Postoje smjernice za izvještavanje o samoubojstvima kojih bi se mediji morali pridržavati. Većina medija ih se i pridržava.
O samoubojstvima ne izvještava niti policija, koja često upozorava upravo na te smjernice. Sve to ima svoj društveni učinak u tom smislu da se o suicidu i u stvarnom životu izbjegava govoriti ili se govori nekako ispod glasa.
Bi li možda izvještavanje o samoubojstvima, dakako, ono koje se neće temeljiti na žutilu i, slobodno možemo reći, trash novinarstvu, doprinijelo senzibiliziranju javnosti oko ove teme i prihvaćanja činjenice da je mentalna bolest zapravo bolest kao svaka druga?
WHO smjernice
Smjernice su proteklih godina u više navrata izdavane od strane Svjetske zdravstvene organizacije, također i vlada je još 2005. izdala priručnik koji se sastoji od tih smjernica, a uz koji su napomenuli da sadržaj smjernica ne treba shvatiti kao pritisak na slobodu izvještavanja, već isključivo kao stručnu preporuku.
I Hrvatsko novinarsko društvo, u Kodeksu časti hrvatskih novinara, propisuje kako se posebna pozornost, obazrivost i odgovornost zahtjeva pri izvještavanju o samoubojstvima, nesrećama, osobnim tragedijama, bolestima, smrtnim slučajevima i nasilnim djelima. Dodaju kako se vijesti o samoubojstvima i pokušajima samoubojstava ne naglašavaju te ih treba svesti na najmanju moguću mjeru.
Što se tiče WHO-ovih smjernica, one kazuju da je bitno omogućiti informacije o tome gdje potražiti pomoć, educirati javnost, objavljivati priče koje se bave važnošću traženja pomoći, biti posebno oprezan kad se izvještava o samoubojstvu slavnih osoba. Ono što ne bi trebalo, a ako se već piše o suicidu, ističe WHO, jest ne opisivati metode s kojim je suicid počinjen, ne davati detalje oko lokacije, izbjegavati senzacionalizam..
Rad Jokić Begić: Medijsko izvještavanje o samoubojstvima potiče nova samoubojstva
U radu Medijska pažnja i samoubojstva prof. dr. sc. Nataše Jokić Begić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakultet Sveučilišta u Zagrebu navodi se kako istraživanja pokazuju da medijsko izvještavanje o samoubojstvima potiče nova samoubojstva.
Navodi kako bi se u prvi mah moglo činiti kako izvještavanje o samoubojstvima može dovesti do destigmatizacije samoubojica i njihovih obitelji, ali i kako se zapravo se radi o destigmatizaciji samoubojstva kao čina, što dovodi do porasta broja samoubojstava.
"Pojava je poznata kao 'Wertherov efekt'. Naziv je nastao na temelju događaja iz 1774. godine, kada je objavljena Goetheova priča, što je izazvalo slična samoubojstva. Slično se dogodilo nakon objavljivanja 'Ane Karenjine', potom u New Yorku, nakon izlaska knjige 'Final Exit' Dereka Hamphrija te u Francuskoj nakon izlaska 'priručnika' 'Samoubojstvo, naputci za uporabu', navodi se.
Navela je i naputke kojih bi se mediji trebali držati pri izvještavanju o samoubojstvima, poput toga da treba izbjeći pretjerivanje, fotografije umrlog, upotrijebljenog načina i scene samoubojstva, ne treba govoriti o suicidu kao nečemu neobjašnjivom ili pak pojednostavnjeno.
Dodaje i da samoubojstvo ne bi trebalo opisati kao način kojim je osoba riješila osobne probleme kao što su bankrot, akademski neuspjeh, seksualno zlostavljanje itd.
British Medical Journal je donio kako je medijsko izvještavanje o samoubojstvima, posebice o samoubojstvima slavnih osoba, povezano s porastom samoubojstava u općoj populaciji, posebice istom metodom koju koriste slavne osobe
Pisanje o samoubojstvima slavnih osoba povećalo je broj samoubojstava za 8-18% u sljedećih mjesec do dva, navodi njihovo istraživanje koje se temelji na 20 studija. S druge strane, dojam je kako su mnoge mentalne bolesti tabuizirane, jednostavno, stvara se stigma koja vodi ka tabuiziranosti takve vrste oboljenja.
Ovo su neki od naputaka stručnjaka
Predsjednik Hrvatskog saveza udruga za mentalno zdravlje Tin Pongrac i dopredsjednica udruge Životna linija Ines Kovačić su na edukacijskom skupu održanom u svibnju naveli kako konkretno pristupiti problemu suicida pri medijskom izvještavanju.
