PRIJE nekoliko mjeseci, dok su u njegovom Teksasu temperature bile oko 15 stupnjeva Celzijevih, Wayne White izašao je iz šatora i osjetio kako izgleda temperatura od -45 stupnjeva. White je upravo završavao svoju treću zimu kao voditelj Postaje Amundsen-Scott na Antarktici. Bio je odgovoran za sigurnost 42 tehničara, znanstvenika i pomoćnog osoblja. Tog posebno hladnog dana zamotao se jaknom oko lica i hodao po bijeloj ledenoj površini koja se protezala tisućama kilometara u svim smjerovima. Dok je izdisao, začuo se neobičan zvuk, piše Texas Monthly.
"Para se smrzava dok izlazi iz usta"
"Kad izdišeš na -60 stupnjeva, čuje se čudan zvuk. To se para smrzava dok izlazi iz usta", govori White tijekom intervjua satelitskim telefonom iz stanice.
Kad ne upravlja istraživačkim stanicama širom svijeta, White živi u teksaškom gradu Rockportu. Na Južnom polu zadužen je za sigurnost osoblja, kao i za održavanje postaje i objekata Nacionalne znanstvene zaklade (NSF). Svakog dana obilazi i provjerava objekte, brine se o dobrobiti posade i općenito vodi računa da stvari teku bez problema. "Danas je lijepo i sunčano, nema mnogo vjetra. Oko mene je samo led", govori 64-godišnji White.
White se naviknuo na ekstremnu klimu u svom privremenom domu, u kojem je sunce u rujnu napokon izašlo nakon gotovo šest mjeseci potpune tame. Odrađujući 12-mjesečne smjene na Južnom polu podnosi hladnoću i do -90 stupnjeva Celzija, jede uglavnom smrznutu hranu i spava u kabini veličine zatvorske ćelije.
"U samo nekoliko minuta ostaneš bez ušiju"
"Nevjerojatno je kako se brzo ovdje možeš smrznuti, kako sve počinje boljeti. U samo nekoliko minuta ostaješ bez ušiju, lica i stopala", kaže White.
Od travnja do rujna postaja je u potpunom mraku, a temperatura se kreće oko -70 stupnjeva. To ne sprječava Whitea, koji ovdje ostaje do siječnja, da izađe u svakodnevnu šetnju ili trčanje, uvijek sam. U gotovo tri godine na ovom poslu nije prošao dan bez šetnje. White bilježi svaki izlazak i dosad je po ledu prohodao više od 6000 kilometara: "Izlazim po bilo kakvom vremenu, kako god loše bilo."
Prije nego što izađe potpisuje se na ploči uz vrata, na kojoj piše "Ako se ne vratim, potražite smrznutu hrpu kad se sunce opet pojavi u rujnu", kako bi osoblje znalo da je u šetnji. Dok se odijeva za izlazak, odabire opremu koju vojska koristi za ekstremnu hladnoću, tešku i vjetronepropusnu jaknu kakvu je istraživač Roald Amundsen nosio na Južnom polu 2011. godine. Kad je najhladnije, odijeva inuitsku jaknu od krzna sibirskog vuka. Naučio je čitati vjetar, zvijezde i snijeg kako bi pronašao put natrag do postaje, čak i u potpunoj tami ili potpunoj bjelini.
"Jedna od najgorih stvari ovdje je vjetar. Vjetar probija sve, izaziva ozebline na nosu i licu", objašnjava White.
Mjesecima borave u potpunoj tami
Postaja u kojoj White radi nalazi se nekoliko kilometara od leda koji se neprestane kreće u blizi geografskog Južnog pola. Nekoliko drugih zgrada raštrkano je u krugu od kilometra. Posada mjesecima boravi u potpunoj tami i nitko ne može otići od veljače do studenoga, ali osim neugodnosti kao što su nestabilna internetska veza, nepostojanje TV-a i streaming usluge te nemogućnosti glasanja na izborima 2020. zato što nema poštanske službe, inače nije tako loše.
"Naučio sam voljeti ovo. Volim ovdašnje teške uvjete i povijest ovog mjesta", kaže White.
