KOD promjene cijene voznih karata (primjerice sa šest na osam kuna), stare karte zagrebačkog ZET-a koje ostanu neprodane i čije cijene, tvornički odštampane na njima više ne vrijede idu na spaljivanje, a o tome se sastavlja zapisnik.
Tako kažu pravila u ZET-u. Ali, što se događa kada karte, umjesto na jakuševačkom krematoriju, završe kod distributera karata, koji preko stare cijene napišu novu, a za koje ulogu "dilera", ni krivi ni dužni, odigraju vozači autobusa i tramvaja ZET-a, prodajući ih Zagrepčanima i njihovim gostima koji ne želeći riskirati švercajući se.
Stvar je dakle vrlo jednostavna: karata formalno nema, jer su zapravo "zapaljene", a o tome čak i sastavljen zapisnik. Ipak, neke od tih karata se pošalju na friziranje, odnosno preštampavanje nove cijene preko stare i hop, eto ih u prodaji kod vozača, koji zaduže fantomske karte, ali ih onda, po nimalo fantomskih pet, šest, sedam ili osam kuna prodaju putnicima. Pojednostavnimo do kraja: takva, formalno uništena karta, prodana putniku i poništena, osim što predstavlja dokaz, vrijedi 1 euro ili 2 dojčmarke, ovisno o vremenu kada je navedeni iznos izbijen iz džepa namagarčenog putnika.
Zagrepčanima i turistima prodano milijun nevažećih karata
U posljednjih 10 godina cijene voznih karata ZET-a su se mijenjale četiri puta, a pretpostavlja se da je pri tim promjenama cijena u promet puštano (vraćano) oko milijun nevažećih karata. Šteta nastala pri tome mjeri se u višemilijunskim iznosima koje je doista teško izračunati jer su preštampavane cijene na svim vrstama nevažećih karata, bez obzira na zonu za koju karta važi, na tip karte ili njenu cijenu.
Ured karata je naravno ključni sektor ZET-a kada je u pitanju distribucija karata i jedini dio tvrtke koji donosi prihod i to popriličan. Za ilustraciju, u tisku je objavljeno da je proračun ZET-a veći od proračuna grada Splita (koji iznosi oko 800 milijuna kuna), a zanimljivo je da se u tako ključnom sektoru tvrtke sve do prije godinu dana sva evidencija vodila pismeno, računala su nabavili tek prije godinu dana. Zanimljivo je i kako je šef ureda karata Darko Matijević u ZET došao 1995., a šef ureda postao samo godinu poslije.
Dražen Kroupa, pomoćnik za gospodarstvo i financije direktora ZET-a Ivana Tolića, obnaša tu odgovornu dužnost već dugi niz godina, još od vremena bivšeg direktora Juliusa Pevaleka i bio bi ključna osoba za odgovor na pitanje "Imamo kolekciju karata od 1993. na ovamo. Što ste radili sa s rashodovanim kartama, koje su prestale vrijediti promjenama cijena i kako su se ponovo našle u prodaji?" Međutim, na poslana pitanja nam nitko nije odgovorio.
Zanima nas i kako su karte koje su službeno otišle na uništenje vraćene nazad preštampavanjem cijena na postojeće, plasirane i gdje je završio novac od njih, jer nije mogao završiti u blagajni ZET-a, kada su "zapaljene"?
U ZET-u bi se vjerojatno pravdali da je preštampavanje cijena diktirala hitnost provedbe odluke grada Zagreba o povećanju cijena, pa ne bi bilo vremena čekati tiskanje novih karata. Međutim, posjedujemo dokaze da nisu morali preštampavati i to preko serija karata: smišljeno su čuvali karte po nekoliko mjeseci ili godina da bi im prištampavali cijene u povoljnom trenutku i plasirali preko vozača. 1500 vozača zadužuje po sto karata dnevno, a utržak sa blagajni gdje zadužuju vozači su ubirali iz ureda karata, što je posao koji je tek prije nekoliko mjeseci preuzela banka.
Stare karte se čuvale za prodaju i po nekoliko godina
Razlika u serijskim brojevima je broj karata štampanih i prodanih. Primjerice, karte koje su koštale šest kuna su se čuvale najmanje 27 "serija" i preštampavale na osam kuna.
Još jedan primjer, serija 73, (cijene koja važila od 1993 do 1997.) na kojoj se prelomila cijena sa 4.20 na 5 kuna, čuvala se nekoliko godina što je vidljivo po serijama do 95. gdje su preštampavane i tu se mijenjala postojeća cijena.
Naravno da se postavlja i pitanje "zašto" su čuvali zapisnike sa spaljivanja i zašto su čuvali serije. Primjer: serije 9 i 10 vidi se da je do promjene cijena sa 6 na 7 kuna pa na krajnjih osam došlo u samo tri mjeseca po preštampavanju na kartama, jer je tako očigledno nalagala nečija "potreba".
Serija 10 čuvala se dulje vrijeme da bi se sa šest kuna preštampavala na osam što se vidi po serijama 11 i 14 od po sedam kuna, a svaka serija ide do milijuna karata.
Preštampavala su se i ostale karte: dnevne karte, karte kupljene van vozila, a i sve ostale.
ZET-ovski Put lubenica
Prije sedam godina se pričalo o organiziranoj skupini unutar ZET-a koja prodaje krivotvorene karte nastale u misterioznoj tiskari u bosanskoj Posavini, gdje ih je tiskano na tisuće. Kontrolori su ih stalno otkrivali jer nisu imale zaštitnu boju vidljivu pod svjetlom UV-svjetiljki. Karte su se na crnom tržištu prodavale po cijeni od jedne do tri kune.
Tada su se u ZET-u svi koji nešto znaju o krivotvorenju karata bojali i nisu ništa željeli prijaviti bojeći se "organiziranih kriminalaca" unutar firme.
Krajem 2003. su ZET-ovi kontrolori kod putnika pronalazili stare tramvajske karte, koje su prestale vrijediti par mjeseci prije, ali su u ZET-u za to okrivljavali preprodavače, koji na stare karte lijepe holograme izrezane sa novih. Međutim, sve te priče, koje su bile prevara putnika, su dječja igra u odnosu na ZET-ovsko "precvikavanje" cijena, gdje se radi o milijunskim iznosima.
Zvonko Alač