Naveli su da izvori informacija trebaju biti autentični i pouzdani, a statistički podaci trebaju se tumačiti pažljivo i ispravno. Treba izbjegavati fotografije umrlog, i scene samoubojstva, oproštajna pisma te navođenje načina izvršenja i nabave sredstva.
Vijesti o samoubojstvu ne trebaju se nalaziti u naslovu ili na naslovnici određenog medija, nego uvijek u unutrašnjosti, kao sporedna vijest. Navode da ne treba detaljizirati, ili pojednostavljivati događaj, ali ni govoriti o samoubojstvu kao neobjašnjivoj pojavi. Korisno je naglasiti mnogobrojne čimbenike koji utječu na izbor suicidalnog ponašanja.
Austrijski primjer
Voditeljica projekta “JA ImpleMENTAL” za Hrvatsku Mirela Štimac Grbić predstavila je na spomenutom skupu austrijsku praksu prevencije suicida “SUPRA”, koja je odabrana kao najbolji europski model prevencije suicida.
SUPRA se temelji na šest stupova, od kojih se četvrti pod nazivom “osviještenost i znanje” bavi širenjem i primjenom smjernica o medijskom praćenju samoubojstava. Prema njemu, mediji svojim načinom izvještavanja trebaju aktivno podupirati prevenciju suicida.
“Dokazano je da određeni oblik izvještavanja ne samo sprječava imitaciju samoubojstva (tzv. Werther učinak), nego može imati učinak u prevenciji samoubojstva (tzv. Papagenov učinak)”, naglasila je Štimac Grbić.
Psihijatrica Ćelić Ružić: WHO priznaje samoubojstvo kao javnozdravstveni prioritet
Index je na ovu temu popričao s psihijatricom dr. sc. Mirelom Ćelić Ružić. Ona je subspecijalizirana za područje biologijske psihijatrije i psihoterapije, a radi kao voditeljica muškog odjela integrativne psihijatrije na Klinici za psihijatriju Sveti Ivan Zagreb. Razgovarali smo i sa psihologom i sociologom Zdravkom Bokulićem.
Čelić Ružić nam je rekla općenito više o pojmu suicida, objasnivši da prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji postoji opći konsenzus o činjenici da je samoubojstvo zabrinjavajući javnozdravstveni problem. Navela je kako je prema istraživanjima jedna od pet osoba u nekom trenutku života razmišljalo o samoubojstvu, s tim da nemaju svi pri tome određene psihičke probleme.
Dodala je da WHO priznaje samoubojstvo kao javnozdravstveni prioritet. Prvo svjetsko izvješće Svjetske zdravstvene organizacije o samoubojstvima, Sprečavanje samoubojstva: globalni imperativ, objavljeno 2014., ima za cilj povećati svijest o javnozdravstvenom značaju samoubojstva i pokušaja samoubojstva i učiniti prevenciju samoubojstva visokim prioritetom na dnevnom redu globalnog javnog zdravlja.
Navela je da je samoubojstvo jedno od prioritetnih stanja u Akcijskom programu Svjetske zdravstvene organizacije za mentalno zdravlje (mhGAP) pokrenutom 2008., koji pruža tehničke smjernice utemeljene na dokazima za povećanje pružanja usluga i skrbi u zemljama za mentalne, neurološke poremećaje i poremećaje ovisnosti o drogama.
Dodaje da su se u Akcijskom planu za mentalno zdravlje Svjetske zdravstvene organizacije 2013. – 2030. države članice Svjetske zdravstvene organizacije obvezale raditi na globalnom cilju smanjenja stope samoubojstava u zemljama za jednu trećinu do 2030. godine.
Svake godine 703 tisuće ljudi oduzme si život
"Većina, iako ne svi, koji počine suicid imaju poteškoća s mentalnim zdravljem, i to najčešće s depresijom i poremećajima ovisnosti. No to može, ali i ne mora biti poznato prije smrti osobe. Mnoga se samoubojstva događaju impulzivno u trenucima krize s padom sposobnosti suočavanja sa životnim stresovima kao što su financijski problemi, prekid veze, kronična bol, teška bolest.
Triger faktori povezani sa suicidom su i doživljaj sukoba, katastrofe, nasilja, zlostavljanja, smrt bliske osobe, osjećaj izoliranosti. Stope samoubojstava također su visoke među ranjivim skupinama koje su izložene diskriminaciji, poput izbjeglica i migranata, LGBT osoba, zatvorenika", rekla je ona.