Tračak svjetlosti pojavljuje se krajem kolovoza, kao blijeda mrlja duž horizonta. Nekoliko tjedana kasnije postaja organizira godišnju svečanu večeri u čast povratka sunca. Ove godine White je čestitao svojoj ekipi što je preživjela zimu na udaljenoj postaji, što je postignuće kojim se može pohvaliti samo 1600 ljudi. Svaki uspjeh je zajednički, kaže White, a svaki neuspjeh osobni. Zatim je govorio o tome koliko će drukčiji svijet biti kad osoblje napusti postaju u studenome: "Idemo kući u novi svijet, u svijet koji nije sasvim isti kao kad smo otišli."
Nitko na postaji ne nosi masku. Budući da od veljače nitko drugi nije pristigao, nema potrebe za maskama, a ni za društvenom distancom.
"Neki će reći da smo sretni što smo ovdje tijekom pandemije. Ali to nije baš tako. Ne možemo učiniti ništa za ljude kod kuće. Imali smo smrtnih slučajeva, nepredviđenih razvoda, uragana i požara kod kuće, a nismo mogli učiniti ništa. Radije bih bio kod kuće u takvim situacijama", objašnjava White.
Tko je uopće White?
White je radio kao upravitelj postaje na gotovo 20 drugih mjesta širom svijeta, od otoka Ascension u južnom Atlantiku do otoka Wake u zapadnom Pacifiku, a član je prestižnog kluba Explorers, zajedno s astronautima i roniocima. U Stockport se vratio sredinom studenoga i postao prva osoba koja je triput radila kao zimski voditelj postaje, što znači da je na Južnom polu proveo dvije i pol godine. Tijekom 64 godine američke nazočnosti na Južnom polu samo su dvojica drugih zimskih voditelja izdržala dvije sezone, a White je jedini koji je izdržao dvije zime zaredom. Južni pol, kaže on, samo je jedno poglavlje u njegovom prilično avanturističkom životu.
White je rođen u Marylandu, a odrastao u Iowi. Prvostupnik je geografije na Sveučilištu California State, a potom je diplomirao javno zdravstvo na Sveučilištu Tulane. Nakon toga je sklopio niz ugovora za upravljanje operacijama na istraživačkim postajama širom svijeta. Oduvijek je volio avanturu i povijest, a posao ga vodi na najekstremnija mjesta planeta.
Tri zime na Južnom polu ipak su dovoljne. Whiteu nedostaje supruga Melissa, koja je s njim putovala po cijelom svijetu, ali nikad na Južni pol. Nedostaje mu i njegovih 18 mačaka, koje su redom spašene na ulicama. White vrijeme krati radeći na dvije knjige, jednoj o njegovoj 21 godini na radnim mjestima širom svijeta te drugoj o iskustvima s Južnog pola, uz fokus na psihološki utjecaj života u hladnoći i tami. Život na postaji uspoređuje sa svemirskom misijom.
"Zamislite da se nalazite u stranom svijetu, s temperaturama ispod -70 stupnjeva, a na prozore stavljate karton da vanjska svjetlost ne utječe na teleskope. Navikao sam na ovakve uvjete, ali intenzitet zime na Južnom polu i bliskost među posadom jedinstvena je na planetu", objašnjava White.
Nancy McGee, filmašica i kolegica iz kluba Explorers, uspoređuje Whitea s antarktičkim pustolovima Robertom Falconom Scottom i Ernestom Shackletonom: "Ne sumnjam da bi ti kultni polarni istraživači uvrstili Waynea Whitea u vodećih pet kao neustrašivog vođu istraživanja i ekspedicije."
White je nestrpljivo iščekivao let kući preko Novog Zelanda. Po dolasku u Rockport morao je na dva tjedna u karantenu.
"Obično se na aerodromu sprema doček, ali ovaj put uzet ću taksi ili unajmiti auto, smjestiti se u gostinjsku kuću i iz dvorišta mahnuti supruzi. Ona je učiteljica i ne želim nju ili njene učenike izložiti covidu-19", kaže White.
Nakon što je od veljače gotovo isključivo jeo smrznutu hranu, White je jedva dočekao meksičku hranu i svježu salatu, zaključuje Texas Monthly.