakovit komentar za radio Eho Moskvi: “Nešto se stalno događa ruskim građanima koji pobjegnu od ruske pravde ili iz nekog razloga izaberu za sebe život koji zovu promjenom Domovine. Tako da što više Britanija bude prihvaćala na svoj teritorij svaku ništariju i ološ svijeta, više problema će imati."