Dodaje kako si svake godine 703 tisuće ljudi oduzme život, a mnogo je više onih koji pokušaju samoubojstvo, te naglašava da je svako samoubojstvo tragedija koja pogađa obitelji, zajednice i ima dugotrajne posljedice na ljude koji su ostavljeni.
"Samoubojstvo se događa tijekom cijelog života i bilo je četvrti vodeći uzrok smrti među 15-29-godišnjacima u svijetu u 2019. godini. Mladi ljudi su danas možda manje nego ikad zaštićeni od poteškoća/stresova koje donose moderni život i trendovi koji nas okružuju", rekla je.
"Otvoreni razgovor o samoubojstvu ne potiče osobu na samoubojstvo"
Objasnila je da je tema smrti oduvijek jedna od najvećih tabu tema.
"U današnjem društvu možda više nego koje desetljeće ranije. Za to postoje složeni uzroci, a dopustit ću si sažeti da živimo u vremenu maksimalnog hedonizma i izbjegavanja svega što ima veze s boli.
Suicid ili samoubojstvo u našem društvu je oduvijek bio tabu tema iz vjerskih razloga, a s vremenom je dodatno postao tabu na socijalnoj i psihološkoj razini. U našoj se sredini samoubojstvo smatra nečim grešnim, sramotnim, nečim što treba skrivati.
Važno je reći da otvoreni razgovor o samoubojstvu ne potiče osobu na samoubojstvo, nego otvara vrata izražavanju nelagode u životu i dobivanju podrške. Stoga, suprotno onome što mnogi misle, razgovor o tome omogućuje otkrivanje suicidalnog rizika i omogućuje nam da nešto poduzmemo, dok šutnja povećava izolaciju i osjećaj neadekvatnosti onih koji samoubojstvo smatraju stvarnom mogućnošću", rekla je ona.
O stigmi
Kazala je više o stigmi povezanoj s mentalnim poremećajima i samoubojstvom.
"Ta stigma znači da mnogi ljudi koji razmišljaju o tome da si oduzmu život ili koji su pokušali samoubojstvo ne traže pomoć i stoga ne dobivaju pomoć koja im je potrebna. Mišljenja sam da su danas psihijatri visoko educirani stručnjaci koji prate trendove i koji se educiraju sukladno njima, te je i znanstveno-istraživački rad u psihijatriji kao grani medicine i u biologijskom (psihofarmaci) i psihoterapijskom području doživio veliki boom od sredine i posebno pred kraj 20. stoljeća pa nadalje.
Nadam se da će doći vrijeme kada će pacijent reći "bio sam kod psihijatrice" jednakom lakoćom kao što kaže da je bio kod stomatologa. Odnosno da će mentalna higijena biti dio rutine kao i dentalna higijena.
U današnje vrijeme otuđenosti, brzine, manjka vremena za druge, nedostaju razgovor i druženje uživo. Tako odlazak psihijatru na bilo koji oblik terapije - od supporta do psihoterapije gdje pričaš o sebi, a s druge strane te empatično sluša educirana osoba, čini se naizgled bez veze, no vjerujte da je to neprocjenjivo bogatstvo za svaku osobu.
Jer svatko od nas možda u 'jedinih sat vremena' toga dana ima vremena i uspije procesuirati, spoznati svoj unutarnji svijet, svoje frustracije, agresiju koje niti nije svjestan i to iznoseći banalne, dnevne situacije. Tu je jako bitan taj kontakt sa samim sobom, sa svojim unutarnjim ja, korektivni faktor, svima nama prijeko potreban", rekla je ona.
Bokulić: Ne treba davati primjere i ideje
Zdravko Bokulić nas je pitao jesmo li upoznati s pjesmom Tužna je nedjelja iz 19. stoljeća.
"Ta pjesma je bila popularna u Austro-Ugarskoj monarhiji, voljeli su je parovi, zaručnici, ali ujedno su činili suicid upravo uz tu pjesmu tada uz prve gramofone. Nekako je pjesma potakla ljude da čine suicid. Dakle, rizik je ako se o tome govori na neprimjeren način, ako se iznose primjeri koji daju mladima, onima koji sazrijevaju ideje o samoubojstvu.
