Na današnji dan na udaljenom Novom Zelandu dogodilo se nešto vrlo neobično. Parlament je izglasao zakon po kojem je ženama dodijeljeno pravo glasa na svim izborima u toj zemlji. To se dogodilo davne 1893. godine, a događaj je ušao u povijest kao prvi slučaj davanja punih glasačkih prava ženama u nekoj zemlji. Danas smatramo sasvim normalnim da ženski članovi našeg društva imaju pravo glasa na izborima, no ta promjena događala se postupno i kroz generacije.
Novi Zeland - pionir feminizma
Novi Zeland je u 19. stoljeću funkcionirao kao dio britanskog Commonwealtha, a njihova ekonomija bazirala se uglavnom na poljoprivredi i rudarstvu. Britanci su tamo pronašli puno zlata, pa je uvezeno više tisuća ljudi samo kako bi radilo u rudnicima.
Takva situacija ostavljala je doma puno posla po vrtovima i farmama. Tu su uskočile novozelandske žene koje su svojim radom postajale sve značajniji faktor u ekonomiji te zemlje. Osim toga, maorska domorodačka plemena po svojoj su tradiciji dopuštala ženama pozicije moći kada bi one bile vrlo utjecajne i karizmatične. Ta je tradicija pomalo uvenula tijekom europske kolonizacije, pa možemo argumentirati da su Europljani zakočili proces emancipacije žena na tom području.
Žene koje su htjele pravo glasa nisu ga samo dobile, već su ga izborile. Tijekom kasnog 19. stoljeća okupile su se više puta ispred parlamenta te uručile vlastima peticiju po kojoj traže pravo glasa. Godine 1891. predale su 9000 potpisa, 1892. 20.000, a onda su 1893. stigle pred parlament s 32.000 potpisa, odnosno svaka četvrta žena na Novom Zelandu je potpisala.
To je bio samo prvi korak prema ženskim pravima, a do 1940-ih Novozelanđanke su izborile pravo da budu zastupnice i da drže sve političke funkcije, baš kao i muškarci.
Zašto se pokreti za ženska prava događaju baš u to vrijeme?
Ono što se dogodilo na Novom Zelandu 1893. godine, dogodilo se i u ostatku zapadnog svijeta kroz 20. stoljeće. Ženske organizacije i razni protesti događali su se diljem svijeta, a u većini slučajeva ta je borba završavala feminističkom pobjedom. No, zašto se žene bude i protestiraju tek u vrijeme ranog 20. stoljeća? Nisu li se žene srednjeg vijeka ili žene u antici mogle organizirati i izboriti svoja prava? Što čini period kasnog 19. i ranog 20. stoljeća tako unikatnim da je to postalo vrijeme feminizma?
Odgovor na to je demografska tranzicija. Radi se o društvenom procesu koji je pogodio zapadna, europska društva tijekom 19. stoljeća. Dogodio se radi tehnoloških otkrića koja su u vrlo kratkom roku promijenila sliku društva i dodijelila nove uloge muškarcima i ženama.
Demografska tranzicija promijenila je društvo na način da je smanjila i smrtnost i rodnost. U tom procesu obično prvo padne smrtnost, a zatim i rodnost. Europska društva taj su proces završila do polovice 20. stoljeća.
Kada je u drugoj polovici 18. stoljeća izmišljen parni stroj, brzo je postao popularan u cijeloj Europi. Ljudi su sada mogli proizvoditi više stvari u vrlo kratko vrijeme, a višak su mogli prodavati za dodatan profit. Odjednom više nije bilo bitno da doma imate vrt i da možete uzgajati sami svoju pšenicu, već je bilo bitno da netko u obitelji radi i zarađuje novac kojim se mogu kupiti sve namirnice potrebne za život.
Osim namirnica, počelo se kupovati i prve lijekove, a isto tako plaćati prve moderne doktore. Oni najuvrnutiji doktori među njima birali su istraživati znanost umjesto da liječe ljude, pa su otkrili mnoge istine o našem zdravlju, ali i o neprijateljima našeg zdravlja. Tako se uskoro počeo stavljati puno veći naglasak na osobnu higijenu jer je otkriveno da razni mikroorganizmi uvjetuju bolesti.
Uz manje mrtvih, žene dobivaju novu ulogu
Kada se proširila svijest o osobnoj higijeni, a mnoge bolesti su iskorijenjene adekvatnim liječenjem i antibioticima, naglo je pala smrtnost. Smrtnost dojenčadi osobito je pala, pa su žene odjednom puno rjeđe bile trudne. One u 18. stoljeću rađale bi puno više djece jer je obitelj računala da neće svaka beba preživjeti prve godine, a i zato što je svako dijete bilo dodatna radna snaga u kući.
Žene u Europi 19. stoljeća nalazile su se u nekoj vrlo novoj i unikatnoj situaciji. One ne moraju rađati kao njihove majke svake dvije godine, već umjesto toga imaju priliku zaposliti se u jednoj od prvih tvornica kako bi podebljale kućni budžet. Nije trebalo puno da mnoge žene odaberu rad i novac umjesto kompletne ovisnosti o svom ocu ili mužu.
Kada žene kreću raditi i kada se mogu brinuti same za sebe i biti neovisne, onda je pitanje rađanja djece i potomstva čvrsto u njihovim rukama. Čak i one žene koje su više stremile obiteljskom životu, a ne poslu, rađale bi ipak manji broj djece nego njihovi preci. Tada pada rodnost u društvu, a demografska tranzicija završava.
Kako su se žene u to vrijeme uključile na tržište rada, brzo su shvatile da politika ne mari uvijek za njihove interese, pa su se uskoro počele organizirati i tražiti svoja prava. Neprijatelji te ideje sasvim su ozbiljnih lica argumentirali da žene nisu sposobne voditi državne poslove, da je njihova priroda prenježna da bi donosile teške odluke koje mora donijeti muškarac ili da ih je Bog učinio manje inteligentnima kako bi bile poslušnije svojim očevima i muževima.
Feminizam u Hrvatskoj
Kad je u pitanju naše društvo, rani znakovi feminizma počinju u 19. stoljeću kroz šačicu ženskih individua poput Marije Jurić Zagorke, Milke Trnine, Dore Pejačević ili Ivane Brlić Mažuranić. Ali one su ipak bile iz aristokratskih krugova i ne reflektiraju stvarnu sliku društva.
Puno snažniji feministički pokret u Hrvatskoj, odnosno u Jugoslaviji, događa se tijekom Drugog svjetskog rata kada mnoge hrvatske žene ostavljaju svoj vrt i svoju kuhinju te odlaze u partizane kako bi se borile protiv ustaša i okupatora. Komunisti su dobro znali kako je jugoslavensko društvo dovoljno sazrelo u pogledu feminizma, pa su nakon proglašenja nove države 1945. odmah dali i ženama sva građanska prava.
Naše društvo zapravo je vrlo brzo uvažilo vrijednost feminističkog pokreta, iako je pravi katalizator tih promjena bio užasni građanski rat u Jugoslaviji 1940-ih. Ipak, kada pričamo o Hrvatskoj i feminizmu, trebamo biti svjesni da smo taj povijesni trend objeručke prihvatili i usvojili, koliko god se to kosilo s ispraznim uvjerenjem da su Balkanci barbari i necivilizirane životinje.