Foto: Pixsell/Igor Soban/Patrik Macek
HRVATSKIM saborom su često defilirali kontroverzni zastupnici. Nije to nova pojava, već su se hrvatski građani zgražali ili zabavljali izjavama Ljube Ćesića Rojsa, Ante Kovačevića ili Ivice Kirina.
Međutim, javnost ih je uvijek doživljavala kao marginalce, političke klaune koji bi izlanuli glupost kako bi se trgnula učmala svakodnevica sabornice. Dobili bi po prstima od stvarnih, odgovornih i čelnih ljudi u strankama kojima pripadaju i vratili bi se natrag na rubnu crtu političke egzistencije. Nikad nisu bili ozbiljno i reprezentativno naličje stranke ni politike koju stranka zastupa.
Problem nastaje kad ti marginalci, umjesto maskota, postaju zaštitna lica stranke iz koje dolaze.
To se danas događa, kroz najplastičniji primjer Steve Culeja, koji je postao svojevrsni "Vox populi" HDZ-a.
"Vox populi" HDZ-a
HDZ-ov zastupnik, koji ima dugu i široku povijest ponašanja, blago rečeno, neprimjerenog jednom saborskom zastupniku, danas je jedino što možemo vidjeti od HDZ-a. Iako premijer Plenković, i sam iz redova iste stranke, pokušava voditi umivenu, proeuropsku politiku, naslikavajući se s jarmulkom u Jeruzalemu, pravi glas njegove stranke je Stevo Culej.
U Saboru, Culej najglasnije zastupa svoje stavove. Culej pokušava argumentirati ono što smatra ispravnim, istovremeno se deklarirajući kao član HDZ-a, čime svjesno ili nesvjesno, oblikuje i remodelira imidž svoje stranke. Bilo da vrijeđa zastupnika manjina, Veljka Kajtazija, bilo da predsjednicu naziva domaćicom, bilo da fizički nasrće na druge zastupnike ili da se ponaša, u najmanju ruku, neprimjereno prema medijima.
"Vjerodostojno"
Nameću se pitanja je li to ona vjerodostojna stranka i politika koju nam je Plenković obećao u svojoj kampanji. Ako nije, zašto onda premijer tolerira Culejeve ispade?
Prema dosadašnjem ponašanju predsjednika vlade, možemo izvesti sljedeće zaključke:
Ako Culejeva retorika i njegovo opće ponašanje ne smetaju Plenkoviću, a čini se, po njegovoj sveopćoj šutnji i toleranciji, da ga ne smetaju, onda možemo slobodno zaključiti kako je smjer Steve Culeja, smjer u kojem se HDZ očituje i prepoznaje te kojeg možemo i dalje očekivati od ove stranke.
Ako ga, pak, Culejevi ispadi smetaju i kose se s njegovom "vjerodostojnom" parolom, zašto ga onda ne ukori ili sankcionira? Vidjeli smo već, kad Plenković još nije bio premijer, kako je osudio Culejev šovinistički komentar na Veljka Kajtazija. Podsjećamo, tadašnji predsjednik HDZ-a je izjavio: "U svakom slučaju, bilo kakva neprimjerena retorika ovakvog tipa zaslužuje ispriku i ja ju kao predsjednik HDZ-a neću tolerirati".
On ga stvarno tolerira?
Plenković je, dakle, osudio Culeja dok nije bio premijer, već samo predsjednik stranke. Sad, kad je premijer i kad ima potpuni legitimitet, dužnost dapače, da povuče jednak, ako ne i oštriji, potez; predsjednik vlade to ne radi.
Iz toga se mogu izvući dva zaključka: Ili premijer Plenković tolerira i slaže se s Culejevim ponašanjem, ili je premijera Plenkovića uzrujavao potreseni imidž njegove stranke samo u turbulentnim danima izborne kampanje. Sad kad je postao predsjednik vlade, čini se da ga ili nije briga što se događa s njegovom matičnom strankom ili ga je bilo briga za to samo za vrijeme kampanje, dok se pokušavao dodvoriti glasačima.
Tko nam vodi državu?
Kako velika većina zdravorazumske javnosti osuđuje, ili bar s podsmijehom gleda na Culeja i njegove zakržljale oratorske vještine, postavlja se pitanje zašto predsjednik vlade, najodgovornija osoba u državi, ne vidi što Stevo Culej radi u Saboru?
Ako ne vidi, postavlja se razumno pitanje; je li premijer uopće sposoban voditi cijelu državu, zastupati njene interese u svijetu, ako ne vidi tko mu kolo vodi u vlastitom dvorištu?
Ili predsjednik vlade, osoba koju smo izabrali da zastupa cijelu državu, vidi što nesuđeni pjesnik Culej radi, ali to tolerira?
Ako predsjednik vlade svjesno tolerira i podržava to što radi Stevo Culej, onda je to uznemirujuće.