Vremena su teška, rekao bih da smo generalno u stanju traume. Iza nas je rat, mnogi su rođeni prije tog rata, a još je iza nas lockdown, tranzicija, ratovi u svijetu, potresi, prijetnja nuklearnog rata. Sve to utječe na čovjeka i ne treba davati primjere i ideje", objasnio je.
Pitamo ga kako šutnjom senzibilizirati javnost, odnosno boriti se protiv te stigmatizacije.
"Trebali bismo djelovati, da se tako izrazim, prosvjetiteljski. Educirati, organizirati edukacije, raditi na tome na takav način. Bio sam u Beogradu prošle godine s tri prijateljice, bilo je predavanje o ranoj traumi kanadskog liječnika Gabora Matea. Bilo je puno mladih, puno muškaraca, što je iznenađujuće.
Saznao sam da je to organizirala Jelena Đoković. U jednom trenutku je došao i Novak Đoković, o kojem nisam imao dobro mišljenje radi one priče s covidom, i jako lijepo govorio o važnosti odnosa prema djeci, kako je bitno znati da rana trauma utječe na djecu.
Oni su potaknuli nešto što država nije, kod nas toga nema. Mislim da je takvo nešto jako bitno kako se mentalne bolesti ne bi stigmatizirale i kako bi oni kojima je potrebna potražili pomoć. Bitna je preventiva i osviještenost", objasnio je Bokulić.
Čelić Ružić: Neuspjeh je dio života, to treba objasniti djeci
Mirela Ćelić Ružić se također dotaknula djece i ovog pitanja.
"Naglasila bih da djeci treba objasniti, baš kao i odraslima, da je normalno biti ranjiv, tužan, doživjeti neuspjeh kao dio života. Sama sebi, pacijentima i svojima bližnjima često znam reći da treba imati cilj, ali prije svega treba biti zadovoljan.
Ne treba forsirati neku izvrsnost, posebnost, biti najbolji u nečemu. Sve to shvaćamo godinama i iskustvom. A kako bismo to postigli, jako bitno je i jačati zdrave mehanizme obrane koji su svojstveni svakome od nas, ali ih nismo svjesni. To su ustvari odlike ličnosti koje služe izbjegavanju ili suočavanju s tjeskobnim, stresnim situacijama kojih, naravno, imamo na dnevnoj bazi.
Ima više vrsta mehanizama obrane - zreli, nezreli, psihotični, neurotski, narcistički, primitivni. Neki od primjera zrelih mehanizama koje treba poticati su humor, pri kojemu neke teške emocije pokušamo interpretirati i shvatiti na duhovit način, ili, naprimjer, sublimacija. To je kada neki poraz ili tešku situaciju pokušamo zamijeniti nekim konstruktivnim djelom - vježbanjem, vjerom, edukacijom, druženjem, čitanjem, pomaganjem", govori.
Jedan od nezrelih mehanizama je i pasivna agresija
Nastavila je dalje oko ove teme.
"I za kraj evo jedan poguban nezreli mehanizam obrane koji često susrećemo u odnosima. To je pasivna agresija koja se događa kada se ponašamo indirektno agresivno prema nekome, koristeći se, na primjer, sarkazmom, napadačkim i neugodnim šalama usmjerenim prema osobi ili tihim zamjeranjem, šutnjom.
To je oblik ponašanja koji se krije i na društvenim mrežama. Suočeni smo sa svakodnevnim agresivnim i negativnim porukama koje mogu nekoga povrijediti i utjecati na mentalno zdravlje. Neke osobe ostavljaju negativne komentare radi vlastite nesigurnosti, a društvene im mreže pružaju anonimnost pa su slobodnije pri izražavanju.
Prema istraživanjima, neki ljudi ostavljaju negativne komentare radi potrebe za kontrolom, što je često povezano s nedostatkom kontrole u nekim aspektima vlastitog života. Također negativne komentare možemo vezati i za osobe koje na taj način izražavaju vlastite frustracije i bijes kako bi oslobodile svoje potisnute emocije. Sve ovo je dobro imati u vidu ako budemo izloženi negativnim komentarima.
Kao završnu misao bih navela citat nepoznatog autora: Ljudi su stvoreni da se vole. Stvari su stvorene da se koriste. Svijet je u neredu zato što se stvari vole, a ljudi koriste", zaključila je za Index dr. sc. Mirela Ćelić Ružić.
Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć:
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01 2376 335 (radi od 0 do 24 sata)
Plavi telefon: 01/4833888 (plavi-telefon@zg.t-com.hr)
Psihološki centar TESA: 01/4828888 (psiho.pomoc@tesa.hr)