Rimac misli da ima rješenje za spas europske autoindustrije. U krivu je
MATE Rimac je objavio video u kojem nudi besplatan savjet europskim proizvođačima automobila. Većina ga zasad nije poslušala i okrenula se skupim savjetnicima. Vjerojatno su u pravu.
Najkraće rečeno, Mate Rimac smatra da se europska autoindustrija kineskoj najezdi može suprotstaviti svojim najjačim oružjem. On se pritom tek djelomično poziva na tradiciju, navodeći primjer interijera superluksuzne britanske limuzine. Usporedbu daje sa švicarskim proizvođačima satova koji čine tek pet posto tržišta, ali ostvaruju 90 posto profita.
Nažalost, to ne funkcionira u autoindustriji.
Satovi i automobili nisu isto
Koliko god satovi bili skupi, automobili mogu biti skuplji. Najjednostavnije objašnjenje jest da je automobil dragulj strojogradnje te da se u njemu nalaze brojni plemeniti materijali. Uđemo li u nišu na koju se poziva Rimac, doći ćemo do višemilijunskih iznosa, dok, primjerice, pristojan luksuzni sat stoji nekoliko tisuća eura.
Sat od 10.000 eura već je luksuzni proizvod, dok automobil od 10.000 eura danas jedva postoji. Automobil od 100.000 eura ulazi u sasvim drukčiji krug kupaca. Upravo zato pet posto automobilskog tržišta ne može nositi industriju koja danas proizvodi milijune vozila i zapošljava milijune ljudi.
Polako dolazimo do niše u kojoj su trenutačno prisutni samo rijetki. Što god u njega ugradili, teško je zamisliti da će netko za novi Opel ili Renault izdvojiti više od pet znamenki. Opel ne može staviti deblji tepih, aluminijske prekidače i plemenito drvo u novu Insigniju te očekivati da će kupac prihvatiti cijenu od 200.000 eura. Da, na tradiciju treba igrati, ali onako kako to, primjerice, radi netom spomenuti Renault. Novi Twingo oslonio se na retro stil i tradiciju te odmah ostvario uspjeh.
Kinezi mogu kopirati retro motive, ali povijest se ne može proizvesti preko noći. I to je jako oružje europskih proizvođača.
Uostalom, problem Rimčeve usporedbe sa švicarskim satovima leži i u samim razmjerima industrije. Europa ne treba spasiti nekoliko luksuznih marki, nego stotine tvornica, dobavljača i doslovno milijune radnih mjesta. Porsche i Ferrari mogu živjeti od relativno malih količina skupih automobila. Volkswagen, Renault ili Fiat, s ogromnim tvornicama i milijunskim godišnjim kapacitetima, to ne mogu.
Kupac Rolexa plaća prestiž, izradu, tradiciju, status, pa i rijetkost. Automobil je za ogroman dio stanovništva prijevozno sredstvo. Mora biti dovoljno pristupačan da ga ljudi mogu kupiti i nositi se s troškovima vlasništva. Nema smisla da Kinezi proizvode automobile za mase, a Europa samo automobile za bogate.
Tehnologija je bitna
Iako Rimac relativizira tehnologiju, ona je u autoindustriji itekako bitna. Da, švicarski sat je precizan, ali je i umjetničko djelo. Automobil koji se prodaje u milijunskoj "nakladi" sasvim sigurno gubi umjetničku notu.
No bitno je koliko se brzo puni, ako je riječ o električnom vozilu, odnosno koliko troši i kako se vozi ako je hibrid ili vozi isključivo na benzin. Veličina ekrana možda nije bitna, ali način prikaza informacija jest. To je još jedno područje u kojem Europa gubi. Uostalom, svi se još sjećamo prvih virtualnih kokpita s rasporedom boja na razini ZX Spectruma, brzinom pokretanja na razini 286-ice i animacijama Atarija 1040.
Još je veći problem pretpostavka da će luksuz zauvijek ostati europski teritorij. Kinezi nisu potpisali nikakav sporazum prema kojem smiju proizvoditi samo jeftine automobile. Nakon što su savladali baterije, softver i infotainment, krenuli su prema segmentima u kojima Europa još vjeruje da je nedodirljiva.
Da skratimo, upravo su to područja na kojima su brojni kineski proizvođači posljednjih godina stekli veliku prednost. Uskoro bi slično moglo biti i s luksuzom jer ono što danas nude Maextro i Nio u mnogočemu već nadmašuje proizvode te iste trome Europe. Uostalom, zar nije plan da Maserati preuzme kinesku tehnologiju, a zadrži tek europsko lice?
Ako svi krenu u premium, premium prestaje biti niša
Još jedna logička rupa koju smo načeli u prvim odlomcima jest da premium funkcionira dok cijelo tržište nije premium. Porsche, Ferrari ili Bentley mogu ostvarivati visoke marže jer postoji ograničen broj kupaca spremnih toliko platiti.
Ako deset velikih europskih proizvođača istodobno odluči pobjeći u gornjih pet posto tržišta, time se automatski ne povećava broj ljudi koji mogu potrošiti barem 100.000 eura na automobil. Može se povećati ponuda luksuza, ali dekretom se ne može povećati broj ljudi poput Rimca i njemu sličnih koji si to mogu priuštiti.
Poraz je tu, samo je bitno s kojom razlikom
Da, europski proizvođači troše stotine milijuna eura na konzultante, kako tvrdi Mate Rimac, ali ne da bi pobijedili Kineze. Kad je riječ o pobjedi, već su se probudili, otrijeznili i postali svjesni da im je promakla.
Sada se borba svodi na čisti opstanak i smanjivanje kolateralne štete. Kako sada stvari stoje, postoji velika mogućnost da opstanu, ali uz kinesku pomoć. Da, možda neki i padnu, ali europska autoindustrija će svejedno opstati.
