Godinama je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko u Washingtonu bio tretiran kao nedodirljiv, autoritarni vladar koji opstaje zahvaljujući Moskvi, a čiji je teritorij korišten za početak ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine.
Politika Sjedinjenih Država temeljila se na izolaciji: sankcije, diplomatsko zamrzavanje i podrška bjeloruskoj oporbi. Taj konsenzus sada se mijenja, analizira Newsweek. U posljednjih nekoliko tjedana administracija Donalda Trumpa pokazuje znakove popuštanja: poslan je specijalni izaslanik u Minsk, ublažene su odabrane sankcije, a pojavila se mogućnost sastanka Trumpa i Lukašenka na američkom tlu.
Lukašenko, s druge strane, želi se predstaviti kao relevantan i obećava razgovore ne samo o Ukrajini, nego i o širem geopolitičkom kontekstu, uključujući Iran.
Ovo nije moralna revizija Lukašenka, već strateški rizik. Administracija Trumpa testira može li se najbliži saveznik Rusije iskoristiti kao poluga u trenutku kada konvencionalni diplomatski alati daju malo rezultata.
Neposredni povod je transakcijski. Izaslanik Trumpa za Bjelorusiju, John Coale, posjetio je Minsk nekoliko puta kako bi osigurao oslobađanje političkih zatvorenika – jednog od rijetkih ustupaka koje Lukašenko može brzo ponuditi bez slabljenja vlasti.
Nakon sastanka Coalea s Lukašenkom 19. ožujka, Bjelorusija je oslobodila 250 zatvorenika u okviru dogovora vezanog uz ublažavanje sankcija.
Za Washington, logika je jednostavna: oslobađanje zatvorenika daje humanitarni razlog za angažman s dugogodišnje izoliranim režimom i otvara komunikacijski kanal koji je u velikoj mjeri bio zatvoren od 2022. godine, s potencijalom za obnavljanje punijih diplomatskih operacija.
Moskva je oprezno reagirala. Ruska obavještajna služba (SVR) u veljači je upozorila na navodne napore Zapada da oslabi savez Bjelorusije i Rusije, što implicira da Minsk više nije tretiran kao fiksna strateška točka. Istovremeno, Kremlj izbjegava izravnu kritiku Trumpovog približavanja, čime se izbjegava eskalacija napetosti s Washingtonom u trenutku kada Moskva ima predsjednikovu pažnju po pitanju Ukrajine.
Bjelorusija je strateški važna za Rusiju: graniči s državama NATO-a i Ukrajinom, a bila je uključena u rane faze invazije. Iako bjeloruske trupe formalno nisu u prve borbene linije, zemlja je duboko integrirana u ruski ratni napor, od logistike do infrastrukture. Ukrajinski dužnosnici tvrde da se ta uloga širi, uključujući korištenje bjeloruskog teritorija za dronove protiv sjeverne Ukrajine.
Lukašenko se dugo pokušava pozicionirati kao posrednik između Rusije i Zapada. Povremeno je nudio posredovanje u pregovorima između Moskve, Kijeva i Washingtona. Njegov pristup nije se promijenio, ali je spremnost Washingtona da ga posluša – da.
Sastanci Coalea u Minsku uključivali su ne samo bilateralna pitanja, već i šira geopolitička pitanja, uključujući Ukrajinu i Iran. Za Trumpa je privlačnost sastanka jasna: Lukašenko je jedan od rijetkih lidera s izravnim pristupom Vladimiru Putinu i motivom da pokaže svoju korisnost. U diplomatskom okruženju gdje su izravni kanali SAD-Rusija ograničeni, Bjelorusija nudi moguću alternativu i potencijalni način da se razbije zastoj u traženju mira u Ukrajini.
Rizici su jasni. Prioritet Lukašenka nije rješavanje rata u Ukrajini, nego maksimiziranje vlastite autonomije, legitimnosti i ekonomskog prostora. Angažman s Washingtonom može služiti tim ciljevima bez promjene bjeloruske lojalnosti Moskvi.
Također, Minsk se pozicionira kao širi diplomatski igrač, nudeći ideje i za Iran, konkurirajući ruskoj vlastitoj posredničkoj ulozi. Ulazak u više sukoba šalje signal da Bjelorusiju treba vidjeti kao više od jednokratnog kanala za SAD.
Međutim, ovo povećava rizik: kanal može samo prenositi poruke u skladu s interesima Kremlja, dok Lukašenko u zamjenu dobiva ublažavanje sankcija i međunarodnu legitimnost.
Pristup Washingtona sukobljava se s politikom Kijeva. Ukrajina pooštrava stav prema Bjelorusiji, sankcionira Lukašenka i radi s bjeloruskom oporbom u egzilu. Europski saveznici su podijeljeni oko pristupa Minsku.
Rezultat je fragmentiran pristup Zapada: Washington eksperimentira, Kijev se suprotstavlja, a Europa je podijeljena. Ključno pitanje je: donosi li angažman s Lukašenkom stvarnu polugu nad Rusijom ili samo povećava prostor za manevar bjeloruskog predsjednika?
Odgovor ovisi o mjerljivim promjenama, poput smanjene vojne integracije s Rusijom ili veće diplomatske neovisnosti. Bez toga, politika može ostati simbolična. Lukašenko bi mogao povratiti međunarodnu legitimnost i ekonomski prostor, dok bi Washington platio za pristup bez stvarnog utjecaja.
Trumpov pristup odražava spremnost na nekonvencionalne opcije: testira može li se čak i bliski saveznik djelomično iskoristiti. No povijest pokazuje da Lukašenko zna izvlačiti ustupke bez trajnih strateških promjena, dok je Putin učvrstio kontrolu nad Bjelorusijom od 2020. godine.
Rezultat je test: administracija traži polugu u ograničenom okruženju, koristeći angažman kao alat, a ne odobrenje. Jasno je da sve strane vide priliku. Washington želi pristup, Lukašenko legitimitet i olakšanje, a Moskva pomno promatra potencijalne posljedice.